Kronika

Težak povratak u normalu

Otklanjanje štete od ledenog nevremena u Gorskom kotaru i ogulinskom kraju potrajat će nekoliko mjeseci 

Život u Gorskom kotaru i ogulinskom kraju polako se vraća u normalu poslije nezapamćenog nevremena koje je paraliziralo život i bez vode, struje, telefona, ali i redovite opskrbe hrane, pojedina mjesta u potpunosti odsjeklo od svijeta. Gorani su navikli na snijeg, ali ih je “ledeno doba” iznenadilo.

– Dugo nije bilo ovakve prirodne nepogode koja je trajala čak pet dana, a u pojedinim, udaljenijim zaseocima i više. Bilo je potrebno nekoliko dana se elektro-mreža uspostavi, doduše za početak improvizirano, ali vjerujemo da će se uskoro i stabilizirati. U završnoj fazi je osvjetljavanje udaljenijih kuća i mjesnih odbora s manje stanovnika. Nakon velikog snijega prošle godine, ipak smo bili bolje organizirani. Grad je sklopio ugovore sa privatnim tvrtkama za čišćenje snijega. Radnici su razbijali led, uklanjali drveća, grane i ostalo raslinje koje je pod teretom leda završavalo na cestama i dalekovodnim žicama, govori zamjenik gradonačelnika Ogulina Mićo Zatezalo.

– Naši stariji sugrađani nisu zahtjevni i lako se prilagode ekstremnim uvjetima, pripreme drva, brašno, sol i to im je za elementarno preživljavanje dovoljno. Sa mladima je drugačije, ali oni su vitalniji, kaže Zatezalo o ledenoj blokadi u selima Gornja i Donja Dubrava, Jasenku, Drežnici, Musulinskom potoku i Ponikvama. Ističe da je sa staračkim domaćinstvima i bez ikakvog javnog prijevoza, to selo ionako cijele godine u blokadi.

– Ne znamo u ovom trenutku koliki su razmjeri štete. Tek kada počne topljenje snijega, možemo zaključivati gdje smo u matematičkoj računici. Štete će biti ogromne na voćnjacima i šumama. Sigurno je urod za ovu godinu izgubljen. Posebno je pitanje koliko će trajati oporavak voćki i stabala, govori Zatezalo.

O šteti mogu nagađati i mještani općine Saborsko gdje je samo općinsko središte tri dana bilo odsječeno od svijeta, a bez vode su se morali snalaziti pet dana. Vanredna situacija vladala je i na zaleđenim ulicama Plaškog.

– Sve je bilo potpuno zaleđeno i to ukupno četiri dana. Neprestane padaline i automatsko pretvaranje kiše u led u dodiru s tlom, nisu dozvoljavali da se dovede u normalu prohodnost državnih, županijskih i lokalnih cesta koje su bile na pojedinim mjestima u potpunom prekidu. Rad svih službi bio je znatno otežan, a osobita pomoć pružana je domu zdravlja i osnovnoj školi. Zbog pada naponske mreže, cijelo područje općine Plaški ostalo je dva dana bez električne energije, a pojedina naselja i duže. Oštećeni su vodovi javne rasvjete, a kada se polako krenulo u otklanjanje posljedica elementarne nepogode, dogodio se pad mobilne komunikacije što je prouzročilo potpuni kaos. Posebno su velike štete učinjene u voćnjacima zbog enormne količine leda na granama koji je uzrokovao pucanje ogranaka i čupanje stabala. Osobito velike štete su nastale na šumskoj masi, ističe zamjenica načelnice u Plaškom Mara Šupica.

Zbog štete od leda i ledene kiše, župan Karlovačke županije Ivan Vučić proglasio je stanje elementarne nepogode za Grad Ogulin i za općine Josipdol, Tounj, Plaški i Saborsko. Prije njega za područje Gorskog kotara u Primorsko-goranskoj županiji učinio je to župan Zlatko Komadina.

– Elementarna nepogoda je stvarno bila velikih razmjera. Naselja na prostoru Vrbovskog bila su oko 4-5 dana van sustava opskrbe električnom energijom, a Gomirje sa okolicom i Ljubišno bez vode su bili pet dana. Najviše problema je zadesilo poljoprivredna domaćinstva, posebno ona koja uzgajaju muzne krave. Dugoročno najviše su nastradali voćnjaci i šume, kao i lokalne pilane koje nisu mogle raditi po nekoliko dana, ističe zamjenik župana u Primorsko-goranskoj županiji Petar Mamula.

– Sada je jasno da energetska mreža na području Gorskog kotara mora biti podzemna. Sve su glasnije priče o potrebi kvalitetnijih zakonskih rješenja za područja kao što su Gorski kotar koja još ove samo godine koriste beneficije za brdsko-planinska područja. Tu se prije svega misli na Zakon o šumama gdje bi trebalo povećati šumski doprinos sa sadašnjih mizernih 5 posto, tvrdi Mamula i dodaje da će štetu pokušati sanirati evropskim novcem, tako što bi se zajedno sa Slovenijom aplicirali za sredstva evropskog fonda solidarnosti.

Štetu će osim običnih ljudi, poljoprivrednika i rijetkih vlasnika pilana po Gorskom kotaru zbrajati i javna poduzeća, u prvom planu Hrvatska elektroprivreda i Hrvatske šume.

Da Gorani nikad nisu imali ovolike štete, potvrđeno je i u HEP-u gdje također ističu da će konačna sanacija trajati tjednima, mjesecima.

– Dosadašnje procjene govore o minimalno 50 milijuna kuna štete koja će se još dugo zbrajati, a trebat će tjedni, moguće i mjeseci, da se cjelokupna elektro-mreža Gorskog kotara ponovno stavi u funkciju. Električni vodovi, dalekovodi i stupovi toliko su oštećeni da će za konačnu sanaciju trebati dosta vremena i novca, rekao je prvi čovjek HEP-a Tomislav Šerić.

•  

95 posto bukovine oštećeno

– Kolike će biti štete od ove elementarne nepogode, teško je u ovom trenutku procijeniti. naša je procjena da je 95 do 100 posto bukovih stabala oštećeno. Većina tih, pretežito mladih stabala trebat će biti posječeno i kasnije sanirano, dok malo zrelija stabla imaju šanse ostati. Zadovoljni smo što je jela ostala neoštećena, što je važno za eko sustav. Radi se o milijun kubika drvne mase koju će trebati posjeći i izvući iz šume – kazao je Ivan Ištuk, član Uprave Hrvatskih šuma. Napomenuo je kako HŠ imaju zakonsku obavezu od dvije godine sanirati područje, no s obzirom na štetu, drže da to neće biti moguće u zadatom roku.

Paulina Arbutina

•  

Sjednica Savjeta za nacionalne manjine RH

“La voce del popolo” i “Novosti” najkvalitetniji

Manjinski mediji bili su tema rasprave uz konstataciju da mnogi ne ispunjavaju svoju funkciju, a postavljeno je i pitanje zašto mali listovi imaju velike redakcije 

Iako je broj podnosilaca zahtjeva za sredstva namijenjena programima kulturne autonomije nacionalnih manjina manji nego prošle godine, njihovi zahtjevi su veći pa skoro dva puta premašuju budžetski iznos. Ova sredstva, ako ne bude daljnjih smanjenja, iznose 36,343.000 kuna, ili 6,7 posto manje nego lani, rečeno je na Sjednici savjeta za nacionalne manjine RH održane prvog februarskog četvrtka.

