Nenad Puhovski: Ljudima je dosta umjetne stvarnosti

Foto: Jovica Drobnjak

Deseto izdanje međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox, koje se odvija u turbulentnoj društvenoj atmosferi, povod je za razgovor s osnivačem i direktorom te manifestacije Nenadom Puhovskim, uglednim autorom i producentom dokumentarnih filmova te čelnim čovjekom kuće Factum, kroz koju već godinama dokumentira istinu o događajima 1990-ih.

Pred nama je jubilarno, deseto izdanje ZagrebDoxa: što nam novoga donosi?

Osim 150 novih filmova, jedan od važnijih noviteta je da prvi put imamo doku-fikciju. U suradnji s festivalom u Rotterdamu, pripremili smo tri filma koji su svojevrsne igrano-dokumentarne forme, najbliže “Beračima željeza” Danisa Tanovića: stvarni ljudi rekonstruiraju svoje živote i igraju sami sebe u nekim autentičnim situacijama, a takvih je filmova sve više.

Retrospektive smo većim dijelom usmjerili prema proteklim izdanjima, kako bismo propitali ono što je kroz ovih deset godina prikazano. Za “Moj najdraži Dox” šestero je kritičara izabralo filmove koji su im bili najinteresantniji, a imamo i retrospektivu filmova iz regije koji su pitchani ili, kako ja kažem, začeti na ZagrebDoxu. Nadamo se da će ih publika gledati sa zanimanjem.

Uzor nam je Sarajevski festival

Jeste li zadovoljni evolucijom festivala i podrškom nadležnih ustanova i Grada Zagreba?

Festival je narastao više nego što smo očekivali: od manifestacije s pet programa i 5.000 gledalaca 2005., kada je sve počelo, došli smo do 15 do 18 programa koje gleda 25.000 ljudi. U deset godina, računamo li i ovu, prikazali smo 1.500 filmova, od kojih 99 posto gledatelji, onih 200.000 koliko ih je sveukupno bilo, nikada ne bi vidjeli. No najvažnije je što smo formu koja je bila marginalizirana doveli u centar pažnje i revitalizirali na gotovo nezamisliv način: prije ZagrebDoxa, dokumentarni filmovi tavorili su među popratnim programima festivala igranog filma, a tavorili su i na našim televizijama, kao forma koja se ne bavi dramatičnim događajima današnjice i autorskim izričajima. Uspjeli smo u žižu zanimanja dovesti procese i žanrove u dokumentarnom filmu kojih naša publika, a i dobar dio stručne javnosti, nije bila ni svjesna.

Što se tiče podrške, od početka smo je imali i od Grada Zagreba i Ministarstva kulture i HAVC-a. Prostor za poboljšanje je u tome što imamo priliku napraviti relevantan evropski festival; iako ljudi znaju za ZagrebDox i dolaze na njega, potrebna je dodatna inicijativa i dodatne financije koje će omogućiti da se razvijamo. Sada, primjerice, ne možemo zvati sve autore iz Kine ili Amerike. Festival je prepoznat i od strane EU-a i postoje svi uvjeti da se stvar razvija u smjeru “razmjene dobara između Hrvatska i Evrope te ostatka svijeta”. Napravili smo korak i pol u tom smjeru, ali morate imati para da pozovete najbolje kritičare i direktore svjetskih festivala. Premda, već smo doveli neke od njih – za ono što prikazujemo u međunarodnoj konkurenciji oni uglavnom znaju, no ono što prikazujemo u regionalnoj, za njih je izazov i zanimljivost. Jedna od funkcija festivala je otvaranje vrata evropske i svjetske dokumentarističke scene hrvatskom i regionalnom filmu. Uzor nam je Sarajevski filmski festival, bez obzira na to što smo mi drugačiji i s manje glamura; ono što oni rade s dovođenjem ljudi i pokušajem da se BiH i regionalni filmovi afirmiraju u Evropi i svijetu danas je funkcija svakoga ozbiljnog festivala, koji ne želi biti samo za publiku.

