Elegija stranaca

Švicarski građani digli su na noge cijelu Europu kada su na nedavnom referendumu tijesnom većinom od 50,3 posto, odnosno razlikom od 19.526 glasova, podržali prijedlog Švicarske narodne stranke o uvođenju useljeničkih kvota. To tako ne može, stali su upozoravati vodeći eurokrati, objašnjavajući da je nečlanica Švicarska za EU ipak vezana sa 120 različitih ugovora koji je integriraju u zajedničko tržište, a kamen temeljac toga tržišta upravo je sloboda kretanja ljudi, roba, kapitala i usluga.

“Dovest ćete u pitanje druge bilateralne ugovore”, upozorio je predsjednik Europskog parlamenta Martin Schulz. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso poručio je da “bez slobodnog kretanja ljudi Švicarska ne može imati privilegirani pristup europskom tržištu”, dok se povjerenica za pravosuđe Viviane Reding poslužila metaforom, poručivši da “zajedničko tržište nije švicarski sir”. Ugroženo je svih sedam paketa ugovora kojima se reguliraju ekonomska i tehnološka suradnja, javne nabave, prihvaćanje diploma i dozvola, poljoprivredna trgovina, avijacija i cestovni i željeznički promet, objasnili su europski čelnici, aludirajući na “giljotinsku klauzulu” koja EU-u omogućava da, kada “padne” jedan ugovor, raskine svih 120 kojima se Švicarska 2002. stopila s europskim tržištem. Ona je, međutim, četvrti najveći uvoznik europskih proizvoda, pa “giljotina” nije u interesu ni jedne ni druge strane.

Ipak, neke su prijetnje realizirane, pa su tako prekinuti pregovori o električnoj energiji, a Europska je unija suspendirala i suradnju na istraživačkom projektu Horizon 2020 i programu razmjene studenata Erazmus+. Povod za to je najava švicarske vlade da zbog referenduma ne može parafirati protokol Sporazuma o slobodi kretanja koji se odnosi na Hrvatsku. Švicarska je, naime, nakon pristupanja Hrvatske EU-u s Bruxellesom potpisala sporazum o desetogodišnjem prijelaznom razdoblju tijekom kojeg će sustavno povećavati broj useljeničkih dozvola za hrvatske državljane, da bi oni nakon toga dobili punu slobodu kretanja. No Hrvati će zasad, poručili su Švicarci, ostati u “kvoti trećih zemalja”, što su u EU-u protumačili kao diskriminaciju, pa udarili po Švicarcima tamo gdje ih najviše boli.

Istovremeno, u europskim medijima vodi se živahna debata oko pitanja kako je to moguće. Zašto je Švicarska, jedna od najbogatijih država svijeta, s tradicijom useljavanja i uspješne integracije, s nezaposlenošću od samo tri posto, niskim indeksom nejednakosti i visokim indeksom ljudskog razvoja, odjednom pokazala svoje škrto, ksenofobno lice? Nemojte nas kritizirati, zavapili su pak švicarski mediji, naglašavajući da je njihova zemlja još uvijek jedna od najtolerantnijih i najdemokratskijih i da u Europi samo Luxemburg ima veći postotak stranaca od njihovih 23 posto. To je samo izraz sveopće desne populističke mobilizacije koja se događa diljem kontinenta uoči izbora za Europski parlament, podsjetili su drugi. Britanski mediji, očekivano, puni su razumijevanja za švicarsku imigrantsku tjeskobu, dok je njemački “Der Spiegel” ustvrdio da su Švicarci svoj identitet izgradili na odbijanju da budu dijelom susjednih zemalja i želji da budu bogatiji od drugih, pa im ne bi “puno toga ostalo da im se standard sroza na razinu Njemačke ili, ne daj bože, Francuske ili Italije”.

Kako je to moguće, “Novosti” su upitale potpredsjednika švicarske Federalne komisije za migracije Etiennea Pigueta, koji nam je rekao da “Švicarcima mnoge stvari idu jako dobro, od niske nezaposlenosti i korupcije, do funkcionalnog političkog sustava i riješenog problema unutarnjih manjina, pa stoga imigracija ostaje kao jedna od najvažnijih tema”. Posebno zato, govori Piguet, jer je ona posljednjih godina veća nego u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji, ali i zato jer je ta tema povezana sa specifičnim švicarskim odnosom s EU-om.