– Na javni poziv javilo se 108 udruga sa svojih 210 podružnica, pododbora i drugih organizacijskih formi, što je za 9,2 posto manje nago lani, rekao je predsjednik Savjeta Aleksandar Tolnauer, dodajući da je nasuprot tome, programa prijavljeno 1.364 ili za 5,16 posto više nego lani. Za programe se traži 66,229.690 kuna.

– Naročito iznenađuje porast zahtjeva za financiranje tiskovina koji je 8,85 posto veći nego lani, što govori da takoreći svaka udruga želi imati svoj časopis, rekao je Tolnauer.

Nakon što pregleda i ocijeni sve izvještaje o utrošenim sredstvima za prošlu godinu, komisija iz redova savjeta odlučivat će o pristiglim zahtjevima, pa će odluka o raspodjeli biti objavljena u aprilu, do kada će manjinska udruženja dobivati akontacije.

– Sa sastavom povjerenstva nećemo ići u javnost zbog pritisaka kojima je lanjski saziv bio izložen, rekao je Tolnauer i dodao u prijavama ima raznih doskočica: prijavljena je skoro petina nerealnih programa ili programa za koje udruge znaju da neće biti ostvareni, pa kad dobiju novac, traže prenamjenu za neke druge programe.

Časopis koji se našao na tapetu jest “Romano Čačipe” koji izlazi na hrvatskom, romskom i engleskom. Krimen je po Tolnaueru bio što taj list veliča svog izdavača koji se prisutan na svakoj stranici novina te još bez dokaza optužuje Savjet da toj tiskovini ne daje sredstva.

– Do sada je postojalo pet sličnih romskih listova koji nisu vršili svoju ulogu. Nitko ne traži da se piše o romskom zastupniku, ali je trebalo nešto napisati o legaliziranih 11 romskih naselja ili o međunarodnim danima vezanima uz romsku zajednicu, rekao je zastupnik Roma Veljko Kajtazi i dodao da se vrše pripreme za izdavanje jedinstvenog romskog lista.

Manjinski mediji bili su tema poduže rasprave uz konstatacije da ne ispunjavaju svoju funkciju, a postavilo se i pitanje zašto mali listovi imaju velike redakcije, a koriste “copy paste” metode ili se bave pisanjem o stvarima kojima nisu dorasli.

– List slovenske manjine nije pisao o Piranskom zaljevu, rekao je predstavnik Slovenaca Darko Šonc, dok je zastupnik Talijana Furio Radin ocijenio da bi umjesto više srodnih trebalo financirati po jedan časopis svake manjine.

Nije izostala ni konstatacija da su jedino “La voce del popolo” i “Novosti” postigli kvalitetu potrebnu za izlazak na tržište, iako je za talijanski dnevnik otežavajuća činjenica, kao i za brojne manjinske listove, što većina stanovništva ne zna jezike na kojima su pisani. Nakon rasprave usvojen je zaključak da će se predstavnici savjeta održati sastanke s urednicima manjinskih medija.

Savjet je usvojio program rada, a prihvaćena je i molba za supokroviteljstvo nad projektom “Židovski život u Europi danas” vezanim za Berlin, Beč i Prag, čiji će se umjetnici u organizaciji ambasada i židovskih udruženja iz tih zemalja, tokom marta predstaviti zagrebačkoj publici u kojoj će biti i najviši hrvatski zvaničnici.

– To je dokaz kako je Savjet prepoznat i u Evropi, zaključio je Tolnauer.

Nakon sjednice pitali smo predsjednika Savjeta smatra li da neće biti daljnjih ustezanja sredstava kad se bude donosio rebalans budžeta.

– Osobno smatram da neće. Sabor i Vlada su, a to se vidjelo i u nedavnoj saborskoj raspravi, prepoznali značenje i rad Savjeta te potrebu zadržavanja onog što je za nacionalne manjine glavna stvar. Bez sredstava nema identiteta, a nema ni integracije. Koliko se iz dosadašnjih razgovora dalo naslutiti, više neće biti redukcije sredstava, a ako i bude, neće biti drastična, rekao je Tolnauer. Pritom nije ulazio u predstojeće financiranje manjinskih medija, rekavši da će o tome odlučivati komisija.

– Pitanje je održivosti, ne samo manjinske, nego i druge štampe. Mnogi su smetnuli s uma da su se ugasili Vjesnik i mnogo drugih listova. Što se tiče svrhe, manjinski mediji nisu namijenjeni za veličanje nekoga već imaju dvostruku namjenu: informiranja manjina, i informiranje većine o onom što manjine rada. Nažalost, u većem dijelu manjinskih tiskovina to je deficitarno pitanje, rekao je.

Savjet će nastaviti podržavati Smotru manjinskog stvaralaštva u Lipovljanima koja je došla pod lupu javnosti u aferi Lovrić Merzel, zbog lažnih računa za navodni domjenak.

– Mi smo je sufinancirali s velikim veseljem jer je to dobra priredba. Dali smo 20.000 kuna i imali ugovor s općinom Lipovljani koja je nosilac projekta. Takve ćemo susrete, ako nam dozvole sredstva i dalje podržavati jer je to nažalost jedina preostala smotra folklora na nacionalnoj razini, zaključio je Tolnauer.

•  

Revizionistički skandal u “Pramenu”

Na dnevnom redu savjeta bilo je i pisanje slovačkog mjesečnika “Pramen” koji je u tri nastavka objavljivao prepisani feljton o katoličkom svećeniku Josefu Tisi, slovačkom kvislingu, pandanu Ante Pavelića koji je naređivao genocid nad tamošnjim Židovima.

– Na revizionistički način pisalo se o njegovom radu i to je nedopustivo, pogotovo što nitko od predstavnika Slovaka nije reagirao dok se politolog Jaroslav Pecnik nije javio “Novom listu”. Urednik “Pramena” je u međuvremenu dao ostavku, a o slučaju se raspravlja u slovačkoj zajednici, rekao je Tolnauer dodavši da je to bio izolirani incident koji neće dovesti u pitanje izlaženje lista.

Nenad Jovanović

Nataša Desnica-Žerjavić, vijećnica VSNM-a grada Zagreba 

Velik pothvat

Pred nama je još puno posla na Kuli Jankovića i potrebna su veća financijska sredstva

Dokle se došlo s obnovom i oživljavanjem Kule Jankovića, što je jedan od razloga zašto ste dobili i priznanje SNV-a?

Mnogo je napravljeno i još mnogo ostaje da se napravi. Ako imamo pred očima potpunu ruševinu od koje se krenulo, očit je veliki napredak. Glavnina kompleksa je građevinski konsolidirana i zaštićena od daljnjeg propadanja. Ako mislimo na definitivno uređenje interijera za funkcije kojima su namijenjeni, pred nama je još puno posla i potreba za većim financijskim sredstvima.

Koliki su ekonomski, društveni i turistički potencijali Kule Jankovića?

