Kronika
Luki Demonji iz Vlahovića kraj Gline uništena imovina
Imanje zapaljeno iz podmukle osvete
U više navrata su me neki ljudi iz sela pitali da li bih prodao farmu. Kada sam rekao cijenu, bili su nezadovoljni i ljuti, kaže Luka Demonja
Gospodarski objekt koji je vrijedna obitelj Demonja u selu Vlahovići nedaleko Gline, uz velika odricanja gradila nekoliko desetljeća, plamen je progutao za samo nekoliko sati. Vlasnik Luka Demonja, odmah je, dok se zgarište još dimilo, rekao policiji i vatrogascima kako nema nikakve sumnje da je požar podmetnut.
U trenutku kada je plamen zahvatio farmu, Luka i njegova supruga bili su u Šapcu, gdje ih je još 1995. otjerala Oluja i gdje vrše posljednje pripreme za stalni povratak na rodno ognjište i imanje u Vlahović. Čim je izbio požar, rođak ih je nazvao i rekao da farma gori. Došli su što su prije mogli, no već je bilo kasno. U požaru je izgorjelo gotovo 3000 bala sijena i krov s gredama, pa se šteta grubo procjenjuje na više od 30 tisuća eura.
– Ne znam što će otkriti istraga, no ja pouzdano znam da je požar podmetnut. Naime, u više navrata su me neki ljudi iz sela pitali da li bih prodao farmu. Kada sam rekao cijenu, bili su nezadovoljni i ljuti. Da se ne bi pogrešno mislilo, riječ je o mojim sunarodnjacima Srbima, koji se nisu snašli u izbjeglištvu i vratili su se na Baniju. Zametnuli su stoku, ali nemaju zemlju, pa koriste tuđe pašnjake i livade. Najveći im je problem i što nemaju gdje uskladištiti sijeno, a moja farma jedna je od najvećih u kraju. Svake godine iz Šapca, gdje sam sagradio nešto kućice, dolazim dvadesetak puta godišnje ovdje u svoj rodni Vlahović. Obrađujem svoju zemlju i kosim velike površine livada, pa sijeno uskladištim i pomalo prodajem. Ovo je vrhunac pritiska kako bih zemlju i farmu prodao. Misle, ako izgori farma, Luka će odustati od povratka. E, tu su se prevarili. Ako je još i negdje duboko u meni i bilo neko zrnce neodlučnosti, sada je definitivno izbrisano. Supruga je u radnom odnosu još dvije godine, pa u mirovinu. Do tada, ja ću ovo sve obnoviti i evo nas opet u Vlahoviću na svojoj zemlji. Više me ništa ne može spriječiti – odlučan je Luka Vlahović.
Prije rata imanje gazde Luke bilo je nadaleko poznato. Štale su bile pune: deset krava, pedeset bikova i druge sitne stoke kojoj se ni broja ne zna. U dvorištu dva traktora sa svim potrebnim priključcima. Ukupna vrijednost zemlje, zgrada, strojeva i farme, premašila je ondašnjih pola milijuna njemačkih maraka. Sve je to obitelj Demonja u Oluji ostavila i krenula u nepoznato, prema Srbiji, glavom bez obzira. Nekoliko godina kasnije, Luka počinje obilaziti imanje sve češće, a uskoro započinje i poljoprivredne radove.
– Znao sam da mi zemlju nitko ne može uzeti, za strojeve sam pretpostavio da će biti pokradeni, a i računao sam da će kuća i farma svakako izgorjeti. Na moje čuđenje, farma u koju sam uložio 100 tisuća maraka je preživjela rat. To mi je dalo veliku snagu i volju, počeo sam dolaziti sve češće, orati, sijati, kositi i spremati velike količine sijena. Kako su godine prolazile, sve više se vršio pritisak na mene da sve prodam. Iznosi koji su mi nuđeni bili su smiješni i odbijao sam ponude. Bilo je nekakvih prijetnji i svega pomalo, a evo, završilo je ovim požarom koji ima za cilj moje odustajanje od povratka, kako bi se netko jeftino ili čak besplatno dokopao moje zemlje. U Srbiji ima dosta ljudi koji se još razmišljaju, vratiti se ili ne. Ovakve stvari definitivno ih odvraćaju od povratka. Sada u Šapcu svi znaju da mi je izgorila farma, jer glas se pronio. Nitko niti ne pomišlja da su to učinili Srbi, već svi misle kako to Hrvati nas tjeraju, što nije točno. A ja ne mogu svakome ponaosob objasniti da grupa naših sunarodnjaka, džabalebaroša, sije pomutnju, zavidi ljudima koji se vraćaju na svoje i otežavaju im život, želeći zaposjesti njihove njive i kljaštriti njihove šume – objašnjava Luka Demonja.
Požar su, uz vatrogasce, gasili i susjedi i prijatelji obitelji Demonja. O svemu su spremni razgovarati, osim o požaru. I oni, čini se, znaju da je požar podmetnut, znaju otprilike i tko bi to mogao biti, ali šute. Boje se izgovoriti nečije ime, strahujući za svoje kuće i imanja. Jedan od njih bio je jasan, da jasniji ne može biti.
– Uz malo truda policija će pronaći tko je podmetnuo požar. Ako to ne pronađu, nisu baš naročito sposobni, jer pola sela otprilike zna tko bi mogle biti palikuće.
Jednako tako jasni su bili i u Policijskoj upravi Sisačko – moslavačke županije. Glasnogovornica, Sanja Kvasnićka, kaže da sve ukazuje da je požar na farmi Luke Demonje u Vlahoviću, podmetnut.
– Za sada se provode kriminalistički izvidi i radi se na otkrivanju počinitelja, jer je dosadašnja istraga potvrdila da nije bilo samozapaljenja – kaže Sanja Kvasnićka.
Vladimir Jurišić
Beskonačne političke igre u ličkoj općini
SDSS šumom, SDP drumom
Iza političkih kulisa, čami gračačka svakodnevnica koja je osim međunacionalnog straha i prijetnji, ispunjena surovim preživljavanjem
Dugo će se pamtiti proslava izborne pobjede s prošlogodišnjih lokalnih izbora u Gračacu, gdje je HDZ slavio povratak na vlast poslije osam godina opozicije SDSS-u. Ulicama Gračaca prolazile su kolone vozila iz kojih se pozivalo na ubijanje. Novosti su bile jedan od rijetkih medija koji je o tome pisao. Ovakvo ponašanje do danas je ostalo nekažnjeno. Da li su se osam mjeseci poslije burne izborne noći smirile strasti, provjerili smo s lokalnim akterima.