– Rezultat referenduma posljedica je saveza ekstrema. S jedne strane su građani koji u imigrantima vide konkurenciju na tržištu rada, ljudi koji nisu dovoljno kvalificirani pa ne mogu naći posao u sektorima u kojima radi puno stranaca, a s druge oni koji smatraju da švicarska ekonomija ide prebrzo, da ima previše prosperiteta. Naime, iako sve studije pokazuju da imigracija na agregatnoj razini jako dobro utječe na švicarsku ekonomiju, to ne znači da na razini pojedinca nema osjećaja zakinutosti. Što se tiče ove druge skupine, takav stav može se susresti samo u izrazito bogatim zemljama i zato može zvučati neobično, no u Švicarskoj ima jako puno ljudi koji tako misle, prije svega zbog negativnih ekoloških posljedica. Javni diskurs o očuvanju okoliša i prirode vrlo je snažan i to je na neki način pokret protiv ekonomskog rasta općenito. Ti se građani zalažu za više harmonije i jednostavnosti u životu, sasvim je izvjesno da sebe ne smatraju ksenofobnima i da bi svoje stavove svrstali u dio ljevičarskih ideala, samo što se oni u ovom slučaju manifestiraju kao protivljenje useljavanju. Zato kažem da je u pitanju savez ekstrema: to su ljudi koji se inače ne slažu i ne govore isti jezik, ali su na referendumu odabrali isto – objašnjava Piguet.

Kada je Švicarska narodna stranka (ŠNS) vodila kampanju za “Referendum protiv masovne imigracije”, usta su joj bila puna takozvanog stresa zbog gustoće, termina koji se koristi u biologiji kako bi se opisale negativne posljedice prekobrojnosti populacije. Švicarska, naime, ima osam milijuna stanovnika, od čega su 1,8 milijuna stranci, 75 posto njih iz EU-a, a tu su i stotine tisuća državljana susjednih zemalja koji u Švicarskoj rade.

Christoph Blocher, jedan od vođa ŠNS-a i poduzetnik koji je kampanju za referendum financirao sa 2,45 milijuna eura, govorio je o zagušenosti cesta i vlakova, rastu cijena stanarina, porastu kriminala i dampingu u nekim industrijama, o nadirućim Talijanima, Španjolcima i Portugalcima koji mijenjaju lice zemlje. Ta je stranka prije pet godina uspješno inicirala i referendum o zabrani izgradnje minareta, no Blocher, u čijoj kompaniji EMS Chemical stranci čine 30-ak posto zaposlenih, sebe i svoju stranku, inače najveću u švicarskom parlamentu, ne smatra pripadnicima krajnje desnice, već zastupnicima suvereniteta svoje zemlje koja se brani od “kolonijalističkog” ponašanja EU-a.

No Blocherova teorija o “stresu zbog gustoće” na referendumu se transformirala u ponešto neobičan rezultat, jer su građani velik gradova, poput Züricha i Ženeve, gdje je takav stres najprisutniji, natpolovično odbili prijedlog. Službeni podaci pokazuju i još neke zanimljivosti, primjerice da je, od ukupno 26 kantona, protiv prijedloga glasala većina u svih šest kantona u kojima je službeni jezik francuski (Neuchatel, Valais, Vaud, Ženeva i Jura, te Fribourg gdje je službeni jezik i njemački), kao i u njemačkom Zürichu. S druge strane, natprosječnu podršku prijedlog je dobio isključivo u njemačkim kantonima središnje, istočne i sjeverne Švicarske, što nije sasvim neobično jer je u 17 kantona njemački službeni jezik. No rekorder u podršci prijedlogu ipak je jedini talijanski kanton, Ticino sa 68,2 posto.

Etienne Piguet smatra da rezultati nisu nelogični ako se gledaju u kontekstu spomenutih ekstrema, kao i činjenice da su upravo stanovnici ruralnih područja “vrlo anksiozni oko kulturne globalizacije, nestanka običaja i vrijednosti, odnosno ugrožavanja švicarskog identiteta”.

