Alkemičar novog hrvatstva
Kardinal Josip Bozanić postao je barjaktar tvrdih nacionalističkih i antikomunističkih stavova, jedva išta zaostajući za granično ustaškom crkvenom koterijom koju čine biskupi Juraj Jezerinac, Mile Bogović i drugi, a odnedavno posebno Vlado Košić i Valentin Pozaić. To je postao stožer oko kojeg se počelo okupljati sve što kidiše na posttuđmanovsku vlast, i tek će direktna predsjednička interpelacija Stjepana Mesića u Vatikanu prije nekoliko godina nakratko otupjeti njenu bojovnost. No njegov nasljednik Ivo Josipović izgubit će interes da se time bavi. Štoviše, povezivao se s nekim katoličkim krugovima (medijski utjecajni pater Ivan Tolj) čim je ocijenio da to može pomoći njegovoj opsesivnoj potrebi da bude najpopularniji političar u zemlji. Tako se pokazalo da je odlazak Mesića (koji, usput, nije bio ništa manje popularan, ali je to postigao otvorenim i hrabrim konfrontacijama, a ne tajnim i račundžijskim kompromisima) značio napuštanje nekih ionako ne osobito učvršćenih međaša posttuđmanizma. Pa čak i napuštanje nekih prihvatljivih zasada samog tuđmanizma.
Tako su eskalirali napadi na “komuniste” u SDP-u, doduše, ne s onom zapjenjenom ostrašćenošću koja je u Račanovo vrijeme kulminirala na splitskoj Rivi. Ali su zato ti napadi sada puno sinkroniziraniji zbog tješnjeg povezivanja HDZ-a s Crkvom, a i meta im je proširena tako da je obuhvatila i Tuđmanovu pomirbu, uz plitko opravdanje da je ona u njegovo vrijeme imala smisla, a danas, navodno, više ne. Istinabog, Tuđmanova ideja pomirbe bila je izrazito retrogradna jer je on njome pomirivao ne rodbinske sljednike ustaša i partizana, što bi bilo sasvim u redu (ali je to, i bez ikakve pomirbe, već sadržano u Ustavu), nego same ideologije ustaštva i hrvatskog antifašizma, što je, naravno, neizvedivo i groteskno. Ali on je očito zamišljao da bi tako trebao izgledati novi hrvatski čovjek, a zapravo je stvorio čudovište koje je netko sarkastično nazvao “komušistom” (da bi ta frankenštajnska kreatura zaživjela poduzimao je sve moguće intelektualne akrobacije, uključujući to da je mehanički poravnao broj ubijenih u Jasenovcu i na Bleiburgu, smjestivši ih u isti okvir od 30-40 tisuća).
Pa ipak, i ta čudačka alkemija novog hrvatstva imala je u sebi zrno konstruktivnog motiva kada se usporedi sa sadašnjim Karamarkovim i Bozanićevim jurišanjem na “crvene”, čime se otvoreno zaziva duh građanskog rata. I to takvog koji bi preokrenuo povijesni ishod Drugog svjetskog rata, tako što bi se partizane zbog navodno nečuvenih zločina proglasilo moralnim gubitnicima, a ustaše moralnim dobitnicima tog rata. Iako je i sam Tuđman u krajnjoj liniji kriv, ili i najkrivlji, što je taj duh pušten iz boce, to kod njega ne ide tako daleko. On nije dopuštao da se poništi pobjeda hrvatskih partizana (naglasak je na ovom hrvatski), ali kako je i ustašama priznavao državotvornost, htio je da se njihov ratni krimen relativizira, što je imalo dvije posljedice. Implicitno se htjelo reći da je slava partizanske borbe sadržana samo u borbi protiv stranog okupatora, a ne protiv domaćih kvislinga, pa i otuda njegova averzija prema Istri i Istranima. Oni su više od dva desetljeća navodno poslušno trpjeli okupaciju talijanskih fašista, a ovi su, kao, bili puno veće zlo od ustaške vlasti, jer ona je, kakva god bila, ipak “naša”. I drugo, ovo je otvorilo brešu napuhavanja partizanskih zločina, koji navodno nisu bili ništa manji od ustaških, a prema sadašnjim interpretacijama u HDZ-u i Crkvi, zapravo su bili puno veći i čudovišniji. Zato je još za Tuđmanovog života krenuo val rušenja partizanskih spomenika, što je on tolerirao, iako je sam u svome uredu držao Titovu bistu, ali ne i val podizanja ustaških spomenika (Juri Francetiću, Mili Budaku…). To se dogodilo tek kada je umro. Ovo govori da je ideja pomirbe u svojoj strogoj crno-crvenoj simetriji mogla opstati samo dok je on bio živ, iako je Tuđman sredinom devedesetih dozvolio da nakon odlaska “partizanskog” krila iz HDZ-a (Mesić, Josip Manolić, Josip Boljkovac, Slavko Degoricija…), prevagu odnese proustaško krilo oko Gojka Šuška. No nije dopuštao tom krilu da se razmaše mimo njegove kontrole, pa je recimo zabranio rasprave o tome da hrvatski grb počne bijelim poljem kao u Pavelićevoj NDH. Kao što je rezolutno spustio rampu i svim zahtjevima da se izbriše Titovo ime na najreprezentativnijem zagrebačkom trgu.
