Potreba, seks i bordel

Ako imaju manje razuma, to ne znači da nemaju svoje (seksualne) potrebe – rekla je svojedobno tadašnja ravnateljica Caritasa Jelena Brajša povodom navodne seksualne afere s mentalno retardiranim tinejdžerom u Caritasovu domu za djecu i mlade u Brezovici. Usprkos neosporivoj istinitosti dotične izjave, Brajša se u to doba medijski intenzivno potencirane anti(pseudo)pedofilske histerije našla na stupu srama, no talijanski sineast Carlo Zoratti kao da je bio vođen upravo njezinim riječima kad je koncipirao projekt nazvan “Posebna potreba”. Njegov blaže retardirani protagonist, znakovita imena Enea, ima, doduše, 29 godina, ali to što nije u cvijetu mladosti ne umanjuje intenzivnost njegove erotske znatiželje. Eneini prijatelji, Alex i režiser Zoratti, pokušavaju mu pronaći partnericu za seks, ali to baš ne ide lako. Talijanske ulične prostitutke nisu raspoložene za druženje s retardiranim mladićem, pa trojac kombijem kreće na put po Austriji, Švicarskoj i Njemačkoj, da bi u potonjoj zemlji, u ustanovi specijaliziranoj za seksualne odnose s invalidima, napokon pronašli ženu s kojom će Enea ostvariti humani seksualni kontakt. No mladić shvaća da mu atraktivna i produhovljena sredovječna plavuša ne može biti partnerica za cijeli život, pa ne želi s njom koitusni odnos, nego to odluči čuvati za djevojku s kojom će ostvariti obostranu romantičnu ljubav.

Iskoristivši činjenicu bliskog prijateljstva s Eneom i njegovom majkom, Carlo Zoratti polučio je nesvakidašnji dokumentarni film rađen u maniri igranog filma dokumentarističkog prosedea, a u svojoj beskrajnoj naivnosti i nevinosti iznimno dirljivi Enea pokazao se savršenim protagonistom takvog ostvarenja. Načelne moralne dileme zbog iskorištavanja mentalno retardirane osobe bivaju posve otklonjene humanim autorskim pristupom, koji suočavanje s istinom protagonistove erotske egzistencije dovodi u izravnu vezu s afirmacijom njegova toplog bića, pa “Posebna potreba” postaje ne samo zanimljiv eksperiment na temu filmskih rodova (uvodna obiteljska dvorišna sekvenca režirana je ultimativno igranofilmski, slično je i s većinom ostalih prizora u filmu), nego i etički dostojanstven antropološko-psihološki dokument prvorazredne važnosti.

Drugačijim vidom seksualnosti bavi se “Moj britanski posao – seks” uglednog Nicka Broomfielda. Režiser je angažirao istraživačku novinarku Hsiao-Hung Pai, koja se pod krinkom čistačice ubacila u trećerazredni londonski bordel te kamerom skrivenom u naočalama snimala tamošnja zbivanja. Suprotno senzacionalnim najavama o razotkrivanju “stravične stvarnosti britanske trgovine seksom”, film sinegdohalno prikazuje, recimo tako, stvarnu stvarnost većinske prostitucije na Zapadu. Da, većina seksualnih djelatnica ilegalne su useljenice iz “pasivnih” evropskih krajeva i Trećeg svijeta, ali također većina njih (u filmu sve do jedne) vlastitom su se odlukom počele baviti prostitucijom, iz najbanalnijeg mogućeg razloga – tamo odakle su otišle legalnim bi poslovima zarađivale crkavicu, a i na Zapadu, dok su neke od njih prvotno radile kao (ilegalne) konobarice i tome slično, zarađivale su višestruko manje nego kao prostitutke. U filmu nema zle mafije iz feminističkih priča, koja drogom i batinama drži u pokornosti žene-robinje otimajući im svu zaradu, nego je upravo suprotno. Bordel vodi kineska madam, tipična individualna poduzetnica “balkanskog tipa”, koja od djelatnica uzima pedeset posto zarade, što je relativno pravedna raspodjela jer one klijente pronalaze preko nje i s njima se susreću u njezinom prostoru, dok o nekakvoj fizičkoj prisili nema ni govora. “Stravična stvarnost” iz PR-a filma odnosi se tako tek na madamino intenzivno nagovaranje novinarke a la čistačice, povremeno praćeno verbalnim uvredama, da se i sama počne prodavati za novac.

Riječ je dakle o psihološkom pritisku individualne poduzetnice lišene moći organiziranog kriminala, pritisku koji Broomfield i njegova protagonistica-snimateljica žele učiniti što dramatičnijim, iako je istina vrlo jednostavna: ekonomska nužda i logika prosperiteta diktiraju odabir zanata u seksualno neinhibiranih osoba, a sve ostalo konzervativno je moraliziranje zasnovano na demoniziranju seksa lišenog ljubavi (iako ni “ljubavni seks” nije nužno isključen iz seksualne trgovine, s obzirom na to da su mnoge intervjuirane prostitutke priznale da su se barem jednom zaljubile u klijenta).

Ako feministice nisu imale mnogo razloga za zadovoljstvo Broomfieldovim filmom, naizgled mogu likovati nakon gledanja uratka “Ukrajina nije bordel” Kitty Green. Odlično snimljen i montiran, dramaturški dobro tempiran, film se bavi poznatom ukrajinskom feminističkom toples skupinom Femen i u završnici otkriva da iza kontroverzne, erotski provokativne verzije feminističkog aktivizma zapravo stoji muškarac, i to sasvim očito mentalno pomaknut muškarac. On je ideolog skupine čije aktivistice doslovno podvrgava patrijarhalnoj kontroli, a one – mlade, atraktivne, seksualno liberalne, ali, nažalost, slabo obrazovane i apriorno samopodređene muškom autoritetu – u finalu objašnjavaju ukrajinski kulturni kontekst koji ih je učinio submisivnima, istovremeno ostavljajući i tračak nade da će se osloboditi patrijarhalnog vodstva. No najzanimljivija je ispovijed patrijarhalnog vođe skrivenog iza maske zeca (neodoljiva asocijacija na Harmonyja Korinea odnosno Bat For Lashes), koji priznaje da je “patrijarh”, ali upozorava na to da su i Marx i Lenjin bili buržuji koji su se pobunili protiv buržujskog poretka.

Drugim riječima, u par excellence patrijarhalnoj zemlji poput Ukrajine nije suviše nelogično da feministički pokret inicira i organizira muškarac koji će, kao što su komunisti osvještavali radnike, osvještavati žene, makar i patrijarhalnim metodama. A to što je on u zavjetrini, dok se one izlažu policijskim i inim represalijama, to što on kontrolira novac na računu udruge, i nije baš tako silno različito od raznih, recimo hrvatskih feminističkih udruga, čije račune kontroliraju navodne zaštitnice “ženskih ljudskih prava”, s tom razlikom da naše “feminističke prvakinje” itekako uživaju u vlastitoj medijskoj promociji.