Dara Sekulić: Nema života bez umjetnosti i ljubavi

Foto: Jovica Drobnjak

Dara Sekulić, rođena 1931. na Kordunu, iza sebe ima više od sedam desetljeća stvaralaštva, a i dalje svakodnevno piše. Dvadeset zbirki poezije, među kojima i “Odsanjani dom”, “Grlom u jagode”, “Gorak konak”, “Licem od zemljice”, “Brat moj, Tesla” i “Kameni kašalj”, čine značajan opus ove nagrađivane i prevođene pjesnikinje, koja od 1953. živi u Sarajevu, kamo se vratila i nakon izbjeglištva. Razgovarali smo nakon promocije njezine nove zbirke “Zapisi o bilju i nama”, koju je izdala SKD Prosvjeta.

Koliko ste životnu tragediju, koju ste doživjeli dok ste bili dijete, unijeli u svoja djela?

U Drugome svjetskom ratu izgubila sam 14 članova porodice. Kao dijete, vidjela sam zaklane očevog oca i babu, što me ispunilo užasom koji se ne može zaboraviti. I sada, kada o tome pričam, ne mogu da ne žalim, da se ne osjećam nesretnom zbog svega toga. Zato sam napisala puno poezije i proze o svom djetinjstvu, o roditeljima i braći. Ubacim ta sjećanja u gotovo svaku svoju pjesmu, pa i ljubavnu, jer se ta tema dotiče kompletnoga ljudskog života; to je ono što mi je porazno kao čovjeku, koji je misaono biće i koji, pišući, nešto stvara. Proživiš li takvo što, svaka te se rana i tragedija dotiču kroz ukupnu tragediju svijeta.

Žena je trebala da rađa i kuha

Aktivno pišete i danas, u 83. godini. No kako ste počeli?

Puno pišem. No gotovo sve što sam napisala, napisala sam u hodu; bila sam stalno u pokretu, jer uz dvoje djece nisam puno drugoga stizala. Kada bih imala vremena, obično noću, pjesme bih malo sredila, dovela ih u pjesnički ritam. I danas svakoga dana prohodam po pet kilometara uz jednu rječicu, jednako kao i u povratku, a kako sa sobom uvijek nosim papir i olovku, zapišem sve što mi dođe. A dođe mi toliko toga, da i sama budem zapanjena – u prvi mah ni ne znam hoće li to biti pjesma… Onda to kod kuće posložim i prekucam na pisaćoj mašini, jer ne znam s novom tehnikom raditi, prevazišlo me vrijeme, hodam vijek unazad.

Da budem pjesnikinja, dao mi je Bog kada me stvarao, ali i majka i otac. Prvi su mi stihovi došli sa šest godina, na grobu sestrice Nevenke, koja je umrla sa samo šest tjedana… Pjesme sam počela zapisivati kada sam imala 12 godina, u Prvoj partizanskoj gimnaziji u Rujevcu, gdje su osvanule i na zidnim novinama. Prvu mi je pjesmu, kao karlovačkoj gimnazijalki, 1946. objavio Dalibor Brozović, urednik u zagrebačkom “Srednjoškolcu”, a već sljedeće godine izišao je prvi ciklus mojih pjesama u listu “Izvor”, čiji je urednik bio Božo Milačić.

Kako je bilo biti pjesnikinjom u Jugoslaviji? 

U to su doba zluradi, neobaviješteni ili nepismeni ljudi smatrali da biti glumica, balerina ili pjesnikinja znači biti kurva, jer se sa svojim zanimanjem pokazuješ u javnosti. Po tradicionalnim kriterijima patrijarhalne sredine, žena je trebala da rađa i kuha, no za mene je bavljenje pjesništvom bilo silan ponos. Bila sam beskrajno sretna kada su moje stihove u rodnom selu urezali na spomenik palim borcima, među njima i mom ocu Milošu, partizanu: Djecu što rađamo nazivamo vašim imenima / hvala vam za vatre na našim ognjištima… Nažalost, u “Oluji” je sve uništeno, danas u Kordunskom Ljeskovcu nema više ničega, ni spomenika, ni kuća, ni ljudi.

Djeca pišu izvanrednu poeziju

Zahvaljujući svom radu družili ste se s brojnim jugoslavenskim piscima?

Sa sarajevskim “Malim novinama”, najtiražnijim jugoslavenskim listom čija sam bila urednica, obišla sam cijelu Jugoslaviju, na stotine škola. Svi pisci za djecu išli su na turneje po republikama i susretali se s djecom. Pratila sam te turneje i upoznavala pisce poput Zuke Džumhura, Branka Ćopića, Gustava Krkleca, Ismeta Bekrića, Vesne Parun, Nasihe Kapidžić… Ćopića sam primjerice upoznala na Kongresu pisaca Jugoslavije u Sarajevu, kada sam zamolila pjesnika i dramskog pisca Miodraga Žalicu, kasnije mog drugog supruga, da nas upozna. Ponudio mi je da sjednem s njim, ja sam se prvo nećkala, da drugi ne bi rekli kako sam se prikrpala velikom piscu, a onda je Branko, koji me kasnije od milja uvijek zvao svojom malom graničarkom, kazao da će zapravo reći kako on zavodi onu malu…

SKD Prosvjeta upravo vam je objavila “Zapise o bilju i nama”. Na čemu sada radite?

“Zapisi o bilju i nama” su neka vrsta izbjegličkih napisa, moja sjećanja na orah u rodom selu, na krušku, sada spaljenu, na kuću koje više nema… Ima tu svega, pa i malih bajki o biljkama, jer cijeli život skupljam trave i gljive, o čemu sam puno naučila i od pokojnog Ivana Fochta, filozofa i mikologa. Sada pripremam za objavu pjesme koje se nisu uklapale u dosadašnje cikluse, a koje sam spremala u fascikl nazvan “Odbačene pjesme”, kako će se zvati i sljedeća zbirka; vrijeme je da i one izađu na svjetlo dana…

Kako ocjenjujete pjesništvo u regiji?

Sve je isto kao uvijek. Postoje izvanredni pjesnici koji teško stječu ugled, a kada ga steknu, taj renome časno održavaju i predstavlja ih samo njihova poezija. No mnogi su pjesnici odvratni sluge politici, a zadnji nam historijski događaji pokazuju da su bili i krvnici. To se neće promijeniti, no sreća je u tome što takvi uglavnom nisu dobri pjesnici. Najbitnije je da na svijetu ne može nestati umjetnosti: dokle god je čovjeka, njegova oka, uha i ruke, bit će i poezije, slikarstva, muzike. Nikada neće nestati umjetnosti i ljubavi, bez njih nema života.

Iako u mirovini, ostali ste angažirani u radu s djecom?

Otišla sam prije rata u penziju, s nadom da to vrijeme bude moje. I bila sam sretna, prvo sam otišla u na jug Francuske na tečaj francuskog, koji sam učila još u gimnaziji. Po povratku sam otišla na pola godine u Indiju, gdje sam imala i književnu večer u New Delhiju. Bila sam sretna, ali me onda rat prešao, u ratu ništa nisam pisala. Od povratka u Sarajevo, posljednjih deset godina, predsjednica sam žirija Festivala poezije za djecu, gdje me zovu “dragom bakom Darom”. Radim to s beskrajnom ljubavlju, a pomaže mi i da napravim presjek dječjeg stvaralaštva: djeca pišu izvanrednu poeziju, zapanjena sam njihovim pjesmama.