Boris Medja: Spomenik u Kamenskoj ne može se obnoviti

Foto: Davor Konjikušić

Boris Medja, doktor i inženjer brodogradnje, puna je tri desetljeća, od 1958. do 1988., bio suradnik Vojina Bakića: jedan je od stručnjaka koji su konstruirali, statički proračunavali i podizali umjetnikova djela, uz ostalo i spomenik Stjepanu Filipoviću u Valjevu, spomenik “Narod Hrvatske Kragujevcu” i onaj najmonumentalniji, “Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije” u Kamenskoj, svojedobno najveću apstraktnu skulpturu na svijetu, tešku 200 tona, visoku 30 metara i s gotovo 15-metarskim rasponom dvaju vrhova krila. Kao dugogodišnji zaposlenik Brodarskog instituta u Zagrebu, proračunavao je i konstrukciju zrakoplova visokokrilca V55, a uža specijalnost bile su mu brodske vibracije, što je uspješno primijenio i prilikom izgradnje spomenika.

Posjetili smo ga u njegovome skromnome novozagrebačkom stanu. Jedini je preživjeli od trojice inženjera s kojima je Bakić surađivao: uz Medju, to su bili Borislav Vajić i Frane Tomljenović. Čuveni umjetnik i danas je, puno godina od svoje smrti, neizostavan dio života Borisa Medje.

– Usprkos tome što je od našega prvog susreta prošlo pedesetak godina, svega se živo sjećam. Kako i ne bih, kada je to bilo nešto što je potpuno odudaralo od mog redovitog posla: bilo je vrlo zanimljivo, naporno, ali i vrlo stresno. Znate, Bakić je bio velik čovjek, velik kipar i sjajan šaljivdžija. Znao je da me to živcira, ali stalno me je zvao Međa, iako je dobro znao da se prezivam Medja i da nisam granica, nego sredina. Dok smo surađivali, bio je jako cijenjen, znalo se da je jedan od najvećih europskih umjetnika. Iako sam bio druge struke, izrazito sam volio njegovu umjetnost. Želio sam da mi pokloni neki od svojih radova, ali nikada nisam dokraja insistirao na tome – govori Medja.

Početkom šezdesetih, Medja i Vajić upoznali su Bakića i dogovorili prve poslove. Pošto su uspješno riješili prve projekte, dobili su ponudu i akontaciju za izradu spomenika u Kamenskoj. Gotovo tri godine SUBNOR nije uspijevao pronaći novac za realizaciju, no projekt je odjednom ipak dobio potrebnu financijsku injekciju – dvojica mladih inženjera htjeli su tada pobjeći iz projekta, shvaćajući koliko je on težak i društveno rizičan.

– Dobili smo informaciju da su puno iskusniji inženjeri odbili posao i tek smo tada postali svjesni da je veliko pitanje može li se spomenik u Kamenskoj uopće realizirati. Htjeli smo se izvući, ali je onda Ivan Stevo Krajačić pristao na cifru od šest milijuna dinara, što smo mislili da nikako neće prihvatiti. Potom smo se pokušali izvući time da ne možemo vratiti akontaciju, ali su i na to pristali: izlaza više nije bilo, morali smo raditi spomenik – prisjeća se Medja.

Skupina inženjera i tehničara, djelatnici Brodarskog instituta, zajedno s Borom Vajićem sa zagrebačkog Aerodroma i Franom Tomljenovićem, u gotovo pune dvije godine obavila je najveći dio posla, izradivši proračune i nacrte potrebne zagrebačkoj Industromontaži i požeškom Pioniru za izvedbu spomenika u Kamenskoj. Spomenik na brdu Blažuj, koji je mnoge odmah podsjetio na orla spremnog za uzlet, svečano je 1968. godine otvorio Tito, u pratnji supruge Jovanke.

Prisjećajući se tog dana, naš sugovornik s tugom tvrdi da ih nitko nije ni spomenuo, zbog čega im se Bakić kasnije ispričavao. Zaboravljeni bi vjerojatno bili i danas, da ih nije “otkrila” Nataša Ivančević, kustosica Bakićeve retrospektive “Svjetlonosne forme” u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, u pripremi koje je surađivala i s kiparevim unukama, Anom Martinom i Vjerom Bakić.

– Na dan otvorenja bili smo na svečanoj bini, ali nitko nas nije spomenuo. Zamalo nismo otišli na svečani ručak, koliko smo bili pokisli, i fizički i psihički. Imao sam kod sebe fotoaparat i s distance sam fotografirao Tita. Jedini trenutak u kojem sam osjećao ponos jest onaj kada smo prolazili kroz Požegu, kao dio kolone kojoj je narod klicao. To je, jednostavno, tada bilo tako – kaže naš sugovornik.

Nevjerojatno, svi nacrti vezani uz spomenik u Kamenskoj propali su u Medjinoj garaži. Za ratnih su godina uništene i fotografije nastale tijekom izgradnje spomenika.

– Za renoviranje spomenika najvažniji bi bio originalni model izrađen u bronci, koji je Bakić, po mom sudu, najvjerojatnije poklonio Stevi Krajačiću, jer ga nisu pronašle ni kipareve unuke – priča inženjer.

Bakićevi spomenici stradavali su diljem Jugoslavije: u Hrvatskoj su temeljito “počišćeni”, a spomenik Filipoviću u Valjevu preživio je dva pokušaja miniranja samo zahvaljujući bivšem zaposleniku Memorijalnog centra, koji se samoinicijativno proglasio njegovim čuvarem.

– Za rušenje spomenika u Kamenskoj doznao sam poprilično kasno, mislim tek oko 2000. godine. Možete zamisliti kako sam se tada osjećao, pa to je bio najveći posao na kojem sam radio u životu. I Bakić je zasigurno znao za rušenje, doznao sam da je Tuđman poslao Darka Bekića da mu se zbog toga ispriča. Uopće mi nije jasno što ih je rukovodilo da više od šest dana ruše spomenik. Zar se ne bi i sada moglo potegnuti pitanje tko ga je rušio? Taj spomenik nije samo vlasništvo hrvatskog naroda, nego i čovječanstva. Bakić nikada nije bio režimski umjetnik – zaključuje Boris Medja.

Iako nikada nije dokazano, sumnja se da su za rušenje spomenika, koje je započelo 21. veljače 1992. godine, odgovorni pripadnici 123. brigade HV-a, čijeg je zapovjednika Miljenka Crnjca zbog toga u nekoliko navrata prozvao i dugogodišnji Bakićev prijatelj Dušan Matić, a potvrdili su to i neki naši drugi sugovornici u neformalnom razgovoru. No istraga o počiniteljima tog kulturocida, kao ni u drugim sličnim slučajevima, nikada nije provedena. Pored toga, spomenici NOB-u koji bi se još mogli spasiti, poput onoga na Petrovoj gori, i dalje propadaju, usprkos brojnim inicijativama i pokušajima njihove obnove.