Europska jama

Pa ovo je prava travestija, koju kao da je režirao česti zagrebački gost, slovenski filozof Slavoj Žižek, ne bi li promovirao svoj tekst-intervenciju “Što Evropa želi?” U njemu je on još 2004. godine, kada je Slovenija primljena u EU, ismijavao ponašanje slovenske političke klase koja, s jedne strane, tajno potpisuje sramni sporazum iz Vilniusa kojim “nova europska koalicija voljnih” obećava pomoći SAD-u u njegovom nezakonitom napadu na Irak, dok istovremeno, s druge strane, poriče da je zaslužila pohvale Rumsfelda i kompanije za taj čin prianjanja uz “europske vrijednosti”, koje su, gle vraga, baš one američke. Na djelu je tada bila, zaključuje taj filozof, pojava paradoksalnog probuševskog antiamerikanizma. No iza te dvosmislenosti Istočnih Evropljana, u koje on sada ubraja i nas, zrcali se nedosljednost Zapadne Evrope same. Bez da ovdje opširnije elaboriramo i podvrgnemo inače zasluženoj kritici Žižekovu ideologiju navodno nužnog izbora između “američkog globalnog carstva” s jedne i “ostataka drugog svijeta”, tj. Evrope, s druge strane, odnosno taj njegov proklamirani “ljevičarski eurocentrizam”, jer se od nekada Trećeg svijeta navodno više nema što očekivati, pogledajmo radije najnoviji primjer u kojem se zrcali “europska ideologija”.

Pitanje, nikako samo retoričko, u koju Evropu ulaze postkomunističke zemlje, postavlja se danas i ovdje za nas u slučaju “euroskeptičnih stavova” koalicijske partnerice HDZ-a, ekstremne desničarke Ruže Tomašić. Ona bi, kako svi znamo, na listu za europske izbore ovdašnje desne koalicije. No rastvorila se polemika kojem evropskom stranačkom krugu bi takva političarka htjela, a kojem bi i mogla pripadati.

A sve zato da, bude li na nekoj listi i izabrana, pokuša ono nemoguće. Da u Evropskom parlamentu strasno negira ne samo ovaj ili onaj politički potez EU-a, već u suverenističkom stilu svako miješanje Evrope u “hrvatske poslove” uopće. Nije to po sebi više ništa tako egzotično. Prije bi se moglo reći da je to rastući trend u političkom životu unutar EU-a, iako je on daleko od neke političke homogenosti. Ta, Evropski parlament trpi lijevu i desnu manjinu, koja ga u njemu samome strasno negira. Za razliku od vladajućeg radikalizma centra, koji moralistički glumata kako ne može zamisliti nikakvu spram postojećeg bitno neprijateljski nastrojenu politiku – a da pritom ne vidi odmah baš gulage – recimo ovdje kako je i lijevi pokret u svojoj prošlosti imao komunističkih i socijalističkih parlamentarnih stranaka, koje su u svome programu imale nadilaženje buržoaskog parlamentarizma kao takvog. Za razliku od toga, suspendiranje građanske demokracije u desničarskoj izvedbi, pa i u onoj historijskog fašizma, uvijek je bilo u službi nekog “redovnog izvanrednog stanja”, čiji je prvi zadatak bio upravo spašavanje kapitalističke ekonomije i njoj potrebnog, često nedemokratskog, građanskog društva. A baš tu tradiciju želi nastaviti i politička rivajvl-stranka HSP dr. Ante Starčević, kojoj u domovini pripada Ruža Tomašić.

Zato naša eventualna zatečenost ovom problematikom, a u kontekstu skorih majskih evropskih izbora, ne smije stati na pitanju što želi žena – Ruža Tomašić, pa ni na pitanju što želi hrvatska politička klasa u svome desnom, parlamentarnom spektru. Iako to, naravno, nisu nevažna pitanja. Već baš na pitanju kako to politička Evropa nama “pomaže” da – kako glasi već dobrano diskreditiran, ali još uvijek vladajući narativ – izašavši iz samoskrivljene nezrelosti, postanemo njezini odgovorni članovi. A upravo na ovome primjeru vidljivo, ona pomaže direktnim stranačko-političkim direktivama. Koje se ne odvijaju u dva smjera, već samo iz centra prema periferiji.

