Intrigator

Kaznena prijava protiv Ivice Mudrinića zbog nelegalne gradnje

Kule u mraku

Ivicu Mudrinića nije spasilo ni hitno rušenje poluizgrađenih nadstrešnica uoči dolaska nadležne inspekcije

Nekadašnjem direktoru Hrvatskog telekoma i sadašnjem savjetniku Deutche Telekoma Ivici Mudriniću prijeti sudska kazna. Šibenska policija podigla je protiv njega kaznenu prijavu zbog nelegalne, odnosno protupravne gradnje na zaštićenom kornatskom otoku Žutu u periodu od travnja 2005. do konca 2011. Kako su “Novosti” prve objavile u januaru 2013., prije donošenja zakona o legalizaciji Mudrinić je podigao čitav niz poluizgrađenih objekata na svojem posjedu kako bi, čini se, mogao izigrati državu i po tom zakonu, namijenjenom ranijoj bespravnoj gradnji, legalizirati svoje novoizgrađene objekte.

To mu ipak nije pošlo za rukom: prema kaznenoj prijavi, sumnjiči ga se da je bez građevinske dozvole u zaštićenom području na svojem poluotočiću Maslinovica, površine 160 hiljada četvornih metara, izgradio više građevina, objekata i temelja, a na pomorskom dobru pristanište za brodove. To je sve učinjeno suprotno Zakonu o prostornom uređenju i gradnji te Prostornom planu općine Murter pod kojom je Nacionalni park Kornati.

Nelegalni je graditelj izvještavanje o svom postupku nazvao zlonamjernim i nakon što je afera buknula, požurio je srušiti sve uglavnom prazne željezne konstrukcije s visokim drvenim krovištima, kako bi se pripremio za dolazak inspekcije, koja je na koncu utvrdila bespravnost gradnje.

Na to da Mudrinić protupravno gradi upozorila je lani i Anita Babačić Ajduk, ravnateljica Javne ustanove za upravljanje zaštićenim područjima Šibensko-kninske županije. Međutim, uvijek poduzetni Mudrinić, zahvaljujući očiglednoj vremenskoj rupi koju je zakonodavac 2011. stvorio između najave i usvajanja ionako spornog zakona o legalizaciji, izigrao je sve mjere zaštite osobito vrijednih područja Republike Hrvatske.

U odgovoru “Novostima” dao je do znanja da je tada doista podnio zahtjeve da mu se objekti po novom zakonu legaliziraju, dok je golemi posjed – koji se u dijelu većem od polovice u katastru vodi kao krš i golet, još oko 50.000 četvornih metara kao pašnjak, a ostatak kao poljoprivredna površina s maslinicima, vinogradom i voćnjakom – kupio 2004., navodno “s ciljem oživljavanja ekološke proizvodnje tradicionalnih poljoprivrednih kultura”.

Nije odgovorio na pitanja o točnom broju i površinama svih objekata koje je, prema fotografijama, bilo moguće procijeniti na ukupno šest, kao ni na pitanja o objektu neposredno uz more i o 20-metarskom lukobranu izgrađenom na pomorskom dobru, na mjestu nekadašnjeg mulića. Na njih će Mudrinić očito morati odgovoriti pred sudom.

Dragan Grozdanić

Liniću odzvonilo

Dva posljednja skandala u kojima glavne uloge igraju njegovi suradnici i prijatelji sasvim su dovoljan povod za skidanje Slavka Linića s mjesta ministra financija. Nakon toga bi mogla uslijediti njegova deportacija u Rijeku, što bi premijeru Zoranu Milanoviću, opterećenom lošim rezultatima Vlade, pomoglo da odahne.

Zbog političke nezrelosti hrvatskih birača, Liniću nije naškodio slučaj sukoba interesa njegovog zamjenika Branka Šegona, kojeg je Linić sam morao smijeniti zbog povlaštenog kredita u HBOR-u, ali i dugova nekih Šegonovih tvrtki prema državi. Kao da to nije bilo dovoljno, i Šegonova je supruga Ivna u Financijskoj agenciji zadužena, opet, za predstečajne nagodbe.

