Ovo nije tema

Ministar financija Slavko Linić nakon smjene svojeg pomoćnika Branka Šegona suzdržavao se neko vrijeme od većih istupa, da bi krajem prošlog tjedna prešao u ofenzivu. Najprije je u petak održao izvanrednu medijsku konferenciju i iste večeri gostovao na Novoj TV i RTL televiziji, zatim preko vikenda dao intervju Večernjem listu, a u ponedjeljak nastupio na Hrvatskom radiju. Linićevi nastupi bili su vezani uz nekoliko događaja najavljenih tih dana, tematsko-izvještajnu sjednicu SDP-a u subotu, gostovanje suca Mislava Kolakušića dan kasnije u HTV-ovoj emisiji “Nedjeljom u dva”, te sjednicu Nacionalnog vijeća za praćenje suzbijanja korupcije, koju je HDZ-ovac Vladimir Šeks zakazao u Saboru za utorak, na temu tendenciozno naslovljenu “Koruptogenost i zlouporabljivost pravnog uređenja instituta predstečajne nagodbe”.

Od gosta Aleksandra Stankovića moglo se također očekivati da će oštro napasti Linićev projekt predstečajnih nagodbi. Kolakušić je prošle godine pokušao zaustaviti nagodbu tvrtke Dalekovod, koju je kao nadležni trgovački sudac odbio potvrditi, a zatim je cijelu Linićevu koncepciju predstečajnih nagodbi pokušao srušiti na Ustavnom sudu. Zbog toga je ljetos postao meta Linićevih izlijeva bijesa, ali i prilično niskih napada medijske kuće Europapress holding koja je prošlog proljeća i sama pokrenula postupak predstečajne nagodbe, otkada se u svakoj prilici nastojala dodvoriti ministru financija.

Postupke predstečajnih nagodbi pojedinih tvrtki pratile su određene kontroverze koje, međutim, nisu privlačile pažnju vodećih medija sve do otvaranja slučaja Šegon, koji je doveo do zaoštravanja odnosa između ministra Linića i premijera Zorana Milanovića. Linićevo odbijanje da smijeni Šegona zbog afere HBOR-ovim kreditom Milanović je doživio kao osporavanje autoriteta premijera i šefa stranke, pa odlučio ministra financija javno poniziti najavljujući u televizijskom nastupu da će, ukoliko Linić ne smijeni Šegona, tada on kao premijer to učiniti. Milanović je tim obračunom preko medija sam odredio teren na kojem će se razvijati sukob između njega i ministra. Ono čemu smo svjedočili prošlih tjedana bile su neprestane neslužbene dojave različitih “visokih izvora” iz vrha Vlade i SDP-a o tome što se sve sprema Liniću i njegovim kadrovima. Iz tih su izvora na račun ministra financija dolazile zamjerke za povezanost s mutnim ljudima i za stvaranje paralelnog sustava upravljanja, uz različite scenarije o tome na koji će način i u kojem trenutku i sam Linić zbog toga biti otjeran iz Vlade.

Ministar financija, koji je nakon Milanovićevog javnog zahtjeva smijenio Šegona, isprva se povukao i primirio, poručujući da nastavlja redovno raditi svoj posao i trpeći anonimne udarce “visokih izvora”, svojih stranačkih kolega iz Vlade, koji su time htjeli pokazati da uži premijerov krug više ne stoji iza Linića i da je, štoviše, svaki napad na ministra financija za njih dobrodošao. Otvaranje sezone lova ohrabrilo je na djelovanje ne samo Linićeve kritičare, nego po svemu sudeći i Državno odvjetništvo. Taj medijski progon govori i o tome da Milanović osjeća kako nema dovoljno političke snage i jakog povoda da naprosto sam otjera nepoželjnog ministra, s kojim je prekinuo svaku izravnu komunikaciju. Stoga je poželjno da se o njemu najprije proizvede negativna slika u javnosti, da se Linićevi projekti i potezi oviju sumnjama koje bi predstavljale opravdanje za njegov odlazak. Istovremeno, ti su projekti podvrgnuti reviziji unutar Vlade, čime se nastoji ograničiti Linićeva moć i izvršiti na njega pritisak da se sam povuče.