Kakve su mogućnosti da se film prikazan na ZagrebDoxu, ako nije hrvatski, prikazuje u kinima ili na TV-u?

Naša se dokumentarna scena, zahvaljujući i ZagrebDoxu, intenzivirala i postala raznolikom. Dobar dio programa doku-kina sastoji se od filmova prikazanih na festivalu, a to znači da on dodatno omogućuje vidljivost dokumentarnog filma. No nisam zadovoljan time što je od 1.500 filmova HTV prikazao svega pet; fascinantno je da je javna TV, kojoj je to osnovni posao, ostala posve imuna na bogatstvo kvalitetnoga i nagrađivanoga autorskog filma, kakve ZagrebDox donosi. Gledamo filmove koji su vrhunac svjetske dokumentaristike, ali nikada se nije desilo da je HTV u roku tri mjeseca ili tri godine prikazao tu vrstu filma, iako je većina njih nastala u koprodukcijama velikih evropskih zemalja i dobila brojne nagrade. Tu su nam ruke vezane. Ove ćemo godine prvi put ostvariti suradnju s Trećim programom HTV-a, koji će prikazati niz hrvatskih i regionalnih dokumentaraca koje su mogli nabaviti i koji su u našim retrospektivama. Drago mi je što se to događa, ali dok god se filmovi, za koje jamčim da bi imali visoku gledanost, ne počnu vrtjeti u prime timeu, i dalje ćemo biti veseli, visokokvalitetni otok u moru industrijalizirane produkcije naših TV kuća, u moru prosječnih, zanatski odrađenih putopisa ili filmova o životinjama. Žao mi je da to bogatstvo HTV ne želi priuštiti gledateljima.

Promocija hrvatskog filma

Koliki je udio dokumentaraca u tržišnom kolaču u regiji i svijetu?

Od Michaela Moorea nadalje stvari se mijenjaju u korist dokumentarnog filma, koji je uspio razbucati predodžbu o dokumentarcu kao nečem teškom i dosadnom, što se gleda kasno noću na javnoj TV. Dokumentarci su se počeli vrtjeti u kinima, pa nema tjedna da se u Parizu ili Berlinu ne vrti neki. Mi smo u Factumu bili prvi koji smo, potkraj devedesetih, film “Bad Blue Boysi” dali u Kinoteku, a ona je danima bila puna. Otada je napravljeno puno uspješnih hrvatskih dokumentaraca. Postoji dobra šansa da neki dokumentarci nađu put do kina; neovisno o tome što je i HAVC uložio golem trud u promociju dokumentarnog filma, čini mi se da postoji velik prostor za hrvatski i regionalni film. Jer ljudima je dosta umjetne stvarnosti, žele pogledati nešto što ima veze s njihovim životima. Na desetom izdanju ZagrebDoxa radimo na promociji hrvatskog filma: bit će ih prikazano od 15 do 20, od čega šest u regionalnoj konkurenciji, čime ih stavljamo u kontekst evropskog i svjetskog filma.

Koliko će biti filmova o ratovima devedesetih na prostorima bivše Jugoslavije i njihovom naslijeđu?

Ove godine prvi put nismo dobili značajniju ponudu radova koji se tiču rata, što je, na neki način, dobro i zdravo. S druge strane, niz filmova bavi se kolektivnim naslijeđem i preispitivanjem onoga što se događalo prije, za vrijeme i nakon ratova. Recimo, film Marte Popivode “Jugoslavija, kako je ideologija pokretala naše kolektivno telo”, koji o estetici javnih priredbi i sletova, marševa i radnih akcija govori iz kuta mlade žene koja to gleda iz drugačije perspektive od nas koji smo to prolazili. Klincima je štafeta danas smiješna, ali nama koji smo je trčali bila je neko drugačije iskustvo. “Baršunasti teroristi” na češki duhovit način govore o neuspješnim socijalističkim teroristima, a mađarski “Gospodar špijuna” o visokopozicioniranom obavještajcu u vrijeme Janosa Kadra, čija je dužnost bila da vrbuje svećenike i koji je i danas uvjeren da je to što je radio bilo u redu, jer je stekao utisak da svećenici vole cinkati i svoje kolege i vjernike.

