Tihi Katalonac

Odveo nas je na Olimpijske igre kad na to nismo imali nikakvih prava. Bio je bezgranična potpora Hrvatskom olimpijskom komitetu i novostvorenoj neovisnoj državi… Ovako je govorio bivši predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Antun Vrdoljak, u emisiji HTV-a emitiranoj povodom smrti bivšeg predsjednika Međunarodnog olimpijskog komiteta Juana Antonia Samarancha (1920-2010).

S obzirom na to da je Vrdoljak u kronično pompoznom stilu konstatirao kako je “u to vrijeme Hrvatska imala samo dvojicu pravih prijatelja, Samarancha i papu Ivana Pavla Drugog“, ne bi bilo zgorega domaćoj javnosti pružiti godinama prešućivane pojedinosti iz Samarancheva života.

Obožavan čak i u SFRJ

Mladi Samaranch uzgajao je neobično prisne i korisne odnose s negdašnjim španjolskim diktatorom i neosuđenim ratnim zločincem, generalom Franciscom “El Caudillom” Francom. Samaranch je izbjegao služenje republikanske vojske u građanskom ratu, utekavši 1938. u Francusku. Vratio se i postao pripadnik Falange, pokreta koji je prerastao u jedinu političku stranku Francova režima. Po temeljnoj profesiji bio je tihi bankar, ali i dugogodišnji član donjeg doma Francova marionetskog, jednostranačkog parlamenta. Među njegovim prijateljstvima isticalo se i ono s Carmen Franco, kćeri španjolskog diktatora, u ovdašnjih ljudi upamćenog i po tome što je politički azil pružio Anti Paveliću.

Činjenica da su španjolski fašisti tokom odmazde za građanski rat 1939. do 1943. poubijali između 150 i 200 tisuća osoba Samaranchu nije osobito smetala. Od 1967. do 1971. imao je najvišu društvenu dužnost “nacionalnog delegata za sport” ili običnim rječnikom – ministra sporta. Na nevjerojatnoj sposobnosti političkog prešaltavanja Samaranchu bi pozavidjeli i mnogi ovdašnji legendarni politički konvertiti. Zahvaljujući toj vještini, nakon povratka španjolske demokracije, ovaj tihi Katalonac već 1977. imenovan je ambasadorom u Moskvi.

Usporedo je gradio karijeru predsjednika Španjolskog olimpijskog odbora i člana i

potpredsjednika MOO-a. Prvi čovjek MOO-a postao je 1980. i na dužnosti se zadržao do 2001. Njegova vladavina bila je po duljini druga iza one utemeljitelja olimpizma Pierrea de Coubertina.

Od pripadnika fašističkog pokreta Samaranch je postao uzorni pragmatični liberal. Nakon početnih neuspjeha, uzajamnih sovjetsko-američkih bojkota igara u Moskvi 1980. i Los Angelesu 1984., ujedinio je dotad hladnoratovski zavađeni MOO.

Servilno je bio obožavan čak i u SFRJ jer je 1984. “doveo” Zimske olimpijske igre u Sarajevo. Uspijevalo mu je očuvati toleranciju između dvije Koreje tokom Seula 1988., dok je u Barcelonu 1992. pripustio prvu reprezentaciju Južnoafričke Republike u kojoj nisu vrijedila pravila apartheida. Financijski rasklimani MOO osnažio je čvrstom rukom, centraliziravši upravu na temelju falangističkog iskustva, uz jaku potporu krupnog kapitala. Također je na olimpijske terene vratio najplaćenije profesionalne sportaše.

O Francovim zaslugama

Jačao je veze s najjačim svjetskim korporacijama, pa je Olimpijske igre pretvorio u njihov prodajni izlog. Nije stoga čudno da je igre u Atlanti 1996. nazvao “najvećima u povijesti”, iako ih je velik dio svjetske javnosti percipirao kao “igre Coca-Cole”. Tako je utjelovio omiljeni štos kritičara olimpijskog pokreta koji kaže: olimpijsku baklju 1936. godine izmislili su Hitlerovi propagandisti, dok je ona danas u vlasništvu “Coca-Cole”.

Samaranch je uspješno brodio kroz brojne skandale oko dopinga, dok je val korupcije u MOO-u isplivao u javnost tek nakon njegova odlaska s dužnosti. Godine 1999. europsko izdanje “Wall Street Journala” objavilo je priču o njegovoj frankističkoj prošlosti, no to ga nije odviše zabrinulo. Reportažu je prokomentirao riječima kako je “prije mnogo godina, jednom davno, bio samo jedan od mnogih Španjolaca uz Franca, u vremenu kada je trebalo biti Španjolac”.

“Franco je imao podršku mnogih zemalja svijeta. Učinio je tri iznimne stvari: održao je zemlju izvan Drugog svjetskog rata, transformirao ju je u industrijsku i izabrao je našeg sljedećeg vladara, kralja”, rekao je Samaranch bez osobita žaljenja.

Pokopan je u rodnoj Barceloni, uz najviše državničke počasti.