Takva situacija s ministrom financija, osim što je produbila tenzije unutar SDP-a, značajno opterećuje funkcioniranje Vlade reflektirajući se i na interese koalicijskih partnera, pa je teško očekivati da ona može duže potrajati. Izlaganje Linića i njegovih projekata otvorenoj kritici vraća se Vladi kao bumerang, bez obzira na to koliko se Milanović osobno trudio od njega distancirati, jer je riječ o dalekosežnim zakonskim rješenjima iza kojih su svojevremeno stali svi ministri i na koje je premijer stavio vlastiti potpis. Najnovija revizija projekta predstečajnih nagodbi, koju je vrh Vlade naložio Liniću, samo je dala argumente onima koji tvrde da je Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi namjerno kreiran tako da ostavlja puno prostora za korupciju i zloupotrebe.

Prošlog četvrtka, na dan sjednice Vlade, a dan prije nego što je Linić sazvao i održao izvanrednu medijsku konferenciju na temu predstečajnih nagodbi, riječki Novi list na svojem je portalu predvečer ekskluzivno objavio kako je Milanovićevom odlukom institutu predstečajnih nagodbi istekao rok trajanja. Za provođenje te odluke premijer je zadužio potpredsjednika Branka Grčića, a ne izravno Linića, u čijem je ministarstvu koncept kreiran i koji je bio zadužen za njegovu primjenu. Od strane Vladinih izvora ta je premijerova odluka ponovo bila stavljena u kontekst nepostojanja njegova povjerenja u ministra financija i dovođenja u pitanje Linićeva daljnjeg ostanka u Vladi. Također, nešto ranije istog dana portal Index.hr objavio je kako je Državno odvjetništvo radi zaštite imovinskih interesa države blokiralo predstečajnu nagodbu Drvne industrije Čazma u vlasništvu obitelji Linićeva prijatelja Petra Radakovića, nakon što je taj portal mjesecima pisao o načinu na koji su Radakovići u toj nagodbi manipulirali potraživanjima vjerovnika.

Slavko Linić odlučio je nakon toga prijeći u ofenzivu. Na konferenciji koju je sazvao, on i njegov zamjenik Boris Lalovac, inače čovjek kojeg anonimni izvori često označavaju kao njegovog mogućeg nasljednika, argumentirano su nastojali obraniti učinke nagodbi, koje je sudac Kolakušić u nekim svojim ranijim istupima već bio nazvao “pljačkom stoljeća”. Linić je iznio podatke o tome da je do sada pokrenuto 6105 postupaka nad tvrtkama sa 46.614 zaposlenih i s gotovo 55 milijardi kuna duga, od čega je 795 postupaka sa 16.650 zaposlenih već zaključeno pred sudom, 755 postupaka sa 7840 zaposlenih čeka sud, a nad 3281 tvrtkom pokrenut je stečaj. Prema tim podacima, do kraja prošle godine nagodbe su sklopile 594 tvrtke sa 12.749 zaposlenih i 15 milijardi kuna duga, od čega je osam milijardi kuna osigurano nagodbama, dok je sedam milijardi kuna otpisano. Država je otpisala u prosjeku 31 posto, banke 38 posto, a ostali vjerovnici 59 posto svojih potraživanja. Linić je argumentirao da je, za razliku od stečajeva u kojima je naplata države prosječno iznosila samo deset posto, ona u predstečajnim postupcima puno veća kod svih grupa vjerovnika, a da je kod radnika stopostotna.

Koliko god bile opravdane kritike o proceduralnim propustima koji ne osiguravaju dovoljnu zaštitu vjerovnika i ostavljaju previše prostora za diskrecijsko odlučivanje, predstečajne nagodbe zamišljene su kako bi ubrzale restrukturiranje tvrtki koje bi inače završile u dugotrajnom stečajnom postupku, i u tom su smislu postigle traženi učinak, naročito tamo gdje je došlo do razvlaštenja dotadašnjih vlasnika i menadžmenta. Načelni protivnici predstečajnih nagodbi tvrde da je za ekonomiju ukupno bolje ako posrnule tvrtke završe kao stečajna masa i time omoguće sposobnijim igračima da zauzmu njihove tržišne pozicije, što nije daleko od onoga po čemu je Linić ostao upamćen u svojem prvom mandatu, u vladi Ivice Račana. No kritičari poput Kolakušića govore o “pljački stoljeća”, većoj čak od one u pretvorbi i privatizaciji, zbog kakvih je kvalifikacija njegov nastup na HTV-u više izgledao kao politička samopromocija.