U zadnjih desetak godina, otkad svaki korak u napredovanju njene fizičke obnove neposredno prate novi programi korištenja, svjedoci smo sve većeg zanimanja publike za turistički obilazak Kule i za vrlo različite kulturne programe. Broj posjetilaca oko 1.000 od ljeta 2012., koji dolaze spontano bez putokaza, kao i njihove reakcije na vrijednosti Kule i krajolika u koji je uronjena, svjedoče o znatnom turističkom potencijalu i same Kule i općenito zadarskog zaleđa – tako blizu urbanih draži Zadra, a tako iznenađujuće drukčije – da se mnogi raspituju za mogućnosti smještaja u miru i zelenilu Ravnih kotara. To otvara široke mogućnosti u kraju bogatom vrijednim, ali slabo valoriziranim kulturnim dobrima. Planirano uređenje muzeja u Kuli Jankovića, a zatim i Međunarodnog sveučilišnog centra dodatno bi ekonomski unapredilo ovaj kraj zapošljavanjem određenog broja ljudi; neki prostori tih ustanova mogli bi se koristiti i za edukativne programe, od informatičkog opismenjavanja do različitih tečajeva koji bi ljude osposobili za one privredne aktivnosti za kojima se pojavi potreba. Dobro je da postoji perspektiva razvoja, no sve je to željno očekivana budućnost. Međutim, sadašnje stanje nekih sela, a posebno mi je poznato stanje u Islamu Grčkom i susjednom Kašiću, obeshrabruje. Nema vodovoda niti javnog prometa, iako postoji dobra cesta;  autobusne linije preskaču tih 5-6 km: zadarsko poduzeće vozi do ulaza u Islam Grčki, benkovačko do ruba Kašića – a između ništa.

Koliku projekt ima podršku?

Za fizičku obnovu daleko je najzaslužnije Ministarstvo kulture RH, znatniju tranšu dobili smo zahvaljujući SNV-u, a Ministarstvo turizma sudjelovalo je do sada vrlo skromnim iznosom. Županijske ustanove zasad sudjeluju sasvim simbolično, dok naučne ustanove nemaju ni mogućnosti materijalne podrške, ali je dragocjen njihov doprinos u pokretanju projekata s brojnim aktivnostima koje otkrivaju kulturne vrijednosti i potencijale. Ne manje važna je i posljedična međunarodna prepoznatljivost, koja je došla do izražaja kroz niz revitalizacijskih projekata financiranih od EU. U nemogućnosti da ovdje nabrojim sve zaslužne pojedince, ne mogu propustiti da istaknem profesora Dragu Roksandića, ključnog pokretača revitalizacijskih projekata i povjesničara umjetnosti Milorada Savića, koji je spasio, a kasnije i obradio muzejski fundus Kule. Koliko zalaganja i truda ulažu članovi porodice Desnica teško je i zamisliti.

Koliko projekti oživljavanja Kule mogu podstaći javnost?

Njihov medijski odjek svakako doprinosi vidljivosti u javnosti, ali najvažnije je privući pažnju institucija nadležnih za kulturu. Što se tiče Kule Jankovića važno je istaknuti višeslojnost i raznolikost kvaliteta koje sadrži, od ambijentalnih ljepota unutarnjih i vanjskih prostora, vrijednih muzejskih zbirki i višestoljetnih arhiva, do niza izuzetnih ličnosti koje su u njoj ostavile traga i konačno kao simbola uskočke epopeje i zajedničke historijske baštine ljudi toga kraja. Te raznovrsne vrijednosti otvaraju perspektive, čine je atraktivnom za brojne i raznovrsne načine korištenja.

Nenad Jovanović

Smanjivanje manjina

U Saboru se raspravljalo o Izvještaju o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (UZPNM) i o utrošku sredstava osiguranih u državnom proračunu za nacionalne manjine u 2012. godini. Da sam Izvještaj ukazuje na niz problema istaknuo je Furio Radin, u ime Kluba IDS-a.

– Kad se broji koliko nedostaje pripadnika nacionalnih manjina na popisima stanovništva između 1948. do danas, brojka je veća od milion Srba, Talijana i Nijemaca, a ako se uključe i druge manjine ta brojka je još viša, što je četvrtina današnjeg stanovništva Hrvatske. Postoje nervozni ljudi u Hrvatskoj koji se stalno pitaju – što žele te nacionalne manjine, zašto da se bavimo njima, što stalno gnjave? Najkraći odgovor za to je – zato što bi nas danas trebalo biti puno više nego što nas ima – kaže Radin.

Navodi i problem što UZPNM u stvarnosti nije ustavni zakon, jer se donosi kao organski zakon, pa Ustavni sud njegove odredbe može bilo kada dovesti u pitanje. To se dogodilo kada su tri mjeseca prije izbora promijenjena izborna pravila, a što je izvan svake prakse i onoga što piše u Ustavnom zakonu.

Zastupnik Veljko Kajtazi naveo je probleme unutar romske manjine, posebno po pitanju obrazovanja.

– Velik broj djece je i dalje izvan predškolskog programa. Podaci su zabrinjavajući i ako se gleda rodna ravnopravnost, pa se potrebno maksimalno potruditi da bi izmijenila i negativna praksa po pitanju obrazovanja djevojčica. Zbog ograničenih sredstava nismo u mogućnosti angažirati ni više romskih pomagača u nastavi. Na području zdravstva još uvijek je potrebno povisiti standarde u zdravlju romske dojenčadi, što uključuje i program cijepljenja. Stanovanje je i dalje bolna točka Roma, s obzirom da u većini romskih naselja još uvijek ne postoji niti osnovna infrastruktura – kaže Kajtazi.

U ime Kluba zastupnika nacionalnih manjina, Nedžad Hodžić naveo je kako nema nikakvih pomaka po pitanju provođenja UZPNM-a u vezi zapošljavanja.

– Prikaz nacionalnih manjina u medijima svodi se na priče o našoj kulturnoj autonomiji, ali bilo bi nam draže da se pokazuje koliko su pripadnici manjina integrirani u hrvatsko društvo, čime bi se umanjio određeni strah pojedinaca prema manjinama – kaže Hodžić.

•  

40 sela u mraku

U ime kluba SDSS-a Mile Horvat naveo je problem dvojezičnih tabli.

– Određene lokalne samouprave po zakonu moraju na ulaze u mjesta staviti dvojezične natpise no to ne čine, a uvjetno ih koče Hrvatske ceste. Kako je moguće da državna tvrtka ne provodi aktualne propise? U izvještaju stoji i kako pripadnici manjina ne koriste pravo na uporabu manjinskog jezika zbog nepostojanja interesa. No, razlozi su drugi, u nizu slučajeva kad se radi o osobnim dokumentima, sudskim sporovima ili javnom govoru, naročito pripadnici srpske zajednice, ne koriste svoj matični jezik i pismo iz bojazni da ne dođe do prozivanja i incidenata – kaže Horvat. Navodi kako je realno stanje da osam općina na istoku ima neriješen problem registracija škole na srpskom jeziku i pismu, za što godinama postoji interes.

– Postavlja se pitanje i da li je ispunjena osnovna funkcija lokalnih vijeća nacionalnih manjina. Njihovo financiranje treba biti po jedinstvenom modelu na nivou cijele RH, a ne da zavisi od volje čelnika lokalne samouprave. Ne rješava se i dalje stambeno zbrinjavanje, kao osnovna komponenta konačnog završetka povratka i reintegracije ljudi. Ni 2012., a ni prošle godine nije došlo do povećane socijalno-ekonomske reintegracije povratnika, odnosno nisu dovršeni planirani infrastrukturni projekti. Na primjer, četrdesetak sela je bez struje – kaže Horvat.

