Zdenka Kovačiček: Iz povijesti rocka izbacili su progresivu

Nedavno je proslavila 70. rođendan, a na sceni je dulje od pola stoljeća: od 1960-ih i Dua Hani, preko prve dame yu-rocka s grupom Nirvana, do žene koja se prije nekoliko godina transformirala u Janis Joplin, a uskoro će se i u Ellu Fitzgerald, u mjuziklu “Ella i Marilyn”. Zdenka Kovačiček cijeli je život posvetila glazbi i sceni.

Iako imate iznimno uspješnu i iznimno dugu karijeru, nismo vas vidjeli u nedavno prikazanom dokumentarnom serijalu HTV-a “Naši dani – priče o hrvatskom rocku”. Kako to komentirate?

Sigurna sam da i sami pretpostavljate zašto su “Naše dane” napravili bez osnovne intelektualne odgovornosti: tu su najmanje krivi režiser Andrija Vrdoljak ili neki mlađi savjetnici i novinari. Krivi su oni koji su pratili stvaranje hrvatskog rocka, pa i sami sudjelovali u tome, poput Siniše Škarice i drugih. Koliko je grupa MI dala hrvatskom rocku, znate i sami, tu valjda ne treba komentar! Koliko mu je dao Karlo Metikoš kao pjevač, koliko je Josipa Lisac rock-albuma snimila. I taj jedini koji su spomenuli bio je pop-album, koji je poslije 40 godina proglašen rockom, što je Škaričino djelo… Žalosna je ta agresivna samopromocija koja prelazi u laži i nadilazi zdravo razmišljanje, pa više nema smisla to spominjati. Mnogi su mi rekli da je i bolje što me u serijalu nije bilo, jer ni ne spadam u nešto što ne spominje progresivni rock, jazz rock, avangardu… to bi umanjilo vrijednost samoprozvanih veličina. Projektima kao što su “Klik tema br. 1”, “Frka”, “Otvorila sam prozor” Kornelija Kovača, “Kobra” Vladimira Delača, čije snimke vrti DJ-u New Yorku, digli smo hrvatski rock na viši nivo, što bi u svijetu itekako bilo cijenjeno, a tu se ne spominju ni Boom festivali. Iskoristili su današnje vrijeme izgubljenih vrijednosti, kada više nema ni pravih kritičara poput Dražena Vrdoljaka i Darka Glavana, kada je sve dopušteno… No novac je potrošen, povijest je skrojena kako je nekome trebalo i – gotovo!

Sve se miješa k’o bosanski lonac

Stječe se dojam da je sve što se na rock-sceni događalo u prošlosti, pogotovo prije nastanka današnje Hrvatske, nevažno i irelevantno. Zašto su mnogi muzičari koji su stvarali tu scenu zanemareni i zaboravljeni?

Ne bih rekla da su svi zanemareni i zaboravljeni, nego da nema onih koji bi svojom kvalitetom mogli zasjeniti te samozvane rokere. Opet se vraćam na Josipu, pjevačicu čiji je najveći hit “Ave Marija” i koja više polaže na vizualnu ekscentričnost, pričajući stalno istu priču… gdje je tu rock-svjetonazor?! Nema ga, to je novokomponirana balkanska priča od koje me boli želudac. Bolje da ni ne pričam što sam doživjela kada sam s kolegicom pokušala razjasniti neke pitanja… ponašanje bez imalo kulture i osnovnog odgoja, kojem jednostavno ne mogu parirati! I zato sam to već zaboravila i idem dalje.

Bili ste među prvima, ako ne i prva pjevačica koja je na jugoslavenskim prostorima zapjevala rock, disco, funk, soul… Kako je bilo probijati se na tadašnjoj glazbenoj sceni pionirskim pothvatima?

Želja mi je bila da stvaram nešto što sam naučila dok sam pjevala po američkim klubovima u njemačkim bazama. Tada je to bilo izuzetno cijenjeno, pogledajte enciklopedije. Međutim, naše društvo i kultura stagnirali su poslije rata, mislim i na rock-kulturu. Zapravo, jako je nisko pala kada se i naša djela brišu iz povijesti rocka…

U usporedbi s današnjim vremenom, je li tada bilo lakše doprijeti do medija i publike?

Je li bilo lakše? Pa, tada su cijenili prave stvari, zapravo sve je bilo na pravom mjestu, barem donekle. Znalo se tko je roker, a tko pop pjevač. Progresiva je imala svoje mjesto, jazz je bio cijenjena kategorija, a danas svi koketiraju s jazzom, u isto vrijeme pjevajući sevdah. Sve se miješa k’o bosanski lonac. Sve je dopušteno, a mediji jedva čekaju da sve začine skandalom. Gdje je tu glazba? Više nije ni važna! Piše li itko o glazbi? Ne, samo entuzijasti poput vas i časne iznimke.

Jazz je moja strast

Nedavno ste proslavili 70. rođendan, no još nezaustavljivo radite: na probama za mjuzikl u kojem ćete utjeloviti Ellu Fitzgerald, a uskoro ćemo vas gledati i u žiriju emisije “Zvijezde pjevaju” na HTV-u. Zar niste umorni?

Moja je ulica puna plakata što najavljuju koncert bosanske narodne glazbe u Areni. Nemam ništa protiv dobre narodne glazbe, ali i to je dokaz u što se ovaj grad pretvorio. Svaka glazba ima mjesto, ali da će baš narodna napuniti dvoranu sa 20 tisuća ljudi… nekada je to bilo nezamislivo! No nastavljam s radom: sve mi se skupilo u istom terminu, ali ne želim ništa odbiti jer me to drži, sve to volim i uživam u tome. Malo je naporno, ali pokušavam se dobro organizirati.

Nakon Janis Joplin, ulazite u lik i djelo Elle Fitzgerald. Koliko je zahtjevno uživjeti se u ulogu zvijezde soula?

Kao mala, počela sam u kazalištu, pa ću u njemu i završiti. Kada me rokeri ignoriraju, pokazat ću im da nakon što sam uspješno utjelovila najveću pjevačicu bluesa, podjednako dobro to mogu učiniti i s najvećom pjevačicom jazza, što na našoj sceni još nitko nije napravio. Iako su mi i tu podmetali puške, također ljudi toliko puni neke lažne slave i samohvale da nisu vrijedni ni spomena. Meni je to još jedan izazov, jer jazz pjevam cijeli život. Jazz me obilježio, to je moja strast! Nije lako, ali je izazovno i divno: zahvaljujući ljudima koji vole jazz i znaju što je to, kao i muzičarima i glumcima koji s ljubavlju rade svoj posao i stoje na zemlji, to će biti jedan krasan projekt!

Digla se prašina oko izbacivanja Ksenije Erker iz žirija šoua “Zvijezde pjevaju”. Vi uskačete na njezino mjesto?

To s Ksenijom opet je proizvod novinara željnih senzacije i skandala. Nitko je nije izbacio, niti sam ja uskočila na njezino mjesto: HTV je jednostavno malo promijenio koncepciju, smanjio žiri i u njega pozvao mene i Zrinka Tutića. Kseniji je žao, dobro je radila svoj posao, to joj leži i vrlo je duhovita. Ali to je tako. I ja sam imala uspješan šou na HTV-u, pa mi nakon toga više nisu nudili isti tip emisije. Kakva ću biti kao članica žirija, ne znam, ali trudit ću se da ne budem stroga nego zabavna, to se od nas i traži.