Nakon Šegona, pod povećalom javnosti našao se i drugi Linićev prijatelj, moćni riječki naftaš Jozo Kalem, vlasnik Ri-Petrola, kojem se u Rijeci i do sada svašta dopuštalo. Nakon višegodišnje istrage, Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu podiglo je optužnicu protiv Kalema zbog protupravnog prisvajanja 103 milijuna kuna, odnosno nezakonitog preuzimanja tvrtke IGM Tounj. Tu uskače upravo od Slavka Linića kroz predstečajnu nagodbu spašen Vladin trbuhozborac “Jutarnji list”, koji objašnjava da je najednom Zoran Milanović “jako zainteresiran da se istraže poslovi obitelji i prijatelja Slavka Linića”. Linić pak kaže da nema što braniti svoje prijatelje koji sami imaju dovoljno dokaza, ali neizravno tvrdi da mu podmeću paraobavještajni krugovi, piše opet “Jutarnji”.

Sam premijer Milanović s dvotjednog službenog puta/godišnjeg odmora iz Australije Liniću neizravno poručuje da bi sam “pitao svojeg prijatelja je li kriv za ono što ga se optužuje”. “Jutarnji” pod hitno piše kako je “između Milanovića i Linića definitivno puklo” i kako bi “premijer odmah prihvatio njegovu ostavku”, po tko zna koji put se pozivajući na “neimenovane izvore”.

Nakon što je prethodni “neimenovani izvor” otišao iz premijerovog ureda, zamijenio ga je na mjestu glasnogovornika upravo novinar “Jutarnjeg” Nikola Jelić, koji je osvojio premijerovo povjerenje zahvaljujući intervjuima koje je s njim vodio. Kako je Jelić dosad bio autor tekstova iz Vlade s “neimenovanim izvorom”, za očekivati je kako će informacija o Linićevom odlasku, iz neimenovanog Vladinog izvora za “Jutarnji”, biti sasvim točna.

Josip Jagić

Kratko & jasno

Emina Bužinkić, Documenta

Naknada žrtvama

Hrvatska ima odgovornost nadoknaditi štetu svima koji su pretrpjeli seksualno nasilje

Kako komentirate prijedlog Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu?

Žao mi je da je Hrvatska 20 godina čekala politički trenutak za naknadu štete žrtvama seksualnih nasilja. Znamo da je u ratu bilo oblika mučenja koji se mogu smatrati seksualnim nasiljem. Donijeti zakon, pa makar i danas, itekako je važno, pogotovo za stradalnike, iako otvara brojna pitanja, počevši od broja žrtava, što ministarstvo najviše zanima. Hrvatska ima odgovornost nadoknaditi štetu svima koji su pretrpjeli seksualno nasilje – moramo govoriti o dostojanstvenoj naknadi štete. Nikakvim novcem ne vraćamo dostojanstvo i ljudima život neće postati bolji, ali zakon bi morao odgovoriti na potrebe tih ljudi. Oni su patili i danas nemaju osiguranu egzistenciju jer su izgubili mogućnost da zarađuju i obiteljima osiguraju egzistenciju.

Je li primjereno stvarati još jednu kategoriju ratnih stradalnika kada brojne kategorije civilnih žrtava rata nemaju prava?

Zakon je važan i treba ga podržati, ali treba znati da je dvosjekli mač jer uvodi podjelu među civilne stradalnike, pa se civilni stradalnici koji nisu definirani nijednim zakonom pitaju kada će oni doći na red. Položaj civilnih žrtava rata u Hrvatskoj je izrazito nezavidan i diskriminatoran jer ne ostvaruju pravo na obeštećenje i pravni lijek, što jamče rezolucije UN-a. Manje od deset posto njih dobilo je psihosocijalnu pomoć ili zdravstvenu uslugu, a ako i ostvare neka socijalna prava, radi se o mizernoj naknadi od recimo 110 kuna za invaliditet od 40 posto za žrtve stradale od mina.

Koliko su žrtve danas zanemarene ili su objekti manipulacije?

Odnos prema žrtvama je izrazito manipulativan, što se danas može vidjeti ne samo na suđenjima u Hagu, nego i na sudovima u Hrvatskoj, Srbiji, BiH… Žrtve se često koriste kao svjedoci u postupcima za ratne zločine, ali kada dođe do postupaka za naknadu štete, one više nemaju taj status, što je ogromna manipulacija. Treba prestati iskorištavati žrtve – moramo biti svjesni da svjedočenje svakog vraća u ono što je proživio.