Dragan Crnogorac navodi kako je Statut grada Vukovara izmijenjen 2009. godine, a ni tri godine nakon toga nije došlo do postavljanja dvojezičnih tabli, da bi problem kulminirao prošle godine.

– Na obilježavanju mirne reintegracije čuo sam jednu gospođu koja je izgubila muža, branitelja u Vukovaru, da optužuje one koji skidaju table, jer smatra da Srbe treba pustiti da na miru žive u Vukovaru. Upravo to, moramo u Vukovaru stvoriti budućnost kroz normalan život – kaže Crnogorac.

Mirna Jasić

Aktivnost nevladinih udruga na području Pakraca

Povratnici uvijek zadnji na redu

Grad Pakrac na Ministarstvo regionalnog razvoja ove godine nije prijavio niti jedan projekt vezan za srpsku zajednicu

Područje Zapadne Slavonije oduvijek je krasio epitet multietničnosti. Kao što i sam naziv kaže, mnogo je različitih interesa koji se u takvoj lokalnoj zajednici trebaju uskladiti, a ako je ta zajednica po svom karakteru povratnička, posao je još i veći – od informiranja javnosti o značaju izgradnje temelja multietničkog života preko integracije povratnika, do obnove povjerenja i suradnje kao ključnog elementa. Prostor je to na kojem organizacije civilnog društva imaju mnogo elemenata za djelovanje, posebno što se tiče zaštite manjinskih prava.

Na području Pakraca i Lipika profilirale su se dvije organizacije; pakrački DELFIN i SDF koje su vrlo angažirane po pitanju zaštite manjinskih prava na povratničkim područjima i to kroz povođenje projekata. Cilj je stvaranje pogleda na multietničnost kao pozitivan socijalni kapital u povratničkim područjima, te izgradnja sredine u kojoj će se povratnici i izbjeglice, prije svega srpske nacionalnosti, osjećati dobrodošlima. Također nastojer senzibilizirati javnost za probleme nacionalnih manjina.

Centar za podršku i razvoj civilnog društva DELFIN iz Pakraca već niz godina provodi projekte u kojima se promoviraju ljudska prava povratničkih i izbjegličkih obitelji. Radi se prvenstveno o pripadnicima srpske nacionalne manjine. “Afirmacija etničkog prava kroz afirmaciju manjinskih prava”, “Socijalne veze i civilno društvo” i “Naglašavanje ljudskih prava na području od posebnog državnog interesa” imena su provedenih projekata. Koordinatorica DELFIN-a Mirjana Bilopavlović napominje da se problematici povratnika, te povratnicima u Hrvatskoj općenito ne pridaje dovoljno pažnje.

– Projektima se ne želi osnažiti samo ljude koji su povratnici, odnosno domicilno stanovništvo, nego je svrha upravo u stvaranju stalnih kontakata sa jedinicama lokalne i područne samouprave. Oni su faktori koji moraju omogućiti konzumiranje Ustava RH, odnosno Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Činjenica je da ima pomaka, ali oni nisu dovoljni. Većina ih je ostvareno u ad hoc maniri, kratkoročni su, nema kontinuiteta i to je najveći problem. S druge strane pripadnici nacionalnih manjina ne znaju koja su im prava, gdje ta prava mogu koristiti i kome se treba obratiti po tom pitanju – ističe Mirjana Bilopavlović.

S tom konstatacijom slaže se i Nikola Ivanović iz pakračkog Srpskog demokratskog foruma, inače zaduženog za ekonomsku problematiku povratnika i ratom stradalih područja, koji se više osvrnuo na međuinstitucionalni aspekt suradnje. U rujnu prošle godine SDF je završio s provođenjem projekta “Jačanje kapaciteta organizacija civilnog društva za praćenje i zagovaranje u područjima demokratizacije, ljudskih prava, integracije manjina te održivog povratka izbjeglica u područjima od posebne državne skrbi”.

– Kapaciteti na terenu su jako niski, a međuinstitucionalna suradnja skoro pa nikakva. Premda moram napomenuti da bih međuljudske odnose ocijenio odličnima. Zakoni se na terenu ne provode jer nedostaje hrabrosti, a lokalne i regionalne samouprave ne žele da se itko miješa u njihov rad. Razočaran sam i Gradom Pakracem jer na Ministarstvo regionalnog razvoja ove godine nije prijavio niti jedan projekt vezan za srpsku zajednicu. Niti sa Poduzetničkim inkubatorom u Pakracu nismo uspjeli dogovoriti zamisao da 20% korisnika pojedinih projekata budu pripadnici srpske nacionalnosti. Problem je nedostatak svijesti. Ne postoji dovoljna uključenost niti mjere poticanja za uključenjem pripadnika srpske zajednice u projekte. Lokalne samouprave provode europske projekte, ali ne provode europske vrijednosti – naglašava Ivanović.

Mirjana Bilopavlović prema doživljenim iskustvima s terena, smatra da ovakvu situaciju povratničkih, odnosno ljudskih prava nikako ne možemo pripisati činjenici da se radi o promociji prava jedne nacionalne manjine, nego ju možemo staviti u kontekst sveopće ekonomske i političke krize. Na ekonomsku situaciju osvrnuo se i Ivanović i to onu na selima. Smatra kako se na tim područjima živi u uvjetima siromaštva i socijalne isključenosti. Godinama se nije ništa ulagalo, a obnova je kasno počela. Ignjatijev Sužnjević, predsjednik mjesnog odbora Šumetlica, zajedno sa mještanima čeka da se dovrši izgradnja vodozahvata Šumetlica, jer to znači trajno rješenje za vodoopskrbu cijelog tog područja koje je po svom karakteru povratničko.

– Kasno je uvedena i struja, trebalo bi obnoviti i komunalnu infrastrukturu, mostove, groblja i mjesne domove. Ne događa se tako rijetko da stanovnici uzmu stvari u svoje ruke i odrade radnu akciju čišćenja i krčenja – kaže Ivanović.

Nakon provodenih projekata na pakračkom i lipičkom području, proizlazi zaključak da su ljudska prava, a pogotovo ona manjinska još uvijek nedovoljno zaštićena. Postoje veliki problemi zbog neprovođenja zakona. Kada se govori o neprovedbi ljudskih prava, onda je u fokusu nedovoljna zaštita prava pripadnika nacionalnih manjina, konkretno srpske. Stanje s ostalim manjina je bolje, pogotovo ako su njihova stečena prava prenesena 1991. godine.

Diskriminacija je multiplicirana. Očituje se kroz sve ono što se događalo u prošlosti, kroz veliku nezaposlenost i kroz nezastupljenost. Izostalo je osnaživanje lokalne zajednice. I to ne samo od strane civilnog društva, nego i od institucija i ustanova koje su zadužene za tu problematiku. No unatoč tome, sugovornici su pozitivistički nastrojeni i nadaju se će u budućnosti doći do afirmacije ljudskih prava na povratničkim područjima.