– Glavni je problem što HDZ-ovci i dalje niječu da je pobjednička proslava bila neprimjerena i sve dok je takvih suštinskih razlika, poboljšanja u međunacionalnim odnosima teško može biti. U potpunosti je neprihvatljivo da se može slaviti pozivima na progon ljudi druge nacije i političkih neistomišljenika, jasna je predsjednica općinske organizacije SDP-a i predsjednica općinskog vijeća Katarina Pleša Jakovljević. Upozorava da se nitko iz HDZ-a nije ogradio, niti se ispričao sugrađanima.
Da je stvarno tako, uvjerili smo se i sami od HDZ-ove načelnice Nataše Turbić koja je bila iznenađena i uvrijeđena zašto se raspitujemo o stanju u Gračacu poslije izbora, kada ljudi na tom području, kako kaže, žive zajedno.
– Vi se zapravo ne osvrćete na suživot, na borbu ljudi koju svi zajedno vodimo kako bismo preživjeli ova teška vremena krize, odgovorila je načelnica.
– Zabrinjavajuće je i ponašanje SDSS-a koji se u zadnjih nekoliko mjeseci u potpunosti povukao iz političkog života naše općine. Njihovog predsjednika Milana Tankosića, koji je zamjenik načelnice ispred srpske nacionalne manjine, nekoliko sam puta tražila u općini na radnom mjestu, ali ga nisam uspjela pronaći, opominje Katarina Pleša Jakovljević.
– Situacija je takva da se ni HDZ, ni SDSS ne žele se ozbiljnije pozabaviti problematikom međunacionalnih odnosa. Mi u SDP-u nismo opterećeni nacionalizmom i želimo pozitivna razmišljanja proširiti na što veći broj ljudi, rekla je Jakovljević. Kad su izgubili izbore, putevi SDSS-a i SDP-a su se razišli, a predizborni partneri postali su konkurenti u borbi za istu biračku populaciju.
Na prozivke dojučerašnjih političkih suradnika, SDSS-ov Milan Tankosić odgovara da SDP trenutačno “igra pokvarenu političku igru naspram SDSS-a uz pomoć čijih su glasova došli do svojih mandata, a i naspram HDZ-a kojeg ucjenjuju za davanje većine u općinskom vijeću”. Također je mišljenja da su incidenti iz kampanje prošlost, pa dodaje “mogli smo vidjeti veoma mudro ponašanje vlasti u cilju saniranja štete prouzročene negativnom kampanjom na izborima i daljnje normalizacije odnosa”.
– Na taj način iz SDP-a postavljaju svoje ljude na raspoloživa radna mjesta i ostvaruju druge koristi. Otvoreno podržavanje HDZ-a pokušavaju prikriti običnom propagandom da su još uvijek dio koalicije sa SDSS-om, HNS-om i HSLS-om, tvrdi Tankosić i navodi da predsjednica općinskog vijeća Pleša Jakovljević odbija donijeti odluku o raspisivanju izbora za mjesni odbor Srb.
– To predstavlja direktno kršenje zakona, ali SDP na taj način kupuje vrijeme jer ne može naći svog kandidata. Za kršenje zakona obratit ćemo se i nadležnim institucijama, poručuje Tankosić. Iza političkih kulisa, čami gračačka svakodnevnica koja je osim međunacionalnog straha i prijetnji, ispunjena surovim preživljavanjem.
– Općina je jako siromašna, a novca nikad manje. Dobro je to što kod većine relevantnih političkih čimbenika postoji jaka politička volja da se ti financijski i gospodarski problemi rješavaju, ocjenjuje Katarina Pleša Jakovljević.
– Stanje općine Gračac je oduvijek teško, pogotovo u zadnjih nekoliko godina. Tome svemu je pridonijela i propast komunalnog poduzeća, gdje su svi radnici ostali bez posla, što je dodatno pogoršalo stanje, a i samo funkcioniranje komunalnih djelatnosti bilo je upitno, ističe načelnica Nataša Turbić i dodaje da sami probleme ne mogu riješiti bez pomoći županije i ministarstava.
Naravno, opozicioni SDSS smatra da se u Gračacu, bez obzira na promjenu vlasti u sredini proračunske godine, nije puno dogodilo i da se moglo mnogo više napraviti.
– Neki projekti su nastavljeni, kao što je asfaltiranje puteva koje je još SDSS ugovorio dok je bio na vlasti, dok za IPA prekogranični program s BIH nije bilo dovoljno povjerenja da se aplicira i eventualno izvodi. Pokazana je krajem godine i dobra volja da se završi projekt sirane u Gračacu, a podržan je i projekt udruge Una za dječje igraonice, ocjenjuje Milan Tankosić sa kojim se slaže i nezavisni vijećnik iz Srba Nebojša Rađenović.
– Nije se ništa suštinski promijenilo dolaskom nove vlasti. Nismo puno dobili, nismo puno ni izgubili, osim hrabrosti da odemo u općinu jer poslije one izborne noći i pobjedničkog slavlja. Nemamo ni vodovod. Dislocirani smo od svega, nismo povezani sa nijednim centrom, ni sa Gospićem, ni sa Gračacem, ni sa Zadrom. Nemamo doktora, nemamo apoteku, nemamo javni prijevoz, prepušteni smo sami sebi, govori Rađenović.
Paulina Arbutina
Vesna Blanuša, predsjednica SDSS-a grada Rijeke
Hiljadu glasača
Naši ljudi u Rijeci priklanjaju se većim dijelom tradicionalnoj opciji koja je uvijek bila uz SDP
Predsjednica ste gradske organizacije SDSS-a grada Rijeke i predsjednica novoosnovanog Aktiva žena SDSS-a Primorsko-goranske županije. Što bi još o Vama trebali znati?
Jedna sam od rijetkih žena u Rijeci koje su se aktivirale u svim srpskim organizacijama, počevši od Prosvjete, Gradskog i Županijskog vVSNM-a pa do SDSS-a i Zajednice Srba. Diplomirani sam inženjer tekstilne tehnologije, radila sam u RIO-u, riječkoj tekstilnoj industriji u proizvodnji i rukovodila proizvodnim odjelom od 800 ljudi. Ostala sam bez posla ali sam i dalje u toj branši i imam svoj salon.
Kako stoji SDSS u Rijeci?
Osnovani smo 2008. i imamo oko 120 članova koji su aktivno uključeni u rad. Na izborima dobivamo oko 1200 glasova. Na zadnjim lokalnim izborima smo ušli u koaliciju sa strankama okupljenim oko SDP-a i to je bio prvi put da smo sklopili sličan koalicioni sporazum. Naš kandidat na listi Mile Opačić će ući u Gradsko vijeće na pola mandata i bit će potpredsjednik Gradskog vijeća grada Rijeke, a sada je na funkciji predsjednika gradskog VSNM-a.
Na što se svodi rad stranke i koje su vam aktivnosti?