Nenad Jovanović

Neobičan sprovod Vjesnika u režiji države i privatnika

Pljačkaši grobova

Spas državne tiskare Vjesnik i novootkriveni ugovor s Ministarstvom financija vrijedili su samo do izvlačenja EPH-a iz predstečajne nagodbe 

Dosad nepoznat ugovor u režiji ministra financija Slavka Linića i s potpisom predsjednika Uprave Vjesnika d.d. Romana Klancira, potpisan je 7. studenoga prošle godine. Trebao je biti dio deala kojim država u procesu predstečajne nagodbe monetizira svoj vlasnički udio u posrnulom poduzeću i “kupuje” 17.248 od 25.426 četvornih metara prostora u vlasništvu Vjesnika (neboderu i okolnim zgradama) za 160 milijuna kuna ili “tričavih” 1.212 eura po kvadratu. Pritom se nije radilo o zdravoj financijskoj injekciji za opstanak ostataka nekadašnjeg izdavačkog diva, jer se čak 124,1 milijun kuna predviđen u tom “spasonosnom rješenju” odnosio na višestruke međusobne prijeboje, odnosno oprost dugova koje je Vjesnik godinama nagomilao prema Ministarstvu financija, tijelima javne uprave i trgovačkim društvima u većinskom državnom vlasništvu.

S druge strane, ostatak pravog novca, koji je donosio varljivu nadu za spas Vjesnika, skrio se u stavci ugovora prema kojoj je Fina trebala osigurati 35,88 milijuna kuna “radi podmirenja prioritetnih tražbina radnika i radi financijskog restrukturiranja prodavatelja”. To je trebalo biti regulirano posebnim ugovorom i već tada ostavljalo je mogućnost pretakanja iz šupljeg u prazno. Dosad je Linićevo ministarstvo, krajem prosinca, Vjesniku uplatilo samo desetak milijuna kuna kojima su plaćene režije HEP-u i neke fakture dobavljačima papira, a ponajviše novca otišlo je za radničke plaće i otpremnine. Desetak milijuna kuna ubrzo je nestalo u bespućima uspješnog izlaska iz predstečajne nagodbe. Krajem veljače, kada se u Vjesniku očekivalo ispunjenje preostalih Linićevih ugovornih obaveza, ostatak od gotovo 26 milijuna kuna jednostavno – nije stigao.

U isto vrijeme, završen je i najvažniji dio indirektno povezane predstečajne nagodbe, odnosno prihvaćen je plan financijskog i operativnog restrukturiranja najjačeg i najznačajnijeg Vjesnikovog partnera, Europapress holdinga (EPH). Dugovanja EPH-a prema Vjesniku, u kojem se tiska većina njihovih izdanja, čime državna tiskara ostvaruje između 50 i 60 posto prihoda, iznosila su između sedam i osam milijuna kuna. Odnosno, više mjeseci tiskala su se na dug u državnoj tiskari. I to je, vjerojatno slučajno, trajalo još petnaestak dana nakon predstečajne nagodbe EPH-a. Nakon toga je državni HEP, zbog neplaćenih računa, sredinom ožujka državnoj tiskari prvi put u povijesti isključio struju. Kako sugovornici u Vjesniku tvrde, spas državnog Vjesnika i Linićev ugovor držali su vodu “dok Pavić i majstori iz WAZ-a ne odu”.

Vjesniku je struja vraćena nakon 25-satnog zaustavljanja novinske rotacije, a zanimljivo je da su za to u EPH-u znali i pravovremeno aktivirali rezervni plan – tiskali su novine u tiskarama u Rijeci i Dugopolju. U Vjesniku d.d. sada strahuju i od ostatka plana predstečajne nagodbe, odnosno komadanja kompleksa Vjesnik, što je država započela “besplatnim” uzimanjem vlasničkog udjela. Prema kupoprodajnom ugovoru, kojeg se Ministarstvo financija ne pridržava, državi pripada 60,6 posto vrijednosti zemljišta i nekretnina nekadašnjeg kompleksa procijenjenog na oko 80 milijuna eura. Drugim vjerovnicima – Tisku, Styriji i Allegheny Financialu, nekretninskoj tvrtki i nasljedniku nekadašnjeg Hypo Consultantsa – pripada 33,6 posto. Najviše potražuje Allegheny Financial, tvrtka Ninoslava Pavića i njegovih partnera, uključivši i onog skrivenog u Švicarskoj, koji polažu pravo na 11,94 posto nekretnina i zemljišta. Tisak u sklopu Agrokora potražuje 10,89 posto vlasništva, a Styria preko Večernjeg lista 10,8 posto udjela u vlasništvu koje još nije uknjiženo.

Prema navodima iz Vjesnika, ako država kao jamac zakonitosti podjele Vjesnika preuzima svoj udio ne poštujući odredbe kupoprodajnog ugovora, što Vjesnik d.d. može očekivati kada u komadanje nekada državne imovine krenu Ninoslav Pavić, Ivica Todorić i austrijski vlasnici Styrije? Uglavnom ništa dobro, zaključuju u Vjesniku.