Danijela Havranek

Zaboravljeni dvadesetak kilometara sjeveroistočno od Novske

Selo Rajčići, stanovnika: troje

Rajčići dan danas izgledaju kao da je rat upravo jučer završio, usprkos hrabrim preostalim mještanima

Ilija Savić i bračni par Milka i Mladen Todorović, jedini su stanovnici sela Rajčići, dvadesetak kilometara sjeveroistočno od Novske. Ovo selo dan danas izgleda kao da je rat upravo jučer završio i usprkos posljednjoj i nadasve hrabroj trojci živih stanovnika, kao da je  odavno umrlo.

Milka i Mladen Todorović u Rajčiće su se vratili dvije godine nakon rata. Prvu godinu nisu imali struje, živjeli su u ruševini. Kasnije useljavaju u obnovljenu kuću u kojoj do danas žive bez ikakvih primanja, zaboravljeni od svih. Žive na samom rubu šume, a drva za ogrjev ne mogu si priskrbiti jer nemaju motornu pilu, pa sakupljaju granje i nekako pobijede studen.

Žive tako, dan za dan i svako jutro ponovo se domišljaju kako preživjeti do noći. Netko će možda pomisliti da imaju izbora, da možda treba ostaviti tu muku i otići nekamo, no Mladen je odlučan.

– Ovdje je moje mjesto, ovdje sam rođen i ovdje sam proveo djetinjstvo. Hoću ovdje i umrijeti, poput mojih otaca. Bolje je živjeti u mraku, nego u lažnoj svjetlosti – omiljena je Milanova uzrečica, koju često spominje i na koju se odlučno oslanja kad njemu i njegovoj Milki postane teško.

Treći junak ovog napuštenog i zapuštenog sela, četrdesetgodišnji Ilija Savić, možda bi još i otišao trbuhom za kruhom, no u ratu je, kao sedamnaestogodišnjak, od eksplozije granate ostao bez prstiju na rukama, oštećenog je vida i ranjen u nogu, pa u rješenju za socijalnu pomoć koju prima po 800 kuna mjesečno, jasno piše da nije sposoban za nikakav rad niti privređivanje.

Na spaljeno ognjište vratio se 2008. godine, a čekajući kakvu-takvu obnovu kuće, koju, usput rečeno, još nije dočekao, šest mjeseci živio je u šatoru ispred zgarišta.

– Najgore je bilo zimi. Vatru sam ložio ispred šatora, no nije baš koristilo. Znao sam kupiti salamu i kad bih odlučio jesti, ona bi bila potpuno smrznuta. Kupim kruh, on se zaledi i na kraju mi ga ukrade pas. Bila je to borba za goli život – priča Ilija.

Dok nije sagradio kućicu “četiri sa četiri”, kako je on zove, za koju je dio građe dobio kao donaciju od UNHCR-a, znao je otići kod susjeda Milke i Milana. Tu bi se malo ogrijao i okrijepio, pa nazad u šator. Sve do prije mjesec dana, Milan je mislio da su njegova muka, studen i neimaština, jedino loše što mu se može dogoditi. Nažalost, prema svemu sudeći, i od lošeg ima gore.

– Još 2010. godine podnio sam zahtjev za obnovu u nadležno Ministarstvo, a ta moja molba još i danas stoji u nečijoj ladici, nitko da mrdne. U međuvremenu sam otišao u Petrinju u Ured za prognanike i izbjeglice, gdje su rekli da se traže “još neke dopune”. Kako tada, tako i danas. Niti znam kakve dopune, niti znam što trebam raditi. U prvoj polovici siječnja ove godine, odlučio sam otići  u Novsku, objasniti nekome da u Rajčićima ima živih ljudi, potražiti u općini službenike kojima bih ispričao probleme s kojima se svakodnevno borim, zatražiti nekakvu pomoć i ostati tamo dok god ne uspijem razgovarati s nekim od činovnika koji bi me saslušali i pomogli. Nabasao sam na jedna vrata, pisalo je “gradonačelnik Vlado Klasan“, pokucao, ušao i rekao čovjeku za stolom svoje ime i da sam iz Rajčića. Odmah mi je rekao:  “Pa ti si Srbin, otiđi svojim srbima u Sisak!” Zgranulo me. U nevjerici sam nekako  procijedio da sam najprije čovjek, a on je odmah shvatio da je pretjerao pa se nekako povukao. Pitao me u čemu je problem, ali da požurim s pričom, jer je u žurbi. Sva ona moja muka, moje selo, moji susjedi Milka i Mladen, sve naše zime, besparice i glad, ne mogu stati u tri minute, pa sam odustao. Tada on reče da će mi dati jednokratnu pomoć od 1000 kuna, napisa nešto i uputi me u drugu sobu. Tamo su mi zaposlenice rekle da od toga nema ništa, nego da će mi platiti račune. Dao sam račun od struje i otišao. Nedavno sam za taj račun dobio opomenu od Elektre, pa sam na kraju sam to platio da mi ne isključe struju. Eto tako je završio moj posjet gradonačelniku Novske, a najviše me pogodilo što mi je rekao “da se javim svojima”. Ja jesam pravoslavne vjere, ali rođen sam u Hrvatskoj i građanin sam Hrvatske, a on bi trebao biti gradonačelnik svih građana Novske, pa i moj – ogorčen je Ilija Savić.

Sasvim slučajno, zamjenik Sisačko – moslavačke županice Boro Rkman, “otkrio” je zaboravljene stanovnike sela Rajšići.

– Čim sam čuo da u napuštenom selu živi troje ljudi, otišao sam tamo. Od nekadašnje 43 kuće, danas su 43 zgarišta. Školu nije obnovila država već neki privatnik, za potrebe skladišta, a dio drvnog materijala leži na mjestu srušenog spomenika NOB-u. Usprkos svemu, u Rajčićima uspijeva živjeti i preživjeti troje ljudi, a tragično je da gotovo nitko za njih ne zna. Saslušao sam njihove priče, družio se sa njima cijeli dan i vrlo ozbiljno ću pokrenuti akciju pomoći ovim hrabrim ljudima. Prvo ću zatražiti pomoć pravne službe Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu, kako bi se riješili imovinsko pravni odnosi Todorića i Savića. Prikupit ću sve potrebne dokumente za obnovu njihovih kuća, jer se do 31. ožujka to mora srediti i definirati. Organizirat ću njihov prijevoz do institucija u koje moraju otići kako bi podnijeli i potpisali zahtjeve, a u Sisačko – moslavačkoj županiji založit ću se da se procesi što prije uvedu u proceduru i riješe. Mislim da je moguće isposlovati i jednokratnu financijsku pomoć jer je posljednjim stanovnicima Rajčića voda došla do grla – obećava Boro Rkman.

Vladimir Jurišić

Životne neprilike obitelji Džakula iz Slavskog Polja

Razdvojen život i evropske putešestvije

Peteročlanoj obitelji Džakula odbijen je zahtjev za političkim azilom u Norveškoj, a protjerana je iz Švedske i Njemačke

Iako ima suprugu i troje djece, najveći dio godine Milan Džakula (1954.) iz zaseoka Davidovići u Slavskom Polju živi sam. Njegov slučaj eklatantan je primjer zle sudbine koja je zadesila mnoge srpske porodice širom Hrvatske. Do ostvarenja prava na penziju Milanu treba još šest godina. Ima socijalnu pomoć od par stotina kuna, nekome pomogne cijepanjem drva i radom u polju pa zaradi koji dinar. Za hranu brine sam, uzgaja povrće i voće, poneku kokoš i svinju, uglavnom sve za vlastite potrebe. Supruga Ljubica radi u Rijeci gdje njeguje jednu stariju ženu. Tri je tjedna u Rijeci, a tjedan dana kod kuće.