U principu sudjelujemo u svim aktivnostima srpske zajednice u Rijeci kao i u organizaciji i provođenju svih izbora. Tako ćemo se uskoro aktivirati i na provođenju izbora za gradske četvrti i mjesne odbore u Rijeci. Aktivni smo u radu SDSS-a naše Primorsko-goranske županije i na razini države. Pokušavamo navesti ljude da se više ne boje nacionalno deklarirati, da ne kriju svoj stvarni identitet i da se što više angažiraju u našim organizacijama. U Rijeci nas ima oko devet hiljada, koliko je i na biračkom spisku. To je dokaz da se naši ljudi u Rijeci ne žele izdvajati i distancirati od većinskog naroda, žele i dalje ostati ravnopravni građani. Kod nas nije bilo ratnih sukoba i razaranja unutar grada kao u drugim sredinama, pa se naši ljudi ne žele javno izjašnjavati kao Srbi da ih netko ne bi shvatio kao nacionaliste – što oni nikada nisu bili – a to opet dovodi to tihe asimilacije.
Kakva je manjinska infrastruktura?
Imamo prostorije u stranačkom domu koje smo dobili na licitaciji od grada. Financiramo se od članarina i ostalih raznih prihoda, volontiramo, pomaže i SNV, tu je i besplatna pravna pomoć. Od kada smo u vladajućoj koaliciji imamo vrlo dobru komunikaciju sa svim gradskim i županijskim tijelima. Na pomolu je i početak gradnje Srpskog kulturnog centra kao središta svih srpskih organizacija u Primorsko-goranskoj i Istarskoj županiji.
Dosta je nesuglasica i sukoba unutar srpske zajednice?
Normalno je da svaka organizirana grupa ima sukoba unutar sebe. Ne možemo svi misliti jednako. Kod nas u Rijeci te nesuglasice nikada nisu došle do tuda da bi došlo do rušenja legalno i legitimno izabranih predsjednika u vijećima i stranci kao što je to došlo u nekim županijama. Mi nikako ne podržavamo takav način rada jer nam samo šteti. Sve probleme i eventualne nedoumice treba riješiti dogovorom. Naša slika prema van je jako bitna kako bi nas jasnije i bolje razumjeli naši sunarodnjaci koji se još nisu aktivno uključili u rad srpskih organizacija, da im pokažemo da smo ozbiljna narodna zajednica. Ne smijemo zbunjivati ljude već raditi transparentno i sukobe rješavati unutar familije. Ove nedoumice i zbunjenost za rezultat imaju tihu asimilaciju o čemu sam malo prije govorila. Što srpskim dožupanima vrijedi funkcija ako nemaju vijećnika u županijskim skupštinama, a takvih je slučaja nažalost više?
Kakav je položaj žena u zajednici?
Kaže se da je u hrvatskom društvu teško biti žena, još teže žena političarka, a možemo samo zamisliti kako je u hrvatskom društvu teško biti žena, političarka i još Srpkinja?
M. Cimeša
Štrazbur zatrpali tužbama
U saborskoj raspravi o Izvještaju Štefice Stažnik, zastupnice Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava za 2012. godinu, u ime Kluba zastupnika SDSS-a, Mile Horvat je naveo kako je u 2012. godini Europski sud za ljudska prava uzeo u razmatranje 65.000 zahtjeva za zaštitu ljudskih prava, od čega je 1.912, odnosno gotovo 3 posto, bilo iz Hrvatske.
– Od 47 država članica Vijeća Europe čiji državljani imaju pravo zatražiti pomoć Europskog suda za ljudska prava u Štrasburu, Hrvatska se 2012. godine popela na treće mjesto, što znači da građani Hrvatske tamo traže pravdu češće i od državljana Albanije, Ukrajine, Turske, Rusije i BiH. Te godine je zabilježen značajan porast broja predmeta koji su se odnosili na različita područja primjena prava. Za nas je alarmantno povećanje broja predmeta koji se tiču prava na suđenje u razumnom roku, povredu prava na život, zabranu mučenja, ponižavajućeg i nečovječnog postupanja i povredu prava na mirno uživanje vlasništva. Po tome zaključujemo kolika je efikasnost sudovanja pred domaćim tijelima. Zašto smo mi zbog degradiranja instituta razumnog roka doveli sebe u situaciju da budemo predmet tužbi pred sudom u Štrazburu? – upitao je Horvat.
Posebnu pažnju privlače neefikasnih istraga i procesuiranja zločina protiv civilnog stanovništva počinjenih za vrijeme rata. Pred Europskim sudom u obradi je 21 tužba protiv Hrvatske koje su podnijele porodice žrtava stradalih u ratu u Hrvatskoj, od kojih se 18 odnose na neistražene i nekažnjene slučajeve ubojstava i nestanka građana srpske nacionalnosti. Polovica podnesenih tužbi, zbog neefikasnih istraga i sudskih postupaka, odnosi se na zločine nad Srbima u Sisku 90-tih, a ostale su za zločine u Kijevu, Osijeku, Vukovaru, Slavonskom Brodu, Vinkovcima te u Pocrniću, Brloškoj Dubravi i Topolovici.
– Sve te porodice tužile su RH po članku 2. Konvencije o ljudskim pravima koja jamči pravo na život. Dio obitelji tužio je Hrvatsku i zbog kršenja prava na slobodu i sigurnost, prava na pošteno suđenje, prava na poštivanje privatnog i obiteljskog života, te zbog kršenje prava na djelotvorni pravni lijek. Dio njih se pozvao i na diskriminaciju. Primjer je Jelica Pajić iz Vukovara, civilna žrtva rata čiji je suprug ubijen u Vukovaru 1991. godine, koja je tužila državu zbog neefikasnih istraga i nekažnjavanja zločina, a slučaj je završen nagodbom. Republika Hrvatska, kako bi spriječila da bude proglašena krivom, počela je sklapati prijateljske nagodbe sa porodicama. Time izbjegava presudu, ali ne i novčanu kaznu, odnosno odštetu porodicama žrtava – kaže Horvat.
Tenzije pod kontrolom
Na sastanku gradske organizacije SDSS-a u Zagrebu saborski zastupnik Milorad Pupovac je naveo da su “odnosi Hrvatske i Srbije su politički korektni, ali ih opterećuje nekoliko otvorenih pitanja, među kojima su i međusobne tužbe za genocid koje će uskoro razmatrati Međunarodni sud pravde u Hagu”.
– Suđenje će kratko trajati, nešto više od mjesec dana, pa neće biti previše prostora za moguće zloupotrebe suđenja u medijima. U kontaktima smo sa oba ministarstva vanjskih poslova kako bismo zajednički tenzije držali pod kontrolom i kako ne bi dozvolili da se u tih mjesec dana odnosi pogoršaju – kazao je Pupovac.
Osim tužbe, otvorena pitanja su i neisplaćene penzije tokom rata, namjere Zagreba da se u Srbiji briše status izbjeglica Srbima iz Hrvatske, zastoj u procesuiranju ratnih zločina nad Srbima, ali i pitanje granice na Dunavu. Pupovac je naglasio kako su s Vladom Srbije dogovoreni konkretni oblici pomoći povratničkim sredinama kroz opremu i sadni materijal.
