Car je golf

Fotografije zatočenog alfa-mužjaka hrvatske politike koji tumara kvrgavim ledinama pitoreskne Valture opremljen tek šiltericom, palicom i ponekom lopticom – golf i bos, reklo bi se – djelovale su prije tri-četiri mjeseca, friško objavljene, poput egzotičnih razglednica s krive strane pravnog sistema. U zbilji, samo su najavile današnje sistemsko zastranjenje krivinama prava, svedivo na retoričko pitanje: ako u zakonu kojim slučajem već ne postoje odgovarajuće rupe, zašto ih ne bismo izbušili legalno i točno onoliko koliko je potrebno za relaksirajuću partiju golfa? Da ne bi bilo zabune: ne burgijaju se zakonske rupe pritom kako bi se formalno-pravno zatvorenom Radimiru Čačiću omogućilo da vježba overlap, interlock i početni drive, jer njemu lupanje palicom po loptici s one strane zakona ionako nikada nije bilo zabranjeno; ne, njih se svrdla zato da bi odgovarajuću kardiovaskularnu razbibrigu olakšale svima nama s ove strane formalno-pravne slobode.

Prijedlog novog Zakona o šumama, upućen sa sjednice Vlade u saborsku proceduru tajgervudsovski elegantnom parabolom – bez suvišnih opravdanja i detaljnih pojašnjenja – ciljajući da pojednostavi i legalizira pretvaranje zaštićenih prirodnih područja u golf-terene, gađa, naime, upravo onu točku iz koje se svim građankama i građanima Hrvatske širi polje mogućnosti rekreativnog bavljenja golfom na površinu od barem 600 hektara, koliko bi trebalo biti raskrčeno samo u prvom krugu zabijanja investitorskih zastavica po šumama i svim boljim gorama. Nevolja s formalno-pravnim zakonskim okvirima uokvirenima kapitalističkim režimom proizvodnje sastoji se, međutim – kao što je prije ravno stotinu i dvadeset godina zgodno sažeo Anatole France – u tome što oni “brane bogatima, podjednako kao i siromašnima, da spavaju ispod mosta, prose na ulici i kradu kruh”. Ali zato dozvoljavaju, mogli bismo dodati, siromašnima, podjednako kao i bogatima, da lašte palicu, krate dokolicu i spokojno sprovode lopticu sve do posljednje rupe.

To da zakon postavlja jednak okvir za međusobnu nejednakost nije osobita novost, ali činjenica da se baš teren za golf pritom ispostavlja kao zona brisanja svih političkih razlika detalj je kojem ipak vrijedi posvetiti nešto više pozornosti. Opozicijski revolt tu je, naravno, tek nužan parlamentarni igrokaz: klub zastupnika HNS-a mogao je stoga jučer kroz usta Gorana Beusa Richembergha poručiti HDZ-ovoj vladi da je Zakon o golfu “jedan od potencijalno najštetnijih zakona koje je Hrvatski sabor donio u svojoj povijesti” samo zato da bi danas predlagao uvelike sličan pravni akt, koji će na sutrašnjoj raspravi podjednako žestoko napadati aktualni HDZ-ovi oporbenjaci. Indignirajuće zgražanje nad “prevrtljivim” i “neprincipijelnim” vođenjem politike – taj neizbježni refleks novinarsko-komentatorske moralizacije – pritom je samo glasan način da se prešuti imanentna malformacija samoga parlamentarno-kapitalističkog sistema koja ovakvu “nedosljednost” diktira i nalaže. Ispod šarene oprave parlamentarnog pluralizma razotkriva se tako jednostavna priroda političke moći: car je golf, rekli bismo.

I zato ga zakonski promovira svaka vlada, sadašnja koalicijska baš kao i prošla, korupcijska. Zato su za njega podjednako lobirali i bivši prvi čovjek države Mesić i bivši prvi čovjek vlade Sanader i bivši prvi potpredsjednik Čačić, kao i svi budući bivši koji će donijeti sutrašnji Zakon o šumama. Zato je u dubrovačkom gradskom vijeću prošle godine povezao bizarnu lepezu stranaka – od HDZ-a do SDP-a, od HNS-a do HSP-a, od HSS-a do HSU-a – u koaliciju protunarodnog jedinstva, sklopljenu isključivo radi podrške projektu uzurpacije Srđa. Da, sve to može snažna golfska struja: ona zbližava protivnike i ideološke neprijatelje, povezuje bivše i sadašnje, ujedinjuje političare s obje strane zakona.

Argumentacija koja nam se pritom nudi puna je odgovarajućih rupa. Novi prijedlog zakona brani se potrebom privlačenja mitskih investicija: kao da Sanaderov Zakon o golfu nije bio na snazi skoro tri godine i kao da je u tom razdoblju uspio privući bilo koga. Dodaje se i kako eminentno turistička destinacija naprosto mora raspolagati adekvatnim asortimanom travnatih tepiha: kao da su krupnija pitanja ovdašnjeg turizma, poput betonizirane obale, odavno riješena, pa nam preostaje tek pozabaviti se finesama luksuzne zabave za ekskluzivne poduzetničke klubove. Devastacija šumskog zemljišta opravdava se službenom tvrdnjom kako će raskrčeni hektari ipak ostati u vlasništvu Hrvatske: kao da bi građani trebali vitlati palicama od sreće što dojučerašnja zaštićena područja neće odmah i neopozivo biti rasprodana u skladu sa željama investitora… I tako dalje, i tako dalje, zaobilazeći ključni problem apartmanizacije pod krinkom rekreacije, kreće se rasprava o golfu: od grbavog argumenta do skliskog obrazloženja, od jedne do druge stranačke ekspoziture, od Remetinca do Valture.

Od rupe do rupe, reklo bi se, sve do završnog pitanja. Ako smo bušenje rupa u zaštićenom području zajednički zaštitili zakonom, glasi to pitanje; ako smo, drugim riječima, kolektivno zakonski zaštitili bušenje rupa od zakonske zaštite; ako smo, trećim riječima, zakonskim putem izbušili rupu u zakonu; je li tada, nakon što smo konsenzualno i nadstranački stigli do posljednje, zakonom zaštićene rupe, preostao itko da kroz nju propadne u zemlju od srama?