Bojan Rađenović: Za teška vremena teški stihovi

Na sceni su još od 2007., ali tek lani, nakon svoga desetog albuma “Nulti dan”, dobivaju zasluženo priznanje: dobre kritike u cijeloj regiji, interes publike i priliku za rad na karijeri. O tome razgovaramo s Bojanom Rađenovićem, članom Olovnog plesa, benda iz Dugog Sela.

Jednom ste izjavili da u imenu benda nema prenesenog značenja, ali da vam je vrlo važno da se ono i glazba koju izvodite u potpunosti podudaraju: zašto ste se odlučili za “tešku” plesnu glazbu?

Možda je razlog tome lirika, koja nam je oduvijek bila najbitniji faktor u pjesmi; teško je stvarati laku glazbu na teške stihove. Naravno, imamo i dijametralno suprotnih sekvenci, no opet povezanih sa stihom. Uglavnom, što bude više optimizma i sreće u zemlji, to ćemo i mi manje olovno plesati.

Glazbeni neurednici

Odakle naziv “Nulti dan” za vaš deseti album?

Tako se zove pjesma koju je Stipe Periša (kao i čitav album “Život sina tvog”) posvetio Ivici Stankoviću, našem preminulom prijatelju i organizatoru regionalne skupine Novi odmetnici. Radni naslov albuma bio je “Put davljenika”, ali su nam kolege i prijatelji savjetovali da ga promijenimo jer zvuči previše depresivno – sponzora bismo najvjerojatnije našli među kojom od farmaceutskih kompanija što proizvode antidepresive, ha, ha… Naziv “Nulti dan” najbolje oslikava album: bol, prepoznavanje, prihvaćanje, borbu, pobjedu…

Do šire ste publike doprli tek nakon devet albuma: je li razlog tome to što su prijašnji objavljivani u nezavisnoj produkciji, za Slušaj najglasnije i Brlog Records? 

Teško je malom izvođaču doći do šireg auditorija preko low fi nezavisne produkcije, za koju glazbeni urednici nisu nikada čuli. Iste te neurednike krivim za katastrofalan izbor u eteru i činjenicu da golem broj sjajnih bendova tavori u rupi; iz mora fenomenalnih bendova koji trenutačno stvaraju u Hrvatskoj i regiji oni biraju ili stranu glazbu ili već provjerenu domaću. Vjerojatno nemaju volje, vremena i znanja pratiti novitete. A da prate, doznali bi koliko je scena živa.

Sada je vaša matična diskografska kuća Croatia Records: ostali nisu pokazali nikakav interes ili ste odmah znali da upravo njih želite?

Pokazivali su interes i ostali, ali je Croatia Records bila najkonkretnija i prema nama najviše fer kuća; tu bih posebno istaknuo našeg urednika Davora Drezgu i ekipu oko njega, koja doista nastoji od tog izdavača stvoriti ono što je Jugoton nekada bio na Balkanu.

Ipak, jeste li očekivali odlične recenzije i ovakav prijem “Nultog dana”, posebice s obzirom na to da se niste baš ozbiljno pojavljivali u medijima?

Album je dobio zaista fenomenalne kritike. Osobno sam očekivao da će dobro proći, zbog načina na koji smo ga radili i energije i emocija koje smo u njega uložili, no ne i ovakve kritike. Ali kritike danas nisu relevantne: nekada su urednici pratili što kaže kritika i u skladu s tim predstavljali pjesme slušateljima. Čitajući ih danas, netko bi mogao zaključiti da je Olovni ples jedan od najvećih bendova u regiji. No stvarnost je nešto drugačija. Ipak, da ne zvuči sve tako sivo, sada nas zaista svagdje pozivaju i to je bendu novo pogonsko gorivo.

Danas glazba ubija poeziju 

Puno pažnje poklanjate tekstovima. Koliko se uopće riječima danas može doprijeti do publike zatrpane svakojakim šundom?

Moderna je glazba gotovo ubila poeziju. Ljudi ne obraćaju pažnju na liriku, ali to nije samo naš fenomen. Prevedete li tekstove “velikih” bendova, u većinu ćete se grdno razočarati. Bitna je, očito, samo glazba. Tako je i kod nas trenutačno. Prošlo je vrijeme Štulićevog “konfisciranja jogurta” i najvjerojatnije je ostalo “još samo par godina za nas” koji volimo poeziju. Ipak, iako je autore poput Milana Mladenovića i Štulića danas teško pronaći u mainstreamu, u undergroundu ih postoji masa.

Na ovogodišnjem će DORF-u biti prikazan i film “Music Is A Universal Language” Miloša Drobnjakovića koji govori o regionalnoj glazbenoj sceni, a najavljen je kao “kulturološka i sociološka studija o odgovoru poezije i muzike na vjersku i nacionalnu netrpeljivost u zemljama zapadnog Balkana te topla priča o jednom neobičnom prijateljstvu regionalnih umjetnika koji su granice poznavali, ali ih nisu priznavali”. Kako se u toj filmskoj priči našao i Olovni ples?

U tome smo od početka, kada nas je okupio alfa i omega Novih odmetnika Ivica Stanković: ta grupa već godinama radi ono što EU naziva regionalnom suradnjom, a uz nas su u njoj i novosadski Prkos drumski i Izmena vremena, zadarski Čopor, Ivan Škrabe iz Jastrebarskog, Nina Romić iz Zagreba, Katarina Juvančić i Dejan Lapanja iz Ljubljane te naša “liverpulska veza” Eddie Cooney. Među nama ne da nema tragova netrpeljivosti, nego mi istinski ljubimo jezični i vjerski identitet svakog člana naše skupine.

Kako je “Nulti dan” prošao u Srbiji, gdje već dulje dobro kotirate?

Kolega Nebojša rekao mi je da je u Beogradu pokušao kupiti album, ali su sve prodali. E sad, koliko je primjeraka do tamo došlo, deset ili 50, doista ne znam. Dobili smo i sjajne kritike: novosadski “Dnevnik” stavio nas je na prvo mjesto u kategoriji regionalnih bendova i na to smo jako ponosni, jer su na istoj listi bili i Predin, Dubioza, Valjak… Treba li tražiti više? Uglavnom, album promoviramo 23. svibnja u Novom Sadu, a dan kasnije u Beogradu.

Unatoč sedmogodišnjoj scenskoj prisutnosti, često vas svrstavaju u novu generaciju izvođača: pomaže li vam ili odmaže takvo etiketiranje?

Zapravo, Stipe, Tomislav, Vjeran i ja sviramo već više od 15 godina u različitim postavama, ali uvijek zajedno. Ipak, činjenica je da imamo tek dva diskografska albuma za koje je čula šira publika. No svako etiketiranje u pravilu odmaže, sputava, guši – stavlja olovne kugle oko nogu.

Planirate li već novi album, ima li novih pjesama?

Novog materijala već sada imamo za puna dva albuma, no u pravilu se takvog posla primimo ljeti, kada imamo najviše vremena, koje je osnovni preduvjet svake kreativnosti. Možda smo u prošlosti ipak bili hiperproduktivni, pa ponekad i dobre materijale razvodnili kvantitetom. Ubuduće ćemo bolje dozirati tu potrebu za serijskom proizvodnjom albuma.