– Srbija će pomoći i kroz formiranje zemljišno-razvojnog fonda čiji je osnovni cilj maksimalno zaštiti zemljišni fond Srba u Hrvatskoj od prodaje, zaključio je Pupovac.
M. Jasić, N. Jovanović
Dragutin Kohn, tajnik Židovske općine Osijek i žrtva holokausta
Želim razgovarati s Jakobom Dencingerom
Želja mi je da mu kao Židov i žrtva holokausta, dam priliku da mi kaže da li se osjeća krivim jer je, ako se optužbe dokažu, naudio mom narodu
Kako ste saznali za Jakoba Dencingera, rođenog u Čepinu, osumnjičenog da je kao pripadnik SS-a, bio čuvar u čak pet nacističkih logora smrti?
Za Dencingera sam saznao za vrijeme mog gostovanja na jednom osječkom mediju na kome je tema bila holokaust i tada su me novinari pitali što mislim o tom slučaju. Sve do tada za njega nisam nikada čuo, bio je to šok za mene, i jako sam iznenađen da jedan takav čovjek živi u Osijeku. Onda sam si malo dao truda i pročitao sam svu štampu, jer bilo je nezapamćeno zanimanje medija, kako bi saznao nešto više jer niko o tom slučaju nije nikada pričao.
Što znate o Jakobu Dencingeru, osim da od 1990. živi u Osijeku?
Nakon istraživanja sve što o njemu znam je da je bio čuvar logora, a kažu i u više njih, ali ne običnog logora, nego onog u kojem se sistematski ubijalo. Više o cijelom slučaju znaju mjerodavne institucije i na njima je sada da sukladno sa Zakonom o kaznenom postupku provjere sumnje na eventualno počinjenje kaznenog djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava tijekom Drugog svjetskog rata. Koliko mi je poznato, po prijašnjem zakonu bivši čuvari logora nisu tretirani kao ratni zločinci, ali jednom kasnijom konvencijom svi oni koji su služili u logorima automatski su proglašeni ratnim zločincima. Dencinger je bio čuvar logora i nije mogao biti nevin čovjek.
Da li ste Dencingera viđali u Osijeku?
Kada sam vidio njegovu fotografiju vidio sam poznato lice, sretali smo se, ali nikada nismo pričali. Dencinger je čovjek kao i svaki drugi Osječanin pored kojeg svakodnevno prolazite jer Osijek je relativno mali grad i ljudi se poznaju. Sretali smo se u blizini zgrade u kojoj živi, to je na Šetalištu kardinala Franje Šepera, mi ovu zgradu u Osijeku zovemo “golubinjak”.
Da li je Dencinger još uvijek u tom stanu i s kim živi?
Ne znam da li je baš danas u tom stanu, ali vjerujem da on tu još živi. Koliko sam čuo na telefon se ne javlja i ne otvara vrata nikome, pa ni rođenom bratu otkada je priča o njemu izašla u javnost. O njemu se brine jedna starija gospođa jer je u lošoj zdravstvenoj situaciji i teško hoda. Inače, stan u kojem živi su zapravo dva velika stana.
Pokušavali ste s Dencingerom stupiti u kontakt, zašto to želite i šta biste ga pitali?
Da, imam tu želju, ali čekam da se malo stišaju strasti oko cijelog slučaja, da splasne izuzetno medijsko zanimanje. Želja mi je da mu kao Židov i žrtva holokausta, dam priliku da mi kaže da li se osjeća krivim jer je, ako se optužbe dokažu, naudio mom narodu. Nažalost i pored nekoliko pokušaja da stupim s njim u kontakt, nitko mi se na njegovom telefonskom broju nije javio. Vrlo mi je žao zbog toga jer nekako sam gajio malu nadu da bi se mogli sresti, ali neću odustati u namjeri da ga čujem ili možda čak i vidim. Možda bi Dencinger tada barem olakšao dušu jer ja mu ne mogu suditi.
Ko je od vaših najbližih bio u logorima i koga ste sve izgubili u holokaustu?
Od kompletne porodice u raznim logorima bilo je 13 članova. U holokaustu sam izgubio gotovo sve moje, uključujući i majku, a direktno iz moje familije iz logora u Aušvicu vratili su se samo stric i bratić koji je u to vrijeme imao samo 14 godina. Iako su obojica bili u istom logoru nisu znali jedan za drugoga.
Koji vam se detalj iz tih vremena posebno urezao u sećanje?
U to vrijeme kada su se preživjeli logoraši vraćali kućama bilo je vrlo teško pričati s njima kako im je bilo i informacije su curile na kapaljku, jer ljudi su jednostavno htjeli da to zaborave. Ono što mi je posebno ostalo u sjećanju je ispričani događaj kada su mi stričevi šetali po logoru i kada je mlađi stric, pred očima rođenog brata, ubijen od njemačkog vojnika na licu mjesta, samo zato što je sa zemlje pokušao da uzme koru od krumpira. I dan danas, nakon toliko godina, kada zažmirim sjetim se te priče i te scene.
Koliko je Židovska opština u Osijeku u to vreme imala ljudi?
Prije rata nas je bilo preko 3000. Početkom 1941. godine stigla je naredba da svi Židovi budu na jednoj lokaciji, u prihvatnom centru na ulazu u Tenje, i taj centar su Židovi sami napravili. Židovima su tada govorili da neće biti odvođeni u logore i na početku je to tako i bilo, ali vrlo brzo to se promijenilo. Počele su deportacije u logore. U tom prihvatnom centru iz dana u dan bilo je sve manje ljudi jer su odvođeni bez povratka. Po nekim podacima u Židovskoj općini Osijek preživjelo je oko 1000 Židova, a u samom Osijeku golgotu je preživjelo oko 400 Židova.
Kakav je vaš odnos prema prošlosti i holokaustu?
Kada je završio Drugi svjetski rat ja sam imao samo pet godina i mi kao djeca smo to lakše podnijeli jer smo se sakrivali i nismo puno znali. U tim godinama nisam imao formirano mišljenje, ali kada sam se kasnije kroz priče preživjelih logoraša i čitajući knjige počeo ozbiljno baviti s tom temom, što sam više znao, sve manje sam razumio zašto se sve to desilo. Ni danas ne razumijem što je tada bilo u ljudskim glavama i psihi da su radili takve zločine. Nemam pravog odgovora na to pitanje.