Najstariji sin Branko (1991.) rođen je u Karlovcu, završio je srednju Šumarsku školu za dizajnera namještaja, ali je pomorac i plovi na brodu. Trenutno je u Miamiju na Floridi. Kćer Aleksandra (1992.), rođena tokom rata u bolnici na Petrovoj gori, pohađa u Beogradu Višu medicinsku školu za primalju. Stanuje kod bake koja ju financira, dok najmlađi sin Stefan (1995.), rođen u Banjoj Luci nakon Oluje, ide u Zagreb u srednju školu za vodoinstalatera i montera klima uređaja, gdje stanuje kod Milanovog brata.

Milan je u Slavskom polju odrastao i završio osnovnu školu. Zaposlio se najprije u karlovačkoj tvornici gume i kože Ivo Marinković. Svakodnevno je vlakom putovao na posao, kao i mnogi drugi. Potom se kao dostavljač 1984. zaposlio u zagrebačkoj Geotehnici.

Početkom devedesetih dobiva otkaz i vraća se u Slavsko Polje. U Oluji Milanova familija odlazi u Beograd kod rođaka gdje su dobili kućicu u Beogradu na korištenje. Ljubica se kući vraća u decembru 1997., a Milan u martu 1998. Tada Stefan obolijeva i biva hospitaliziran u karlovačkoj bolnici. Pretpostavlja se da je uoči rođenja, u majčinoj utrobi doživio bezbroj šokova i stresova u vrijeme Oluje, što se moralo odraziti na njega.

U to vrijeme Milan dobiva i dva prijeteća pisma u smislu “zašto se vratio, što ponovo hoće i zašto se ne vrati u Srbiju”. Nije to prijavio policiji smatrajući da oni ne mogu pronaći autora već bi se stanje moglo zakomplicirati. Više pisama nije bilo, ali negdje krajem 1999. i početkom 2000. familija ponovo odlazi u Srbiju. Tamo su čuli za mogućnost preseljenja u Norvešku kamo i odlaze. U prihvatnom centru je bilo sve u redu, kaže Milan, ali razgovor s norveškim vlastima nije prošao dobro i njegov zahtjev za političkim azilom nije bio prihvaćen. Rekli su mu da je RH pravna i demokratska država, da se poštuju ljudska i manjinska prava i da se njegovoj familiji u RH ništa loše neće dogoditi.

– Znao sam da to nije tako, kao što nije ni danas jer sam se i sam od povratka 1997./98. u to više puta uvjerio. Pa, pogledajte i danas, na primjer, pitanje ćirilice, pa suđenja za ratne zločine gdje ispada da su svi Srbi ratni zločinci. Nitko od nas ne može dobiti posao, posebno u državnim tijelima, ni u Vojniću, ni u Vrginmostu, ni u Topuskom, Glini, Petrinji, Sisku, a znam da je tako i u Karlovcu. Mogu reći da se ni danas ne osjećam sigurno. Nikad ne znam hoće li netko odnekud doći i napraviti mi nešto, kaže Milan, više puta odlazeći pogledati kruh koji je sam zamijesio i pekao da mu ne zagori, dok smo razgovarali.

Iz Norveške Milan sa familijom odlazi u Švedsku. Tamo su ih isto dobro primili, djeca su kao i u Norveškoj, tokom čekanja za odgovor na molbu za azilom, išla u školu.

Međutim, Šveđani su dobili zahtjev da ih se vrati u Norvešku uz obrazloženje da će im dati papire za stalan boravak. Milan u to nije povjerovao, jer ako su ih prvi puta odbili – zašto bi im sada dali dokumente, pitao se. Sumnje su mu potvrdili i ostali azilanti u Švedskoj.

Familija tada pak odlazi u Njemačku. Smještaju ih bivšu vojnu kasarnu i nakon nekog vremena, jednog jutra u 4 sata ih opkoljuje njemačka policija sa četiri automobila, hapse ih i odvode na Frankfurtski aerodrom i šalju za Oslo. Norveška policija ih odvodi u sabirni centar za azilante koje treba vratiti u Hrvatsku. Iz Osla preko Frankfurta stižu za Zagreb gdje ih preuzima hrvatska policija.

Vraćaju se u zaseok Davidovići u Slavskom Polju. Cijela ova avantura trajala je oko tri godine, do 2003.. Djeci nije bilo priznato školovanje iz Norveške, Švedske i Njemačke. Od tada, desetak godina familija Džakula živi razdvojena. Zbog svega što su proživjeli, nažalost, nije stradao samo najmlađi sin Stefan već i kćer Aleksandra. Njoj je 2005. u dobi od 13 godina bio dijagnosticiran rak limfnih čvorova. Pet godina se liječila u bolnici na Šalati u Zagrebu i izliječila, kaže Milan. Ističe posebno dobar odnos o soblja u bolnici Šalata, a posebnu zahvalnost, kaže, duguje liječnicima Biliću i Konjeviću.

Usprkos svim problemima, šokovima, stresovima i bolestima koje su zadesili troje Milanove djece, oni su bili odlični i vrlo dobri učenici. Neka bar to bude određena satisfakcija ovoj napaćenoj familiji.

– Nisam i nikako ne mogu biti zadovoljan sa svim onim što se meni i mojoj porodici, ni krivima ni dužnima, dogodilo u životu. Teško je reći što bi i kako bi bilo da nije bilo rata. Nažalost, i mnoge druge familije su slično prošle, a ne vidim da će nam sutra biti bolje. Bačeni smo u stranu, kao da smo u slijepom crijevu. Kažu da smo pobunjenici – pa ljudi se nikada ne bune bez valjanog razloga, a nama Srbima se nameće isključiva krivnja za sve zlo. Ja se ni zbog čega ne osjećam krivim. Ne možemo biti krivi za sve zlo, pa ni zbog loše ekonomske situacije zbog čega sada jača desnica, zaključuje Milan Džakula.

Milan Cimeša

Teška situacija u vukovarskoj predškolskoj ustanovi

Manjinskom vrtiću preti stečaj

Dugovi su narasli na 300.000 kuna, a direktorica Slavka Lončar povela je bitku protiv vukovarskih vlasti koje ne žele spašavati vrtić

Zbog finansijskih problema, Dečjem vrtiću Vukovar 2, u kojem se vaspitno-pedagoški program odvija na srpskom jeziku i pismu, preti stečaj. Dugovi dobavljačima za proteklih devet meseci popeli su se na gotovo 300 hiljada kuna, što vrtić iz redovnih sredstava koja dobija iz gradskog budžeta ne može podmiriti. Zbog toga su uprava, zaposleni i članovi sindikata u tom vrtiću zatražili smenu članova upravnog veća, a gradonačelniku Željku Sabi zapretili tužbom zbog neizvršavanja odluka Gradskog veća. 

