Vijesti

U Slavonskom Brodu o ekumenizmu

Koordinacija vijeća srpske nacionalne manjine Brodsko-posavske županije 20. aprila organizirala je tribinu “Ruke prijateljstva, ekumenizam i međureligijski dijalog – duhovni izazovi u suvremenim demokratskim društvima”. Na tribini je između ostalih učestvovao i predsjednik SNV-a i saborski zastupnik Milorad Pupovac, koji je iznio iskustva ekumenizma iz SAD-a, zemlje svih rasa, narodnosti, vjeroispovijesti, različitih kultura i visokih demokratskih standarda.

Tribina je organizirana povodom planiranog početka izgradnje pravoslavne crkve u Slavonkom Brodu. Naime, crkva Svetog Georgija, koja je spadala u spomenike kulture, spaljena je 1941. godine, a druga, sagrađena 1988, srušena je 1991. godine. Ukupno je na području Brodsko-posavske županije tokom rata 1991-95. srušeno i spaljeno 13 crkvi i nijedna još nije obnovljena.

O položaju srpske zajednice, čiji je najveći problem zapošljavanje prema odredbama Ustavnog zakona, Pupovac je razgovarao sa domaćinom, predsjednikom Koordinacije Slavkom Čičom, sa zamjenicom župana Ružicom Vidaković i gradonačelnikom Slavonskog Broda Mirkom Dusparom. P. A.

    Centralnu i južnu Srbiju svakog proleća plave nevelike reke i potoci

    Vodoplavno jer je nadležnima sve ravno

    Zaječar je naročito reprezentativan po nebrizi za zaštitu od poplava. Tu svake godine zbog nemara gradske vlasti strada 200 kuća i isto toliko porodica u samom gradu

    Godinama unazad gradove i sela u istočnoj, centralnoj i južnoj Srbiji plave nevelike reke i potoci. Kako dođe proleće, evo poplave. I već smo svi napamet naučili da se u Zaječaru izlio Beli Timok, da pritoke Južne Morave, Jablanica, Pusta Reka, Toplica i Veternica, opasno ugrožavaju sva naselja kroz koja protiču, da bi se kasnije razlile dokle im vodeni kapaciteti sežu. Naučili smo usled višegodišnjeg ponavljanja da Belica, Uglješnica, Lugomir i Rača, nijedna toliko široka da je dobar skakač u dalj ne bi iz trka preskočio, opustoše sela oko Aleksinca i Doljevca, preseku lokalne i regionalne puteve, odnesu viseće mostove i naprave velike štete. Slično se događa oko Prokuplja i Žitorađe u okolini Kraljeva.

    U ovoj godini je Beli Timok dva puta plavio Zaječar. U februaru i pre neki dan. Leskovačka naselja, preko hiljadu kuća, još su pod vodom. U okolini Aleksinca sela su pod vodom, a vatrogasci bezuspešno crpkama pokušavaju popraviti stanje.

    Sport ispred opšte sigurnosti

    Kad vidi te vodotoke, a uglavnom se radi o rečicama i potočićima, čovek se mora upitati kako je moguće da se to događa. U Srbiji postoje vodoprivredna preduzeća, naplaćuje se vodni doprinos, propisane su nadležnosti i države i lokalne samouprave, ali džaba. Kad poplave nastupe, zavisno od štete koja je napravljena, lokalni političari alarmiraju javnost i traže pomoć. Šteta se sanira ili ne sanira, ljudi se vrate svojim kućama iz kakve škole ili hotela gde dobiju privremeni smeštaj i čekaju sa zebnjom naredno proleće.

    Dirljive su bile slike koje su dolazile iz Zaječara ili Leskovca gde stradalnici pričaju šta im se događa kad noću nastupi poplavni talas. Kako se spašavaju deca, kako se pokušava spasiti nešto od imovine i kako se beži na sigurno. Neki to ne stignu, kao starica iz Gadžina Hana koja je pokušala da spasi živinu, ali je taj pokušaj platila životom.