Zoran Popović
Agencija za ozakonjenje nezakonito izgrađenih zgrada protiv sporih
Kažnjena šepava legalizacija
Zbog sporosti lokalnih vlasti, državna agencija izuzela je 3100 predmeta legalizacije u Karlovačkoj županiji
Pod vodstvom direktora Roberta Kučinića, započela je s radom Agencija za ozakonjenje nezakonito izgrađenih zgrada. Objavljen je i broj predmeta koje je Agencija preuzela od županijskih i gradskih upravnih tijela koji ih nisu uspjeli samostalno riješiti u zakonskom roku. U RH takvih je predmeta 14.800. U Karlovačkoj županiji izuzeto je ukupno 3100 predmeta, u Karlovcu 500 i 2600 u ostalim gradovima, Ogulinu, Slunju, Dugoj Resi i Ozlju. Na području Karlovačke županije ukupno je podnijeto 17.500 zahtjeva, a u Karlovcu oko 7000 zahtjeva. Pretpostavlja se da je deset posto zahtjeva pradeno iz straha – za svaki slučaj. Plan Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja je bio da se svi zahtjevi riješe do kraja 2015. godine.
Prije sedam mjeseci, karlovački župan Ivan Vučić i gradonačelnik Damir Jelić ministrici Anki Mrak Taritaš su uz izvjesne ograde obećali da problema sa planom legalizacije neće biti, ali obećanje nije ispunjeno, iako je ministrica dala županu i gradonačelniku otvorene ruke da samostalno formiraju timove i organiziraju posao. Takođe im je prepušteno 20 posto od sredstava uplaćenih za legalizacije.
– Dinamika rješavanja zahtjeva za izdavanje rješenja o izvedenom stanju propisana je Zakonom o postupanju sa nezakonito izgrađenim zgradama. Do kraja prošle godine nadležna upravna tijela županija i gradova trebala su riješiti 20 posto ukupno primljenih zahtjeva. Do 30. lipnja ove godine trebalo bi riješiti 35 posto, a do kraja godine 50 posto primljenih zahtjeva. Do sredine iduće godine treba riješiti 65 posto predmeta, a do kraja te godine sve zahtjeve. Agencija rješava 25 posto predmeta od ukupno preostalih neriješenih predmeta u određenom upravnom tijelu, kaže Đurđica Čočić, glasnogovornica u Ministarstvu graditeljstva i prostornog uređenja.
Cilj je Ministarstva, dodaje Čočić, da se svi zaprimljeni zahtjevi riješe u razumnom roku te da se rokovi rješavanja ujednače za područje cijele RH. Postupak ozakonjenja bespravne gradnje samo je jedan od bitnih koraka koji se provode unutar reforme prostornog uređenja. Postupak je bitno završiti u što kraćem roku jer tek po njegovom završetku slijedi ozbiljna analiza stanja u prostoru i izrada sanacijskih planova koji bi trebali biti temelj planiranja i izgradnje komunalne infrastrukture i urbanog uređenja prostora.
– Izuzeti broj predmeta u Karlovcu i Županiji, kada se uspoređuje sa drugima, je prosječan. Recimo, od Zagrebačke županije je izuzeto 5100 predmeta, a od Šibensko-kninske 2900 predmeta, kazala je Kata Gojević, savjetnica ministrice Anke Mrak Taritaš.
Željeli smo čuti kako u Gradu Karlovcu i Karlovačkoj županiji komentiraju broj izuzetnih predmeta.
– U Karlovcu je krajem prošle godine stupio na snagu Pravilnik o unutarnjem redu Upravnih tijela te služba koja radi poslove legalizacije još ne radi u punom kapacitetu. Ovi izuzeti predmeti rezultat su rada prije nego je na snagu stupio Pravilnik o unutarnjem redu-stoji u odgovoru Ane Župančić, stručne suradnice za protokol i odnose sa javnošću u karlovačkoj gradskoj upravi. Odgovor iz županije, nažalost, nismo dobili.
M. Cimeša
Izvještajna skupština belomanastirskog Pododbora SKD-a “Prosvjeta”
Ostali bez predsjednika
Dosadašnji funkcionari belomanastirske Prosvjete otišli su iz grada u potrazi za poslom
U Belom Manastiru i Baranji već godinama vlada velika nezaposlenost pa oni koji su ostali bez posla ili koji ga nikad nisu ni našli, imaju male šanse da se zaposle. Eventualno mogu računati na sezonski poslove u primorju ili odlazak iz Baranje ili Hrvatske. U takvoj su se situaciji, kao mlađi ljudi, našli i sekretar Pododbora Prosvjete Milan Vekić i predsjednik Dejan Jeličić, pravnik po zanimanju. Vekić je i prošle godine nekoliko mjesecu sezonski radio na moru, a ove godine i Jeličić se sprema na put “trbuhom za kruhom”. Zato su obojica na izvještajnoj skupštini podnijeli ostavke kako ne bi Pododbor doveli u situaciju da ne može funkcionisati jer njih mjesecima neće biti u Belom Manastiru. Prisutni članovi morali su prihvatiti njihovu ostavku pa preostaje da se na sljedećoj, vanrednoj skupštini izaberu novi predsjednik i novi sekretar. Konsultacije će trajati sljedećih petnaestak dana, a nova skupština biće održana u mjesecu martu.
U Srpskom kulturnom centru u Belom Manastiru, održana je izvještajna skupština belomanastirskog Pododbora SKD-a “Prosvjeta”, na kojoj je bilo 10 od ukupno 15 članova. Kao što je uobičajeno na takvim skupštinama, prvo je predsjednik Pododbora Dejan Jeličić podnio izvještaj o radu u 2013. godini, u kome je nabrojano 45 aktivnosti koje je Pododbor organizovao ili u kojima je učestvovao, a potom je podnio i financijski izvještaj za istu godinu.
Od planiranih i odobrenih 50.000 kuna, Pododbor je od “Prosvjete” dobio svega 30.500 kuna, a nekih značajnijih dodatnih prihoda nije imao. Zato su se i sve aktivnosti morale uklopiti u raspoloživa financijska sredstva. Ni u ovoj godini financijska situacije neće biti bolje, možda će čak biti gora, a najgore je to što u prva četiri mjeseca u godini uopšte nema priliva sredstava, a od Pododbora se traži da se sredstva iz prošle godine ne prenose u novu godinu, nego da se potroše do 31. decembra. U takvoj situaciji postavlja se pitanje kako npr. u januaru organizovati proslavu Svetog Save, “Prosvjetine” slave?
Jovan Nedić
Nastavak prekograničnih projekata opštine Darda i komšija
Komšijskom saradnjom napred
Opština Darda ima zajedničke projekte sa Inđijom, Petrovaradinom i Bečejem
Darda je jedna od retkih baranjskih opština koja je prepoznala značaj IPA projekta prekogranične saradnje, gde su partneri po dve opštine iz dve različite države koje imaju identične projekte. Nakon što su predstavnici Darde 2010. godine potpisali Sporazum o prekograničnoj saradnji sa Inđijom, koja je jedna od najrazvijenijih opština u Srbiji, te dve godine kasnije i protokol o prekograničnoj saradnji sa Petrovaradinom u Srbiji, predstavnici Opštine Darda nedavno su boravili u uzvratnoj poseti Bečeju s ciljem nastavka dobro započete saradnje.