Linić je, s druge strane, na novinarska pitanja o tome ima li kriminala u nagodbama odrješito odgovarao da ga nema, iako je takva tvrdnja besmislena, jer je kriminala bilo i u sudski potpuno kontroliranim stečajnim postupcima, pa ga vjerojatno ima i u pojedinim slučajevima predstečajnih nagodbi, moguće upravo u onima na koje su pojedini novinari nastojali upozoriti javnost. Argumentima o općenitoj opravdanosti koncepta nagodbi radi restrukturiranja poduzeća i očuvanja radnih mjesta, Linić je nastojao odgovarati na iznošenje sumnji u zakonitost konkretnih slučajeva, što je bio najmanje uvjerljiv dio njegova nastupa.

Kako bilo, Milanović je preko Grčića naložio da se zakon izmijeni tako da se već u ranoj fazi predstečajnog postupka ugradi sudska kontrola prijavljenih tražbina, a potom u intervjuu koji je HTV-u dao u petak navečer, nakon Linićeve konferencije, najavio da predstečajni postupci polako idu prema gašenju, jer su ionako bili zamišljeni kao privremena mjera za rješavanje zatečene nelikvidnosti. Tim je potezom, u vrijeme dok su Vlada i posebno Ministarstvo financija koncentrirani na zahtjevan rebalans proračuna, ali i u trenutku u kojem je položaj ministra oslabljen sukobom između njih dvojice, navukao na njega dodatan pritisak.

Logično, prvo pitanje HTV-ove novinarke u tom intervjuu bilo je o tome ostaje li Linić ministar u njegovoj vladi, na što je Milanović odbio odgovoriti jer za njega “to nije tema”. Odbio je odgovoriti na sva pitanja o svojem odnosu s Linićem, iako je morao neizravno potvrditi da između njih više nema komunikacije i da premijerovi stavovi stižu do ministra financija samo posredstvom potpredsjednika Vlade. Milanović, naravno, ne može otvoreno priznati da s jednim od ključnih ministara uopće ne razgovara, što je u prvom redu pokazatelj premijerove slabosti. No to je valjda i njegov način da uspostavi s Linićem odnos koji je toliko štetan za funkcioniranje Vlade da svima oko njih, bez obzira na to kome su skloni, već sam po sebi postane dovoljan razlog da Linić kao onaj koji je niže rangiran odstupi.

Linić, kako je pokazao svojim najnovijim nastupima, zasad nema namjeru učiniti mu takvu uslugu. Za razliku od Milanovića, koji je bljesnuo najavom Šegonove smjene, da bi se u svojim posljednjim intervjuima držao defanzivno, nemajući što reći osim nervoznih i drskih uzvraćanja na pitanja, Linić je odradio seriju odlučnih nastupa, braneći svoje rezultate i poručujući da je tu kako bi mandat odradio do kraja, da za to ima energije i znanja, a da ostavlja premijeru da razriješi njihove odnose. U kontrastu s ispraznom tajnovitošću premijera, koji je javnosti odbio otkriti čak i rezervni plan za rebalans proračuna, ministar je dva dana kasnije hladno iznio sve varijante, predstavljajući sebe kao onoga koji stvari rješava bez suvišnog mistificiranja.

Linić sada demonstrira svoju sposobnost i ako bude morao otići, želi otići kao ministar iza kojeg stoje rezultati. Taj njegov imidž mogla bi poljuljati samo neka afera u koju bi bio izravno upetljan, a takve zasad još nema. Koliko god se Linić naknadno posipao pepelom što je na subotnjoj sjednici SDP-a sjeo u zadnji red, a ne među ministre, bila je to samouvjerena gesta. Za sve medije bila je to glavna vijest sa SDP-ova motivacijskog skupa, koliko god su ih SDP-ovci uvjeravali da to zapravo “nije tema”.