Pritom ni znakovita šutnja nadležnih institucija i Uprave Vjesnika ne sluti na dobro. Naime, od predsjednika te Uprave Romana Klancira odgovore na naše upite do zaključenja ovog broja “Novosti” nismo dobili. Nisu se posebno iskazali ni u Fini, koja treba preuzeti najveće dijelove Vjesnika, uključivši prostore na pet katova nebodera, najveći dio press centra – zgrade aneksa i bivšeg sjedišta redakcija Večernjeg lista, Vjesnika i Sportskih novosti, velike dijelove pogonskog objekta, kao i parkirališta. Upitani, između ostalog, kakvi su njihovi planovi i useljavaju li se u prostor Vjesnika, iz Fine su kratko poručili: “Netočni su svi navodi iz Vašeg upita vezani uz navodno preseljenje te iz navedenog razloga na postavljena pitanja nismo u mogućnosti odgovoriti.”

No, kako saznajemo, radnici su najavili da će zatražiti smjenu Romana Klancira, uprave tvrtke i šefa proizvodnje zbog isključenja struje i nepovoljnog aranžmana s Ministarstvom financija. Iz Ministarstva financija, a naročito od ministra koji priprema rebalans proračuna, odgovor još nismo dobili. No vrijedno je podsjetiti na Linićevu poruku novinarima Vjesnika kada se gasio njihov list: “Mi samo trebamo pokopati mrtvaca jer Vjesnik je mrtvac.”

Miroslav Edvin Habek

Katran & perje

Muke po biologiji renomiranog režisera

Stoka-eliminator

Krešimir Dolenčić njih je nazvao tek “divljom stokom”, nipošto “zvijerima koje treba uništiti”

Na uzajamnom međudržavnom genocidnom šamaranju u Haagu, koje se ovih dana održava pod radnim nazivom “Glup i gluplji”, srpska strana je kao primjer poziva na uništenje navela riječi režisera Krešimira Dolenčića iz intervjua “Danasu” iz 1991. godine. Pravni zastupnik Srbije Saša Obradović slobodno je citirao Dolenčića: “Nazvao je Srbe zvijerima s istoka, usporedio ih s majmunima, izjavio da je njihova kultura ispod primitivne razine i preporučio da ih treba zatočiti ili uništiti.” Ovakva bezobraština izazvala je očekivanu konsternaciju diljem domovine, napose u samog Dolenčića.

Na internetu se uskoro pojavio sporni razgovor u kojem je Dolenčić, posve suprotno, humanistički nadahnuto, naširoko eksplicirao svoje napredne teze: “Divlja stoka s istoka nema šanse. Majmun razbija po kući i svejedno mu je da li je razbio čašu ili kinesku vazu, jer ne zna što je to. Nema majmun šanse u borbi s čovjekom. Uvijek će se naći načina da ga se uspava i smjesti u kavez gdje mu je mjesto… između njih i nas razlika je kao između kompjutora prve i pete generacije. Treba ih ili zatvoriti ili eliminirati jer ništa se bolje od njih ne može očekivati. Nema s njima puno razgovora i pregovora. Uvjeren sam da je njihova kultura ispod razine primitivnog…”

Iz navedenog je razvidno, kako to u prigodnom priopćenju naglašava duboko potreseni režiser, da nijednom riječju “rat u kojem je Hrvatska neopisivo platila i propatila ne povezuje, niti je povezivao s odmazdom, uvredama i optužbama cijelih naroda”. Dapače, on “želi živjeti u svijetu pomirenja, suradnje i suosjećanja za svakoga”, pa tako “odgaja svoju djecu, tako uči svoje studente i tako radi svoj posao…” Ovo za što ga optužuju laž je i besmisao, ističe režiser priredbe za Univerzijadu, vojne parade na Jarunu 1995. s kartonskom raketom duhovito nazvanom “Beograđanka”, meštar TV prijenosa Tuđmanova sprovoda, ali i ceremonijala povodom ulaska u EU.

Ostaje misterij kako je netko ovako mogao povrijediti Dolenčića, koji je impozantna konstanta povijesnih spektakala, te se virtuoznim umijećem kreće kroz razna društvena doba i uređenja. Pogotovo zato što je ovaj svojevrsni kazališni pandan Zeligu Woodyja Allena, njih nazvao tek divljom stokom u toplim kavezima koju bi moguće valjalo “eliminirati”, a nipošto ne “zvijerima koje treba uništiti”.

Petar Glodić