– Svih ovih godina smo imali finansijskih problema, ali je ranija gradska vlast na kraju svake godine rebalansom budžeta sa iznosom od 300 do 400 hiljada kuna pokrivala taj gubitak. Iako je Gradsko veće i krajem prošle godine donelo takvu odluku, gradonačelnik Sabo je doslovce rekao da novac ne da, kazala nam je direktorica vrtića Slavka Lončar. Gradonačelnik, međutim, za loše finansijsko stanje optužuje direktoricu za koju kaže da “troši više nego što može zaraditi”.

– Zna se način na koji Grad, u skladu s odlukom Gradskog veća, subvencionira predškolske ustanove u Vukovaru i mi svoje obaveze izvršavamo, kazao je Sabo. Napominje da od ekonomske cene koja iznosi 1400 kuna, grad izdvaja 910 kuna po detetu dok ostatak u iznosu od 490 kuna plaćaju roditelji.

Međutim, Lončar tvrdi da za funkcionisanje vrtića koji pohađa od 150-ero do 170-ero dece, mesečni prihodi koji ukupno iznose od 220 do 240 hiljada kuna, nisu dovoljni jer je samo za plate 33-oje zaposlenih potrebno 250 hiljada kuna. U gradskoj upravi smatraju da je u vrtiću previše zaposlenih i da je to problem poslodavca, a ne grada kao osnivača.

– Istina je da imamo pet radnika čija radna mesta ne možemo finansijski pokriti, ali mi organizaciono ne možemo drugačije. Ustanova je otvorena deset sati i jedan vaspitač ne može raditi 8 već 6 sati. U suprotnom bi prekršili zakonske propise o radu i pedagoške standarde. Problem je što se nikad nije hteo pronaći sistematski način finansiranja tako da ne ovisimo o politici i volji pojedinca. Mi ne možemo biti izjednačeni s drugim sličnim ustanovama jer se radi o manjinskom vrtiću i potrebna su nam dodatna sredstva. Ono što dobijemo iz Zagreba, a što iznosi 25, 50 ili 75 kuna po detetu ovisno o programu, takođe nije dovoljno, objašnjava direktorica vrtića. Dodaje da se za pomoć obraćala i ministru znanosti, obrazovanja i sporta Željku Jovanoviću, ali nikakav odgovor nije dobila. Uskoro će, kaže direktorica, umesto plata morati da isplati potraživanja dobavljačima, ali će u tom slučaju sindikalno organizovani radnici obustaviti rad.

Čitav slučaj se još zakomplikovao kada je gradonačelnik u vrtić poslao nezavisnu revizoricu i pročelnicu za društvene delatnosti s ciljem sagledavanja finansijskog stanja. Delegacija iz grada tvrdi da ih je direktorica Lončar isterala napolje. S druge strane, direktorica vrtića navodi da je inspekcija, kako ih je nazvala, zatražila uvid u tri personalna dosijea zaposlenih što smatra protivzakonitim. Dodaje da su predstavnici grada došli bez pismenog naloga, da ih je u prostorijama vrtića zatekla slučajno, neplaniranim povratkom od lekara te ih je zamolila da napuste ustanovu. Objašnjavajući razloge za takav svoj postupak, direktorica Lončar ističe da su sve inspekcije Grada uvek imale uvid u poslovanje vrtića, a ovakva postupanja nazvala je mobingom.

Za celokupnu situaciju Lončar krivi i članove Upravnog veća iz redova SDSS-a koji s članovima iz SDP-a čine većinu u tom veću jer se, kako kaže, “nisu potrudili da za vrtić bude obezbeđeno više sredstava”.

– Svih proteklih 15 godina bili smo isključivo na liniji opstanka vrtića Vukovar 2 po svaku cenu. Upravo je politički autoritet SDSS-a bio garancija jer su naši većnici i zamenici gradonačelnika lobirali i glasali za obezbeđivanje dodatnih sredstava za funkcionisanje vrtića u višemilionskom iznosu, kaže Srđan Milaković, zamenik gradonačelnika iz redova srpske nacionalne manjine i predsednik vukovarskog SDSS-a.

Ističući kako mu nije namera braniti gradonačelnika, Milaković kaže kako su se propisi promenili, da je danas potrebna veća fiskalna odgovornost jedinica lokalne samouprave i da za sve mora postojati pravni osnov. Uz činjenicu da se broj dece u vrtiću smanjio, a troškovi i broj zaposlenih ostali isti, Milaković smatra da problema ima i u komunikaciji između predstavnika gradske uprave i direktorice vrtića.

– Mi smo u poziciji između čekića i nakovnja jer nastojimo da očuvamo ustanovu, a s druge strane smo u situaciji da nas svi sumnjiče, kako direktorica vrtića tako i gradonačelnik koji kaže da vrtić ne može više finansirati na dosadašnji način, kaže Milaković i dodaje da su problemi s kojima se suočavaju predstavnici SDSS-a višestruki.

– Srbima se kroz medije i priče o razdvojenoj deci stalno osporava pravo na vaspitanje na maternjem jeziku i pismu. Zbog toga moramo edukovati pripadnike naše zajednice da je to potreba jer će doći do asimilacije i gubitka identiteta. Čak su se i predstavnici Nansen dijalog centra, zagovornici zajedničke nove škole u Vukovaru, na nedavno održanom skupu složili da je postojanje predškolskih ustanova na manjinskom jeziku opravdano jer se u toj dobi stiču elementi značajni za razvoj identiteta. Dakle, nalazimo se u situaciji da nam se osporava to pravo. Gradonačelniku koji predstavlja građansku političku opciju ta vrsta obrazovanja nije bitna i onda još nailazimo na nerazumevanje rukovodstva vrtića. U svim tim okolnostima teško je delovati, ali bez obzira koliko je SDSS u kojem trenutku imao ruku u Gradskom veću, isključivi cilj nam je bio da ta ustanova opstane, ističe Milaković.

Dragana Bošnjak

Izložba “Mohačko-beljski mali vlak”

“Ćiro” opet u Baranji

Zahvaljujući entuzijastima Belog Manastira i Mohača, skupljene su fotografije i predmeti vezani za mali vlak

Nakon Mohača, te baranjskog sela Suze, izložba na temu “Mohačko-beljski mali vlak” otvorena je i u izložbenom prostoru belomanastirskog Centra za kulturu. Izložbu su osmislili Nikola Alaica i Lajoš Nađ iz Belog Manastira te Šandor Moroc, Ferenc Čorbai i Antal Majer iz Mohača, a otvorili su je belomanastirski gradonačelnik Ivan Doboš i dr. Bokor Bela, sveučilišni profesor iz Pečuja i predsjednik kuratorija (upravnog odbora) Zaklade za Mađare van domovine.

Do stvaranja Kraljevine SHS Baranja je bila jedinstven prostor koji je pripadao jednoj državi – Ugarskoj. Nakon sklapanja Trijanonskog mira 1920. godine, južni dio pripao je Kraljevini SHS, a veći, sjeverni Mađarskoj. Uskotračnom željezničkom prugom, u ukupnoj dužini od preko 100 kilometara, koja je sagrađena prije Prvog svjetskog rata, tzv. mali vlak ili “ćiro” nastavio je zasebno saobraćati u oba dijela Baranje.