Delegacija na čelu sa Antom Vukojem, načelnikom, Radomirom Čvarkovićem, zamenikom načelnika, Krunoslavom Robom, direktorom Vodovoda Darda, i Miroslavom Carićem, rukovodiocem fabrike vode, sastala se sa bečejskim kolegama Vukom Radojevićem, predsednikom opštine, Tamarom Ivanišević, zamenicom predsednika i Aleksandrom Marićem, direktorom JP Vodokanal i dogovorila zajednički nastup na projektu energetske efikasnosti.
Obe strane dogovorile su izradu elaborata o energetskoj efikasnosti za opštinske zgrade, a JP Vodokanal i Vodoopskrba Darda konkurisali bi sa vozilima za održavanje kanalizacije pod pritiskom (Kanal Džet). Dve delegacije dogovorile su i da se konkuriše za izradu projektne dokumentacije, s obzirom da je izrada prilično skupa, a načelno je dogovoreno da bi to bili projekti za biciklističku trim stazu na dolmi, atmosfersku kanalizaciju, te reciklažno dvorište.
Razgovarano je i o mogućim sanacijama gubitaka na vodovodnoj mreži, ulaganju u prečistač, daljinskom praćenju gubitaka vode i digitalnom očitovanju vodomera. Ovo je drugi po redu radni sastanak delegacija dve lokalne samouprave iz Hrvatske i Srbije. Prvi je održan polovinom decembra prošle godine, s ciljem otvaranja trećeg kola IPA projekta prekogranične saradnje. Podsetimo, prvenstveni cilj IPA prekograničnog programa Hrvatska – Srbija jeste poticati prekograničnu saradnju pograničnih područja Republike Hrvatske i Republike Srbije radi povećanja raznolikosti i unapređenja regionalnog gospodarstva na socijalno i ekološki održiv način, uz istovremeno poboljšanje dobrosusedskih odnosa uzduž granica.
Program je izrađen zajedničkim naporima obiju država učesnica po principu partnerstva te je od strane Komisije Europskih zajednica usvojen 20.decembra 2007. godine.
Zoran Popović
Predstavljena knjiga “Zrnca prošlosti Pačetina”
Sve o Pačetinu u knjizi
Autor Đoka Rašić sakupio je mnoštvo važnih podataka iz svih aspekata života ovog mesta bogate istorije
U Pačetinu je predstavljena knjiga “Zrnca prošlosti Pačetina” autora Đoke Rašića koja govori o životu jednog od najstarijih mesta zapadnog Srema u poslednjih 80-tak godina. Nakon što je 2010. godine iz štampe izašla njegova knjiga povodom 220 godina školstva koja predstavlja svojevrsni spomenar pačetinske škole, Rašić je odlučio da nastavi istraživanje i da podatke do kojih je došao objedini u novoj knjizi.
– Namera mi je bila da ovo malo zrnaca prošlosti Pačetina bude spomen ljudima, prošlim i sadašnjim, događajima i običajima koje sam slušajući od starih Pačetinaca zapamtio, kaže Rašić koji je na knjizi radio dve godine. Na 250 stranica opisan je uglavnom period dvadesetog veka uz kraći osvrt na istoriju Pačetina koja započinje davne 1275. godine. Kroz 16 tematskih poglavlja, knjiga govori o životu Pačetina za vreme okupacije od 1941. do 1945. godine, posleratnim godinama, crkvi, delovanju SKD “Prosvjete” i KUD-a “Branko Radičević”, sportu, sećanjima na nekadašnji Pačetin, igrama iz detinjstva, starim običajima, svatovskim običajima, odeći, obući te vojnim unformama u raznim vremenima i državnim uređenjima. Posebno je zanimljivo poglavlje o pačetinskim gostionicama.
– U njima su se okupljali seljani, ne samo da piju i kartaju, nego su se tu održavale igranke i svi važni događaji. One su bile značajne, posebno u prošlosti kad nije bilo struje, radio-aparata i televizora, a novine nisu stizale do sela. Vesti su se tada uglavnom mogle čuti u kafani odakle su se usmeno prenosile. U gostionama su sklapani razni poslovi, trgovine, dogovarane su ženidbe i udaje, priča autor.
Jedno od poglavlja sadrži podatke o preko 360 nadimaka koje su pačetinske familije nasledile od svojih predaka s biografskim podacima o pojedinim porodicama, zanimljivim događajima, uzrečicama i potomcima. Knjiga sadrži i preko 70 fotografija koje na najbolji način dočaravaju vreme u kojem su nastale. Osim porodice, Rašić ističe da mu je najveću podršku u čitavom poslu pružio književnik Đorđe Nešić iz Bijelog Brda koji je napisao i pogovor za knjigu.
Knjiga je štampana zahvaljujući Slobodanu Crnogorcu i Dušanu Staniću, rođenim Pačetincima, koji su danas uspešni preduzetnici u Temerinu.
– Kad sam ugledao koncept ove knjige, prepoznao sam mnoge stvari koje su me vezale za detinjstvo i momkovanje. Od prve sam rekao da nisam u poziciji da pišem, ali da ću na sve načine pomoći da se ta knjiga odštampa. Za mene ova knjiga znači puno jer smatram da je svaka reč važna za naše potomke kojih ima svuda po svetu, rekao je Dušan Stanić.
Osim autora, urednika i izdavača, na promociji su govorili profesori Nevenka Lukić i Dragoljub Vojnović, a odlomke iz knjige čitali su učenici pačetinske škole.
D. Bošnjak
Kako sport može zbližiti ljude
Slavna Metaloplastika u Karlovcu
Atmosfera je bila sjajna, bez ikakvog vrijeđanja, pa su domaćini iz RK Karlovac tako Metaloplastici uzvratili gostoprimstvo iz Šapca
U osmini finala evropskog Challenge Cupa sastali su se Metaloplastika i Karlovac. U prvoj utakmici u Šapcu domaćini su pobijedili sa 26:22, dok je u revanšu u Karlovcu domaćin pobijedio sa 23:22, pa u četvrt finale među osam ekipa ide momčad iz Srbije.
Nije nikakva sramota ispasti u međunarodnom kup takmičenju u rukometu od ekipe kao što je Metaloplastika iz Šapca. Štoviše, čast je RK Karlovcu bila doći do osmine finala, među 16 ekipa u Challenge Cup-u i još onda za protivnika dobiti legendarni klub jugoslavenskog i evropskog rukometa kao što je šabačka momčad. Ovaj stav i činjenicu dostojanstveno su prihvatili rukometaši Karlovca, vodstvo kluba i oko dvije hiljade navijača koji su cijelu utakmicu zdušno bodrili domaće igrače, ničim i niti jednom ne uvrijedivši goste iz Mačve.