Pokušavamo učiniti sve da ljudi nakon projekcija sjednu u kafić i strastveno razgovaraju o onome što su vidjeli: ovdje nam nedostaju argumentirane rasprave i volio bih da ZagrebDox bude jedno od mjesta na kojima se razgovara o problemima.

HTV je odigrao ulogu u neutraliziranju dijaloga

Kakva su vaša iskustva u prikazivanju filmova s temom devedesetih?

HTV je odigrao svoju ulogu u neutraliziranju dijaloga, dio ljudi je potkraj devedesetih doveden u tu kuću da obavi takve poslove. Kada “Paviljon 22” ne emitirate deset godina, a potom ga prikažete u 22.30 na Trećem programu, obavili ste sjajan posao: možete reći da ste film emitirali, a da javnost opet bude uskraćena za informacije koje su dobrim dijelom predmet sudske rasprave protiv Tomislava Merčepa. HTV se često izgovara da ne može prikazivati filmove o zločinima koji su predmet sudske istrage, jer se time, kao, utječe na sud. To su bedastoće, pravimo se da imamo američki sustav u kojem odluku donosi porota, dakle amateri na koje se može utjecati; ako u zemlji u kojoj imate profesionalna sudska vijeća kažete da će film prikazan na TV-u utjecati na odvijanje sudskog procesa, kažete zapravo da suci nisu profesionalci.

Sve filmove koje je radio Factum trebao je napraviti HTV. Ali, osim nekih priloga u “Latinici”, nisu napravili nijedan film koji bi se bavio zločinima nad Srbima. Kako to nije učinjeno, imali su velik interes da neutraliziraju tuđe filmove koji se time bave… To je nekima od nas ukralo godine života, jer smo radili u najboljoj vjeri da nešto treba napraviti. Mnogo veći problem za HTV od strukturnih promjena ili dopisništva je pitanje mentaliteta kuće, koji je beskrajno zatvoren i koji misli da je jedini pozvan napraviti program, a da se ono što naprave drugi može prikazati samo ako se uklapa u mentalni sklop onih koji takav program inače rade. Kada se filmovi nisu uklapali, nisu prikazani ili su prikazani u porno-terminu, kada nisu mogli puno utjecati na ljude. Dolaze generacije za koje su devedesete povijest o kojoj uče iz vrlo loših i falsificiranih udžbenika i u tom smislu javna TV ima golemu odgovornost da pruži objektivnu informaciju, a ne samo probrane činjenice.

Hrvatski građani kao da nemaju potrebu za protestom

Na ovom ZagrebDoxu bit će prikazani i filmovi o događajima u Siriji: hoće li na sljedećem biti filmova o događajima u Ukrajini ili BiH?

Iskreno rečeno, najviše bih volio prikazati film o tome kako hrvatski građani spremno uzimaju svoju sudbinu u svoje ruke! Fascinira činjenica da nijedan od masovnijih prosvjeda u posljednjih 20 godina nije uspio, osim onoga za Radio 101, ali tada su bile neke druge okolnosti. Dok su u Beogradu ne tako davno tjednima lupali po loncima, a u Sarajevu se danas dižu i traže promjenu, hrvatski građani kao da su nedodirnuti užasnom situacijom u kojoj žive, pa nemaju potrebu za protestom. A ako do njega i dođe, svede se na 50 ili stotinu ljudi, koji se svi međusobno poznaju i svi stanu u tri “marice” ili jedan kafić. Fascinira da je jedino Ante Gotovina okupio ljude, a i to je trajalo samo dva popodneva. Jednostavno, ne želimo uzeti sudbinu u svoje ruke. Zašto je tome tako, ne znam, unatoč svom svojem iskustvu. Zato sam producirao i prikazao “Blokadu”, film koji govori o pokušaju grupe mladih s Filozofskog i nekih drugih fakulteta. No ta je inicijativa propala i nikom ništa. Zanima me koji su tome razlozi, pa možda jednog dana i o tome vidimo film.