    Zaječar je naročito reprezentativan po nebrizi za zaštitu od poplava. Tu svake godine zbog nemara gradske vlasti da uradi nekoliko stotina metara odbrambenog nasipa strada 200 kuća i isto toliko porodica u samom gradu. Stradaju i skoro sva sela uz Timok, ispred i iza grada zbog nepročišćenih odvodnih kanala. Grad istovremeno iz budžeta izdržava rukometni klub čiji su igrači u tom sportu najbolje plaćeni u Srbiji. Lepo je kad manji grad, udaljen od centra države ima dobrog prvoligaša u nekom sportu, ali su veoma sumnjivi budžetski prioriteti koji favorizuju sport nauštrb opšte sigurnosti. No, lokalni političari kalkulišu da im više glasova može doneti rukomet nego odvodnjavanje, pa je to, pored siromaštva, dodatni razlog za postojeće stanje.

    Kanali nisu čišćeni 50 godina

    Da je stanje vezano uz poplave ozbiljno uočio je i predsednik Boris Tadić, pa je nedavno sa brojnom pratnjom, u kojoj su pored ostalih bili ministar policije i komandant vojske, posetio leskovačko naselje Bobište. Ozbiljnog lica, Tadić je u putinovskom stilu, pred brojnim kamerama poručio da će odgovorni za poplave “biti kažnjeni”. Potom je otišao dalje, pa je ilustrujući stanje kazao da se odvodni kanali oko Leskovca ne čiste već pedeset godina i da tu treba tražiti uzroke poplava. Zbog istine treba kazati da je gradonačelnik Leskovca istaknuti funkcioner Tadićeve stranke, a da je to isto i ministar poljoprivrede, nadležan za vode. Teško je verovati da će njih kažnjavati. Zato bi, umesto da predsednik trenira strogoću, bilo mnogo efikasnije da im prosto naloži da do sledeće godine očiste kanale.

    Stvari su nekad mnogo prostije negoli izgledaju i to bi predsednik morao znati, pogotovo zato što smo od njega više puta čuli da je “Srbija lider u regionu”. Ako regionu uopšte treba lider, postavlja se legitimno pitanje, kako će to biti onaj koga plave potoci i onaj ko pedeset godina ne čisti kanale za odvodnjavanje?

    Drago Kovačević 

    •  

    Sisačka Udruga oboljelih od karcinoma optužuje

    Liječnici u službi politike, a ne zdravlja

    Sisačka Udruga oboljelih od karcinoma tvrdi kako su Siščani posljednjih dana izloženi ofenzivi prikrivanja činjenica i podastiranja lažnih informacija o zdravstvenoj slici stanovništva i kakvoće okoliša. Za to optužuju dr. Svjetlanu Ančić-Birač, ravnateljicu Zavoda za javno zdravstvo Sisačko-moslavačke županije. Smatraju kako ona “koristeći položaj i struku, prednjači u nastojanjima da građanima Siska i Sisačko-moslavačke županije prikaže kakvoću okoliša kroz ružičaste naočale, na način kako to odgovara županijskoj vlasti, stavljajući se u službu politike”. Pozivaju je pritom na odgovornost, smatrajući da “osoba zaposlena u županijskoj ustanovi nije dužna biti glasnogovornica županice, nego bi joj na prvom mjestu trebala biti briga o zdravlju građana”.

    “Doktorica Ančić-Birač na nedavnom skupu je poticala osnivanje građanske inicijative koja bi se, kako je navela, bavila objektivnim pružanjem informacija, te promovirala načelo o podijeljenoj odgovornosti svih sudionika; od građana preko industrije do nadležnih tijela za pitanje stanja na području okoliša i zdravlja. Mi pak tvrdimo da se novac za tu inicijativu može korisnije upotrijebiti, na primjer za pomoć najugroženijim, oboljelim građanima, jer besmisleno je zataškavanje podataka i negiranje činjenica, koje su snažnije od njihovih osporavanja”, navode u sisačkoj Udruzi oboljelih od karcinoma.