– Takvi su osjećaji rasprostranjeni u ruralnim dijelovima zemlje, kod ljudi koji se bave poljoprivrednim i tradicionalnim granama. Iako nisu u bliskom kontaktu s imigrantima, radi se o ljudima s konzervativnim stavovima. No stvari nisu jednostavne ni na razini gradova, jer su primjerice stanovnici siromašnijih dijelova Ženeve ili Lausanne, koji su francuski gradovi, isto tako bili za ograničavanje useljavanja. Oni se također osjećaju ugroženima, ali ne u smislu eventualnog gubitka identiteta, nego na razini tržišta rada. Oni su i ti koji imaju iskustvo gužvi u javnom prometu i sličnih problema koji, doduše, ne moraju biti uzrokovani imigracijom, ali ih je ŠNS uvjerio da jesu – govori Piguet.

On kaže i da su “francuski dijelovi zemlje tradicionalno otvoreniji prema EU-u, za razliku od njemačkih gdje su ljudi oprezniji”, ali i da su francuski govornici “sami po sebi manjina, pa je moguće da su zato otvoreniji prema drugim manjinama”. Što se tiče rekordera Ticina, Piguet kaže da taj kanton “ima specifične ekonomske probleme koje drugi nemaju, kao i vrlo velik broj putujućih radnika koji svakodnevno dolaze preko granice na posao, zbog čega postoji poprilična napetost između njih i lokalnog stanovništva”. Prema podacima Federalnog ureda za statistiku, u Švicarskoj radi više od 270.000 “prekograničnih putnika”: 143.000 francuskih državljana, 62.000 Talijana, 56.000 Nijemaca i 8.100 Austrijanaca. U Ticinu ih radi 56.000, najviše nakon Ženeve, no ona je ekonomski dovoljno snažna da taj pritisak apsorbira bez većih tenzija.

Budući da je, uz EU, rezultate referenduma na nož dočekala i švicarska poslovna zajednica, zabrinuta zbog mogućih problema u regrutiranju stranih zaposlenika, u Švicarskoj se, kaže naš sugovornik, razvila žestoka diskusija o tome na koji način volju građana pretočiti u zakon, za što vlada ima rok od tri godine. On kaže da su odjednom čak i ljudi koji su glasali “za” postali zabrinuti zbog mogućih reperkusija od strane EU-a. O tome se, kaže Piguet, prije referenduma nije govorilo, debata je bila uglavnom teoretska, fokusirana na pitanje je li dobro ili loše imati veliku imigraciju. Osim toga, mnogi ljudi, i on među njima, bili su uvjereni da prijedlog neće biti prihvaćen.

Prema Piguetovu mišljenju, “moguća su dva scenarija za zakonsko rješenje: prvi, da vlada uspije ponuditi prijedlog kojim će se zadržati većina ugovora s EU-om i izbjeći izrazito restriktivno ograničavanje useljavanja, a drugi je radikalniji prekid imigracije, što bi moglo negativno utjecati na ekonomiju”.

– Ako Europska unija bude vrlo stroga i oteža pristup europskom tržištu, to će imati jasnu posljedicu usporavanja ekonomije. Iako to nije ni u čijem interesu, ipak je moguće jer je EU u situaciji da na simboličnoj razini ne smije dozvoliti specijalni tretman Švicarske, jer će onda to isto tražiti neke druge zemlje, primjerice Velika Britanija. Vlada će dakle pokušati pronaći kompromis s vrlo visokom razinom imigracije, ali i nekim promjenama kako ne bi bila u kontradikciji s referendumom. To, uostalom, nije ništa novo u švicarskim političkim običajima. Inicijativa je, naime, na ustavnoj razini, što praktički znači da će se u ustav unijeti rečenica da će imigracija biti kontrolirana kvotama, ali ništa konkretnije od toga. To znači da postoji širok raspon interpretacije i uvjeren sam da će vlada to iskoristiti koliko god bude mogla – zaključuje Etienne Piguet.