Metaloplastika je 80-tih godina prošlog vijeka žarila i palila evropskom rukometnom scenom. Sedam puta bili su prvaci Jugoslavije, dva puta prvaci i jednom viceprvaci Evrope. U njenim redovima igrali su ponajbolji jugoslavenski rukometaši koji su više puta osvajali medalje sa evropskih, svjetskih prvenstava i olimpijskih igara od Los Angelesa 1984. do Seula 1988.
Među rukometne legende svrstali su se virtuozni krilni napadač Mile Isaković, koji i danas radi u klubu, pa golman, Bjelovarac Mirko Bašić, igrači Veselin Vujović, Jasmin Mrkonja, Zlatko Portner, Veselin Vuković, Jovica Cvetković, Momir Rnić, Slobodan Kuzmanovski i znameniti trener Zoran Živković… Inače, u Los Angelesu 1984., Jugoslavija je osvojila zlatnu olimpijsku medalju, a Mile Isaković je bio najbolji strijelac.
– Zna se o kakvom se klubu radi, koju tradiciju ima i spada među dva-tri najbolja kluba u Srbiji. Znali smo da nas čekaju dvije teške utakmice. Mislili smo da na našem terenu i pred našom publikom možemo stići “aktivan” rezultat od četiri gola manjka. Tako smo i koncipirali našu igru, ali ipak znajući da smo u startu slabija ekipa. Dali smo sve od sebe, nije nam puno falilo, bili smo i stigli razliku, pa čak i više od toga, ali nismo izdržali, kaže mladi karlovački trener Dinko Đanković ( 1980.).
Dodaje da je prednost možda i prerano stignuta, na poluvremenu ( 11:7), pa je bilo teško zadržati tako visok nivo igre.
– Drago mi je da je navijanje naših navijača bilo korektno, kao i ponašanje naših igrača i publike, bez ijednog incidenta ili verbalnog vrijeđanja. I mi smo sa velikim gostoprimstvom dočekani u Šapcu, dvorana je isto bila puna, atmosfera sportska i korektna. Mislim da smo uzvratili gostoprimstvo. To je dobro za sport i ovako bi trebalo biti ubuduće i to u svim sportovima. Imamo kontakte sa Šapčanima i nadam se da ćemo nastaviti suradnju u obliku prijateljskih utakmica sa juniorima i mlađim selekcijama i sudjelovanja na raznim turnirima, kazao je Đanković.
Trener Metaloplastike Slavko Novaković smatra da bi njegova ekipa mogla i osvojiti Challenge Cup, ističući ujedno dobru saradnju i sa našičkim klubom Nexe.
– Nama je najvažnije bilo da prođemo u sledeći krug. Ekipe smo približne kvalitete sa time što je u početku Karlovac bio u prednosti zbog domaćeg terena. Mi smo u Šapcu mogli napraviti i veću razliku, ali smo pred kraj isto mnogo grešili. Mislim da su domaćini prerano stigli razliku, u poluvremenu, a bilo ju je teško sačuvati do kraja igrajući u istom i visokom ritmu. No, to je sport, uvijek neizvjestan, ali mi se ipak čini da smo mi nešto jača ekipa – kazao je Mile Isaković (17.01.1958.), jugoslavenska rukometna legenda iz Šapca i današnji direktor kluba.
Dodaje da je bio zadovoljan ponašanjem publike i da nisu čuli niti jednu pogrdnu riječ. Tako se karlovačka publika revanširala na korektnosti.
– Mi već dugo gajimo dobre odnose sa ekipama iz Hrvatske. Žao mi je što nismo imali mogućnosti da se družimo ovdje sa ljudima i da bolje upoznamo grad, jer je celo vreme padala kiša i nismo izlazili iz hotela. Naši domaćini i osoblje hotela bili su vrlo uslužni, kao što smo i mi Karlovčanima bili u Šapcu, kaže Isaković.
Poslije one prve utakmice u Šapcu, a nakon večere, autobus Karlovčana – igrači i dvadesetak navijača – na poziv Mile Isakovića došao je u njegov restoran, na feštu, na živu muziku i on ih je sve častio.
– Kod mene se svira ono iz mog vremena, iz 80-tih, iz moje mladosti, kao Parni valjak, Prljavo kazalište i slično, kaže Mile.
– Tko zna šta bi bilo da smo započeli utakmicu pola sata ili sat prije ili kasnije, možda bi Karlovac otišao dalje. Radi se o trenutku, jer kada ne bi bilo tako u sportu sve bi se znalo unapred i sam sport ne bi imao smisla. Pitate me tko je naš golman! To je Darko Arsić, vidim i po vašem mišljenju – najbolji igrač utakmice. Slažem se. U zadnjih nešto više od desetak minuta odbranio je nekoliko sedmeraca i više od deset sigurnih golova domaćina. Vidite, u Šapcu je imao samo pet odbrana, a danas pet-šest puta više. E, upravo je to sport, neizvjesnost rezultata. Danas ste sretni, a sutra nesretni. Još jednom hvala svim Karlovčanima na gostoprimstvu, zaključio je Mile Isaković.
M. Cimeša
Izložba u Belom Manastiru
Sanjarka među oblacima
Nevena Živić (1990.) inspiraciju za svoje slike je pronašla u oblicima, formi i boji oblaka
Tokom mjeseca marta 2011. godine u izložbenom prostoru belomanastirskog Centra za kulturu bila je otvorena velika izložba pod imenom “Baranjske bisernice”, na kojoj su svoje slike, fotografije, keramiku i videoprezentacije izlagale 22 baranjske likovne umjetnice, sabrane širom Hrvatske i svijeta, bukvalno od Buenos Airesa do – Beograda. Na otvaranju izložbe rečeno je da su izložena djela skoro svih afirmisanih baranjskih umjetnica, a da će nekolicina sasvim mladih slikarica – koje do tada nisu izlagale – priliku dobiti na jednoj od sljedećih izložbi.
Takvu priliku dočekala je mlada Baranjka Nevena Živić, čija je prva izložba slika pod imenom “Za sanjare će uvijek biti snova” otvorena na istom mjestu prošlog petka. Nevena je rođena 1990. godine. Po ocu Tiboru potječe iz Batine, jedinog baranjskog mjesta na Dunavu, gdje je i odrasla, a po majci Smiljani iz Bolmana u podravskom dijelu Baranje.
Godine 2005. upisala je Školu za tekstil, dizajn i primijenjene umjetnosti u Osijeku. Nakon završetka škole radila je godinu dana u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Osijeku, a 2010. godine upisala je Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci, na kojoj je trenutno studentica četvrte godine. Osim slikarstva, u sklopu fakulteta aktivnije se počela baviti scenografijom i kostimografijom.
