Ubojstvo kulture

Hrvatska radiotelevizija danas je, službeno, usred procesa epohalnog restrukturiranja. Ali njegovim glavnim efektom ispostavlja se drastična, ranije nezabilježena organizacijska te programska zapuštenost. Kao što smo ovdje već pisali, aktualni ravnatelj HRT-a Goran Radman poželio je tu kuću urediti po uzoru na velike korporacije, ne nužno medijske. Redakcije televizijskih i radijskih kanala u biti su ukinute, a namjesto takvih vertikala postavljene su nove, horizontalne osi: programska, produkcijska, financijska i tehnička. U programskoj se nalaze urednici pojedinih kanala, dok su novinari zadržani u produkcijskoj i raspoređeni po odjelima znanstveno-obrazovnom, kulturno-umjetničkom, sportskom, zabavnom, dramskom, dokumentarnom i glazbenom.

Samo je Informativni medijski servis zadržan u programskoj jedinici, među urednicima, a na njegovu primjeru oficijelno su dijagnosticirani i prvi simptomi poremećaja. Prije mjesec dana provedeno je nad IMS-om i svojevrsno restrukturiranje restrukturiranja, s naknadnim učvršćivanjem internih mu redakcija unutarnje i vanjske politike, kulture, znanosti i obrazovanja itd. Riječ je o modelu gdje se u malom, više je nego jasno, opoziva općekorporativna logika totalne unutarnje mobilnosti. Njome je poremećen sam radni proces, a doktrinarno inzistiranje na kompetitivnosti između programa i produkcije kao novouspostavljenih sastavnica HRT-a dovelo je ponajprije do brisanja identiteta zasebnih kanala. Najviše je ta pošast zadesila radio, a na njemu je osobito stradao Treći program, najdelikatnija struktura HRT-a.

Rukovoditelji programske radne jedinice – one koja okuplja sve urednike – navodno baš ni ne zalaze u prostore radijskih kanala. Program radija, onih triju kanala s nacionalnim dosegom, prepušten je urednicima koji će u međuvremenu dogovarati proizvodnju konkretnih emisija s producentima, a potonji će daljnji zahtjev komunicirati s novinarima pojedinih odjela. Baš kao da bi ovdje potpisani novinar i njegovi urednici ugovarali proizvodnju članka koji upravo čitate, posredstvom stanovite dodatne poslovne instance, nečega što predstavlja izdavaštvo i komercijalu. Nipošto izravno, dakle, osim što bi eventualni osobni kontakti među nekima urodili prethodnim nezvaničnim sporazumima, pa bi se dio ishoda upravljao i prema tome.

Tako nekako, više nego kaotično, danas izgleda proizvodnja programa na HRT-u, ne računajući prigovore na već kronične boljke tamošnje dominantne političke (dez)orijentacije. Nema redakcija, tek specifična važnost IMS-a održava taj dio programa na okupu. Ostalo je sve manje opipljivo i suštinski manje egzistentno, no zaodjeveno terminima intermedijalnosti i medijske divergentnosti. One u ovakvoj praksi brišu granicu između televizije i radija, kanala ovog i onog, novinara za medij jedan ili drugi. I to pretvarajući recimo televizijski dokumentarac u radijski – emitiranjem samog tona iz prvog rada. Ili reprizirajući emisije u krugu svih postojećih radijskih kanala, bez ikakvih ograda, pa se nameće pitanje čemu služi toliko zasebnih frekvencija.

Recimo, ona koja je odvojena za Treći program, a koji baš ove godine slavi pola stoljeća djelovanja, ako se toga netko uopće sjetio. Novija povijest suzbijanja te medijske pojave seže do početka prošlog desetljeća, kad je jedna visoka dužnosnica SDP-a izjavila da bi kanal trebalo ukinuti jer je neisplativ. Većina prigovora koji su uslijedili ticala se nalaza da je Treći nekomercijalan, hermetičan, elitističan, stoga i besmislen. Nekoliko godina kasnije, puzajuća kampanja urodila je ukidanjem niza emisija, osjetnim smanjenjem budžeta i početkom repriziranja golemog dijela programa. S novom upravnom i uredničkom garniturom trend je pojačan, te su nedavno ukinute još neke stare emisije, kao i kultni časopis “Treći program”, nakon 35 godina izlaženja s motom da se taj kanal nije samo slušao, nego i čitao.

Najmanje je jasno što će ostati od Trećeg, kao jedne od najznačajnijih hrvatskih kulturnih, medijskih i obrazovnih institucija 20. stoljeća. Više nema redakcije, nema ni starih programskih uporišta ni časopisa, nema novca za vanjsku suradnju na čijoj je razvedenosti temeljena raskoš tog kanala. Više nema emisija o domaćoj prozi, kao ni svjetskoj, pa ni o antologijskim pripovijetkama, o fantastici u radio-drami da ne govorimo. Štoviše, kad je radio-drama posrijedi, ugašene su tri njoj posvećene emisije na Trećem i Drugom programu. Zauzvrat je provedeno tzv. osvježavanje Trećeg, te se na njegovim valovima sad mogu čuti i Tereza Kesovija, Bijonsi ili božićni napjevi. Više novinara HRT-a s kojima smo razgovarali, vjeruju da Treći neće tako privući novu publiku – Kesovija i Bijonsi i Božić dostupni su i drugdje – ali će vjerojatno izgubiti staru.

Takav će Treći program doista postati suvišnim, dok će se nadalje razvijati administracija oko viših upravnih sfera HRT-a. Ona koja svoj smisao traži u sve besmislenijim opterećenjima novinarskog rada, pa radijski novinari moraju sad i transkribirati svoje emisije. Rečenim upraviteljima HRT odjednom uplaćuje životna osiguranja, a na ime štednje ukida se organizirana noćna vožnja za muzičke urednike i spikere u trećoj smjeni. Štednja, konačno, nije uzrok ni početni rezon za reorganizaciju rada, ona je ovdje sredstvo za neki drugi, politički cilj. Baš kao što ni sve veće uredničko poltronstvo i nekompetentnost nisu u prvom redu uzrok opisanom kaosu, nego posljedica određene ideologije.

Riječ je o znanoj tendenciji suzbijanja javnog sektora i otvaranja tzv. slobodnom tržištu. No da je ovakav HRT, s ovim urednicima i upravom, izložiti hipotetskom tržištu s raznovrsnom i kvalitetnom ponudom – kakvog nema ni u bitno širim okvirima od hrvatskih – a ne ogledu recimo s radijima Jurja Hrvačića kao jedine im konkurencije, ne bi oni tamo izdurali ni kvartal emitiranja, i već bi propali. Mada im izvorna funkcija nije tržišna borba, nego nekomercijalno i vjerodostojno te društveno progresivno informiranje i educiranje naroda. Ali prioritet spomenute ideologije jest širenje lovišta za privatni koprodukcijski kapital. Otuda dolazi i često zastupana teza da je za HRT bolje kupovati program negoli ga proizvoditi, pa će stoga autsorsing imati sve više prednosti u odnosu na klasičnu vanjsku suradnju.