    Također, članovi Udruge odlučno odbacuje navodnu stranačku povezanost predsjednice Udruge Nade Jagić s Marijanom Petir (HSS), predsjednicom saborskog Odbora za zaštitu okoliša, koja se poput Udruge zalaže za utvrđivanje uzroka oboljenja građana od malignih bolesti i leukemije. “Bilo bi nezahvalno od nas oboljelih kao i ostalih građana ne priznati zastupnici Petir zalaganja i dosadašnje akcije usmjerene prema poboljšanju kakvoće zraka kao i poboljšanju zdravstvene skrbi u Sisku i županiji, kako bi se prestala obmanjivati javnost”, kažu u Udruzi.

    Prozvanu liječnicu Svjetlanu Ančić-Birač telefonski smo zamolili za komentar priopćenja Udruge oboljelih od karcinoma, a njen odgovor bio je kratak: “Nemam komentara.” M. Jasić

    •                                   

    Građani drugog reda ne služe na čast nijednoj državi

    O slobodi je reč

    Već nekoliko puta televizija nas obaveštava o tenzijama u naseljima gde su Srbi većina, koje se javljaju kad Srbi pokušaju da odrede imena ulica u tim naseljima. Od Srba se imperativno zahteva da njihove ulice nose ime Franje Tuđmana, ili hrvatskih branitelja, ili Gojka Šuška, ili… Ako se Srbi suprotstave takvim zahtevima, onda moraju da odgovaraju na pitanja: Zašto ne volite Franju Tuđmana? Zašto ste protiv temelja Hrvatske? Samo se Srbima postavljaju takva pitanja, samo Srbi moraju da odgovaraju na njih u ovoj državi. U Evropi nijedna socijalna grupa nema takav tretman u matičnoj državi, a nisam čuo da se takvo što događa igde u svetu.

    Reč je o napadu na temelje Hrvatske, na Ustav i sve pozitivne zakone koji iz njega proizlaze. Reč je o napadu na osnovna ljudska prava pojedinca i socijalne grupe, koji se provodi sistematično i kontinuirano, uz blagoslov Hrvatskog helsinškog odbora i svih drugih nevladinih organizacija koje se deklarativno bore za striktno poštovanje ljudskih prava. Njihov blagoslov ovom teroru sadržan je u njihovom ćutanju. Srbima ne pomaže ni spremnost da zajedno sa zainteresovanim Hrvatima uspostave indeks sa imenima Srba koji ni u kom aspektu ne iritiraju Hrvate. Ne pomažu ni sveci, ni Tesla, ni Andrić, ni Desnica, ni Kurepa, ni Milanković, ni…

    U ostalim delovima Hrvatske niko se nikome ne usuđuje postavljati takve zahteve. Svi drugi imaju prava da se sećaju koga hoće, da vole one koji su im prirasli srcu, da poštuju one koji su u skladu sa njihovim sistemom vrednosti. Svi osim Srba. Naša nesloboda obavezuje nas da svedočimo o tome, jer jedino to i možemo, jer nam je jedino to preostalo. Nesloboda uspostavljena nad jednom socijalnom grupom obično se proširi kao rak na čitav organizam društva. I u ime toga mi svedočimo o našoj neslobodi – apelujući da se taj proces zaustavi, da nam se pomogne. Građani drugog reda ne služe na čast nijednoj državi, pa ni Hrvatskoj, čak i u slučaju kad su ti građani Srbi.

    Počelo je sa osporavanjem ćirilice, u nekim mestima proslave znamenitih srpskih svetaca izazivale su otpor, domena neslobode nezaustavljivo se širi. Ako ovo društvo ne smogne snage da tome stane na kraj, sutra će nam se određivati kad ćemo ići na pišanje, kakvu ćemo zapršku praviti…

    Dobro, izdržaće se, ali kome će dobro doneti ta naša muka?

    Milan Trbojević