Slike izložene u Belom Manastiru nastale su prošle godine. Nevena je odlučila krenuti od jednostavnih stvari, koje su svuda oko nas i koje mogu probuditi osjećaje, a mi te stvari ponekad zanemarujemo. Inspiraciju je pronašla u oblicima, formi i boji oblaka. Na vlastiti način pokušala je na platno prenijeti njihov pokret i kolorit, koji je na trenutak zaustavila i zarobila u okvir slike. Zaustavljeni trenuci time postaju neobične forme koje grade most između fantazije i stvarnosti.Pored forme i boje oblaka, Nevenu jednako fasciniraju i crveno-narandžaste stijene i njihov odraz u vodi pa je i njih prikazala na nekim slikama. Mlada umjetnica kaže da te svoje kratke likovne zapise ne prisvaja samo za sebe, nego ih želi podijeliti s posjetiocima izložbe, koja će biti otvorena do 2. marta. Izložbu su otvorili Edo Jurić, ravnatelj Centra za kulturu, i belomanastirski gradonačelnik Ivan Doboš (koji također potječe iz Batine), pred većim brojem uglavnom mladih posjetilaca.
Jovan Nedić
Promocija knjige osječkog pica i novinara u Karlovcu
Hedl piše nastavak “obale”
Pred prepunom dvoranom Knjižnice za mlade, u Karlovcu je u organizaciji i Županijskog i Gradskog VSNM-a te Kulturno informativno obrazovnog centra Lukijan Mušicki održana promocija prvog romana poznatog novinara i publicista Drage Hedla “Donjodravska obala”. Radi se o romanu u kojem autor oslikava Osijek pedesetih godina prošlog vijeka kroz odrastanje glavnog junaka, dječaka Dade Koeniga, folksdojčera, kojeg prati na gotovo autobiografski način. Priča je to o tzv. malim ljudima, njihovoj svakodnevici, onoj koju ne bilježe velike povijesti, pa je zbog toga svevremenska i univerzalna. Hedl naglašava kako su rat i poraće često dobra izlika za egoistične osvete sakrivene pod plaštem prevladavajuće ideologije. Hedl je dobitnik više od deset raznih domaćih i međunarodnih priznanja, a među njima je i nagrada SNV-a 2009. godine za unapređenje ljudskih prava i multietničnosti.
Na predstavljanju je autor opširnije govorio o motivima i ideji za roman, kako ga je pisao paralelno sa svojim novinarskim poslom, koliko je autobiografski, ima li ondašnje vrijeme kakve poveznice sa današnjim vremenom, koje su poruke romana i radi li se svojevrsnoj nostalgiji. Nije moglo ni bez komentiranja aktualnih političkih događaja, te je najavio da je počeo pisati nastavak romana. Bilo je razgovora o tome bi li se roman mogao pretočiti u film ili kazališnu predstavu te o otkrivenom čuvaru konclogora koji već dvadesetak godina živi u Osijeku. Autor je nepunih pola sata, uoči promocije, gostovao i u programu Hrvatskog radio Karlovca, a nakon promocije izrazio je zadovoljstvom tribinom i posjetom.
M. Cimeša
Stogodnjak (205)
28. 2. – 7. 3. 1914: u Zagrebu je proslavljena 100-godišnjica rođenja Petra Petrovića Njegoša. Proslavu je, u prostorijama Glazbenog zavoda, upriličilo Srpsko akademsko društvo Njeguš a prisustvovali su joj predstavnici srpskih, hrvatskih i slovenskih kulturnih ustanova i društava. U dvorani – svečano ukrašenoj slikama Njegoša, Štrosmajera i Prešerna, te srpskim, hrvatskim i slovenskim trobojnicama – okupilo se blizu 2000 ljudi. O Njegošu su govorili sveučilišni profesori Pavle Popović iz Beograda, Đuro Šurmin iz Zagreba i Franjo Ilešić iz Ljubljane. U svojem govoru Šurmin se posebno dotakao Njegoševa odnosa prema Hrvatima i srpskim strujama u ilirizmu. “Ideju narodnog jedinstva Srba i Hrvata Njegoš je ne samo prihvatio, nego se i mnogo trudio i radio da je usadi i u viteška srca svojih Crnogoraca…” kazao je uz ostalo Šurmin. Na akademiji je trebao govoriti i dr. Nikolaj Velimirović, poznati besjednik iz Beograda” kako su ga najavili, ali njemu je policija iz neobjašnjenih razloga zabranila ulaz u Hrvatsku, pa je njegov referat “Njegošev nacionalizam” na akademiji pročitao beogradski sveučilišni profesor Janjić. U muzičkom dijelu akademije sudjelovala su srpska, hrvatska i slovenska akademska pjevačka društva Balkan, Mladost i Slavec.
* “Vijek napretka zatekao je Srbe na Primorju u nezavidnu položaju. Dok susjedi Srbinovi na obali plavoga Jadrana gigantskim koracima k boljoj budućnosti stupaju, primorski Srbin tek sitno korača. Za svoju ‘Lega Nazionale’ Talijani u Dalmaciji i Istri priskrbiše od zabava u prošloj godini 38.000 kruna, a Srbi na Primorju – uz pripomoć braće Hrvata – za svoju ‘Srpsku zoru’ dadoše tek 1000 kruna. A samih je Srba u Dalmaciji preko 120.000, prema 15.000 Talijana…” jadikuje društvo Srpska dubrovačka omladina i poziva sve rodoljube: “Sjeti se – Srbine i Srpkinjo – svoje osvete i plemenite dužnosti prema rodu, pa pomozi ‘Srpsku dubrovačku omladinu’, koja je pregla da obezbijedi što veću materijalnu korist ‘Srpskoj zori’, tom našem mezimčetu na Primorju koja je umetnula sebi u zadatak da masu, naš temelj, spašava od propasti, mraka i siromaštva…”
* “Neurednost u dostavi političkih novina pretplatnicima, a naročito seljacima, dosegla je u većem dijelu Hrvatske vrhunac”, žali se Srbobran, pa nastavlja: “U čitavoj županiji ličkoj, modruško-riječkoj, zagrebačkoj, požeškoj, većem dijelu bjelovarske, u dijelu virovitičke i naročito u krajevima gdje Srbi žive izmiješani s Hrvatima, nema uopće nikakve sigurnosti… Kriv je za ovo nečuveni nered koji uopće vlada kod naših općina preko kojih se pošta dostavlja adresatima. U mješovitim krajevima zlonamjerno uništavaju općinski činovnici i namještenici naš seljački list, jer je među njima najviše frankovačkih elemenata. Mi smo imali slučajeva da su čitave pakete našeg lista bacali u aborte…”
* Kupiš šest – sedma je besplatna! Tako otprilike knjižarsko-izdavački zavod Napredak reklamira u Hrvatskoj pretplatničku prodaju svoje najnovije knjige “Srpsko-turski rat 1912.-1913.” Knjiga ima – kaže se – “20 štampanih tabaka i u platnenom je povezu.” Pogodnosti se daju samo do – Blagovijesti!
Đorđe Ličina