Zahvaljujući entuzijastima iz Belog Manastira i Mohača, skupljene su stare fotografije i predmeti vezani za mali vlak pa je dočekan i taj dan da se oni izlože i u Belom Manastiru, nekadašnjem Pelmonoštoru. Belomanastirski gradonačelnik Doboš istaknuo je da se ne sjeća da je u novije vrijeme na otvaranju neke izložbe bilo više ljudi, što znači da je sjećanje na legendarnog “ćiru” još uvijek živo. Također je napomenuo da su poslije stečaja nesuđene belomanastirske škrobare, Belom Manastiru poklonjene dvije uskotračne lokomotive i tri vagona, koji će nakon konzerviranja biti postavljeni – na plato kod željezničke i autobusne stanice te uz Šećeransko jezero.

Dr. Bokor je napomenuo kako je željeznica nekad povezivala brojna baranjska naselja i dijelove nekadašnjeg Belja, a ovakvim izložbama i prijateljskim kontaktima između Mohača i Belog Manastira ona opet, makar simbolički, povezuje južnu i sjevernu Baranju, dok granica uspostavljena nakon Prvog svjetskog rata, ulaskom Hrvatske u Evropsku Uniju, polako – nestaje.

Jovan Nedić

Vijeća sve više prisutna na Internetu

Informacije i tradicija

Aktivnosti VSNM-a Bjelovarsko – bilogorske županije od sada se mogu pratiti na novoj internetskoj stranici

Vijeće srpske nacionalne manjine Bjelovarsko – bilogorske županije, kako je i najavljivalo, ispunilo je jedan od zadanih ciljeva s prošle sjednice Vijeća, a to je izrada web stranice. Finalni proizvod je od sredine siječnja na web adresi www.srbibbz.hr, na kojoj se mogu pronaći sve aktivnosti vezane za srpsku zajednicu s područja ove županije.

– Zatim su tu sve informacije o političkom životu, aktivnostima i događajima sa srpskim predznakom – istaknuo je predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Bjelovarsko – bilogorske županije Darko Karanović.

Stranica je izrađena na latiničnom i na ćiriličnom pismu, a upravo najveće zasluge za izradu i ažuriranje stranice idu Miloradu Kordiću iz Trnovitičkog Popovca, zahvaljujući kojemu se stranica redovito popunjava sadržajem kojega ne nedostaje, dodaje Karanović.

U prvom planu je informativni karakter stranice, jer čitateljice i čitatelji imaju dostupan pregled svih događaja u županiji, ali i najave budućih događanja. Sljedeću rubriku stranice čine općenite informacije o Vijeću, članovima, podacima, ali i važnim dokumentima koji se tiču ustrojstva i načina funkcioniranja.

Iako samo promoviranje na internetu treba privući zainteresiranost mlađe populacije, odličan je to način da se upravo njima približe običaji i tradicija njihovih predaka. U toj rubrici su podaci o svetkovinama, sakralnim objektima Moslavine, Bilogore i Kalnika, a priložen je i pravoslavni kalendar. Za vizualni doživljaj tu su foto i video galerija.

Posebne zahvale idu u SKD Prosvjeti, pododborima Garešnica, Daruvar i Bjelovar koje sudjeluju u kreiranju sadržaja šaljući materijale sa svojih mnogobrojnih nastupa. Na stranici se mogu pronaći i osvrti, ali i kolumne. Prva nosi naslov “Zapisi iz Vretanje”. Autor kolumne je Radovan Dožudić, odvjetnik i pisac. Iako rođen u Zagrebu, za sebe kaže da je Grubišnopoljac.

D. Havranek

Stogodnjak (203)

14. 2. – 21. 2. 1914: lingvist Milan Grčić prenio je u Hrvatsku polemičko pitanje srpskog književnika Jovana Skerlića o tome kojim se zapravo narječjem treba pisati u srpsko-hrvatskoj književnosti? Južnim, jekavskim, čiji je rodonačelnik Vuk Stefanović Karadžić, ili istočnim, ekavskim, kojeg zagovara Skerlićeva struja u Srbiji? Pritom Grčić navodi da su Karadžićevi razlozi – da je južni dijalekt najčistiji i najpravilniji, pa tako i najpoželjniji u srpsko-hrvatskoj književnosti – postali u međuvremenu bespredmetni jer su ih, tvrdi Grčić, u svih šest točaka pobile Skerlićeve stručne procjene. Pa i ovo: “Istočnim narječjem govori se na slavenskom Jugu, od Triglava pa do Soluna. Tim jezikom govore i Srbi i Hrvati i Slovenci, i interes je narodnog jedinstva i između Hrvata i Srba, i između Srbo-Hrvata i Slovenaca, da se usvoji najopštije i zajedničko istočno narječje…” Skerlić zatim navodi i argument da je  “današnja srpska književnost u najvećem i najvažnijem svom delu ekavska i da se tri četvrtine srpskih knjiga i listova štampa sa istočnim narečjem…” Citira se i najvažniji Vukov razlog što se opredijelio za južno narječje – njegovu čistoću i zvučnost. Pritom se i spominje i Vukova tvrdnja da je “ekavski dijalekt u Sremu, Bačkoj i Banatu pokvaren i unakarađen”. Skrelićeve pristaše mu na to odgovaraju: “Zašto nije htio isticati lepotu ekavskog govora, gde je on najčišći, u Šumadiji?” Grčić na kraju i iznosi vlastiti stav: “Danas je nepobitna činjenica da ekavski govor osvaja sve više i samo je pitanje vremena, kad će sasma istisnuti u klici južni dijalekt. Ima nešto što naročito moramo istaći: to je kratkoća, sabijenost istočnog govora i zato je karakteristična ona izjava jednog čoveka iz istočnih krajeva. ‘Ja nemam vremena da govorim južnim nerečjem!’…” Grčić međutim ne prešućuje ni mišljenje prof. Borislava Popovića koji zagovara: “Ja se ni malo ne ustežem odmah reći da sam za jedan pravopis, i to za latinicu. Prvo zbog toga, što tim pravopisom i inače piše veći deo našega naroda. Drugo, zato što i ćirilica nije ni čisto srpska ni čisto slavenska, nego je grčkog porekla. I treće, latinica je pravopis koji će olakšati ulaz našega jezika u književnu zajednicu celoga kulturnoga sveta…”

* buknula je nova afera u Monarhiji – “Kanejdian Pacifik”! To je naziv kompanije koja je i u Hrvatskoj bila upletena u brojna iseljavanja ljudi u Kanadu, od kojih su većina bila nezakonita. Kompanija se služila koruptivnim metodama, najviše podmićujući činovnike u državnom aparatu, koji su joj  omogućili da zgrne ogromne svote novca, a na račun sirotinje. Iseljavanje je, naime, tim jadnicima nuđeno kao spas od bijede, a na kraju se pokazalo da su, odlazeći iz Hrvatske u Kanadu, upali u još veću bijedu! Da nesreća za njih bude još veća, tu su bijedu i masno platili bečkom “Kanejdijan Pacifiku” za kojeg se ustanovilo da je koncesiju za iseljavanje dobio u koruptivnom dosluhu s nekim državnim čelnicima!

* fuzionirale su se Srpska banka u Zagrebu i Centralni kreditni zavod u Novom Sadu, dvije najveće srpske novčane ustanove u Monarhiji. Njihov ukupni kapital iznosi više od 56 milijuna kruna, dok je, kako se navodi, “sav srpski kapital u štedionicama, kreditnim zadrugama i bankama u Monarhiji, veći od 200 milijuna kruna…”

Đorđe Ličina