Za javnost, sve je počelo prije skoro mjesec dana intervjuom Josepha Daula, predsjednika Europske pučke stranke (EPP), kako nazivaju to okupljanje desničarskih partija u Bruxellesu. Intervju je dan “Večernjem listu”, novinama koje pod istim imenom izlaze u Hrvatskoj od povijesnog, a ne zadnjeg, za većinu lažnog, oslobođenja, no sada su u vlasništvu austrijskih katoličkih krugova, bliskih upravo toj desničarskoj političkoj opciji. U njemu on kaže kako “kandidati koji su na listi EPP-a moraju braniti naše vrijednosti osnivača Evropske unije poput Roberta Schumana i Alcidea de Gasperija. Oni koji to ne mogu, moraju biti na nekoj drugoj listi. Nemam ništa protiv gospođe Tomašić. Ne poznajem je. Poštujem njezine stavove. No ona ne može biti izabrana s liste europskih pučana”.

Od francuskog političara rečeno, od velikih Hrvata izvršeno! Tako izgleda rasplet ovog malog zapetljaja u hodu evropskih desničara, koji će se u toj kozmopolitskoj familiji i razriješiti. Ruža Tomašić neće ući u Klub EPP-a, kako su to htjeli Karamarko i njegovi, već će ostati u drugom, lijepo nazvanom klubu. Onome evropskih konzervativaca i reformista (ECR). Usput, govori li išta boljim novogovorom trenutno hegemone evropske politike od ideje “konzerviranja kroz reforme”? Onoga što se obično kritički izgovara sentencom: promijeniti sve da se ništa ne bi promijenilo. A pod time valja misliti na, uz kolateralne žrtve “prijateljske vatre”, naročito na našoj poluperiferiji, čuvanje kapitalskog jezgra evropskog vladajućeg poretka. Čijem je ekonomskom sektoru i njegovim interesima, kao što je već općepoznato, EU do kraja podložan.

Cinik bi se zapitao što bi o svim tim stranačkim trgovinama, tom “bankarskom narodnjaštvu” u evropskoj vlasti, rekla nacionalistička starina Ante Starčević. To, doduše, nećemo nikada saznati, kao što ne znamo kome bi on uopće dao placet za svoj “demokratski” rivajvl posljednjih desetljeća. No ono što možemo čitati na mreži je žustra polemika današnjih pravaša, u svim sektaškim varijantama, može li se u savezništvo s “oportunističkim Slavoserbima” – kako neki tamo zovu i HDZ-ovu i SDP-ovu vlast, jednako – od kojih nikada pravih stekliša.

Oni koji još uvijek vjeruju u neku liberalnu Evropu, domovinu univerzalnih ljudskih prava, mogu i ovu epizodu tumačiti – a to i čine – u, po sebe, pozitivnom svjetlu. Ta nije li ovo dokaz kako baš članstvo u EU-u odgaja ovdašnje lokalne ekstremiste u ipak, kako-tako, uljuđene evropske političare, koji moraju poštivati neka demokratska idejna svrstavanja? I za njih snositi odgovornost. Pa ako i nakon toga hoćeš biti ekstremist, dobro, budi. Ali ne u klubu vladajućeg centra. A onda do nas stiže vijest kako HDZ na za medije zatvorenom skupu, povodom svoje dvadesetčetvrte obljetnice, održanom u Omišu – doduše, iz publike, ali uz odobravanje vodstva – poziva da se SDP-ovce baci u Kevinu jamu. Koja je sada u EU-u. Nije samo jasno: žive ili mrtve? Dozvolimo si cinizam za kraj: je li to u duhu nove političke regulacije predstečajnih nagodbi? A HDZ je pripadnik najvećeg stranačkog kluba u EU-u, onog spomenutih pučana (EPP). I evo nas opet u srcu Evrope, gdje oduvijek i pripadamo.

I sada bi trebali evropski pučani izbaciti HDZ iz svojih redova? Jer da “kandidati koji su na listi EPP-a moraju braniti naše vrijednosti osnivača Evropske unije poput Roberta Schumana i Alcidea de Gasperija”? Pa toliki politički liberali – ako su i ekonomski neoliberali – najjači Evropljani odavno više nisu.