Ukratko, Tuđman je bio i glavni ideator i glavni limitator obnove proustaških i ustaških resantimana. To se možda najbolje vidi na primjeru pjevača Marka Perkovića Thompsona, danas nesumnjivo prve ikone hrvatskih novoustaša (pogotovo otkako je Ante Gotovina nakon izlaska iz haškog zatvora stavio na znanje da za to nije zainteresiran). Thompson je popularnost stekao pjesmom u kojoj svoje rodne Čavoglave slavi kao ustaško uporište koje je bilo neosvojiva utvrda za četnike, iako pouzdana povijesna svjedočanstva govore da je, hm, bilo upravo obratno. Prema memoarskim zapisima koji su ostali iza Nikole Adžije, gradonačelnika Drniša iz vremena prije Drugog svjetskog rata, Čavoglave su zapravo bile mirno seoce, ni nalik nekakvoj ratničkoj utvrdi, uključujući ustašku (Adžija je umro 1972. godine, a Thompson se pročuo dvadesetak godina kasnije, tako da ne bude zabune oko nepristranosti ovih memoara). Štoviše, u Drugom svjetskom ratu znalo se dogoditi da to mjesto napadnu tzv. divlji ustaše, a da mu onda u pomoć priteknu četnici Momčila Đujića, koji su solidno surađivali s lokalnim ustaškim vlastima (čak su se međusobno posjećivali na raznim svetkovinama). Ali, kao što to obično biva s nacionalističkim mitovima, kada se ukorijene, ništa im više ne može nauditi, pa s tim nije imao problema ni Thompson. Imao je, međutim, drugih. Nakon što se proslavio s tim svojim “junačkim” Čavoglavama, njegova karijera nije krenula očekivanom uzlaznom putanjom, naprotiv, stagnirala je, a ultimativnom zvijezdom, što je i danas, postao je tek nakon Tuđmanove smrti. Naravno, odavde ni izbliza ne proizlazi zaključak da je Tuđman bio nekakva nepropusna brana za ovakva ustaška mahnitanja, jer ona bez njega u krajnjoj liniji ne bi bila ni moguća. On je samo htio da bude glavni kontrolor što iz ustaške ostavštine smije, a što ne smije biti uneseno kao zadužbina današnje Hrvatske, ali toga se ljuta HDZ-ova i druga desnica držala samo dok je bio živ. Poslije toga je tu njegovu selekciju odbacila, iako još uvijek itekako poslušno hodočasti na njegov grob i ne usudi se to priznati.
S partizanskom ostavštinom je isto. Tuđmanova fascinacija Titom uopće ne fascinira njegove današnje sljedbenike, naprotiv, nikla je čitava industrija mržnje i harange protiv vođe jugoslavenskog i hrvatskog antifašizma. Ta bi mržnja vjerojatno bila i veća da su Karamarko, Bozanić i ostali proniknuli u jednu osobitost Tuđmanovog odnosa prema Titu, koja dosad nije analizirana. Ako je on dopuštao rušenje partizanskih spomenika, a istodobno je držao Titovu bistu na Pantovčaku, onda to može jedino značiti da je uvažavao samo vođe revolucija (u Titovom slučaju antifašističke, u svome nacionalističke), a sve ostale smatrao je nevažnim i zamjenjivim izvršiteljima. Time je najvjerojatnije liječio i frustracije koje je kao povjesničar NOB-a vukao iz svađa sa srbijanskim historičarima dok je kao general JNA bio u Beogradu. Sada se naime domogao mogućnosti da monopolizira povijesnu “istinu”, što je, preneseno u hrvatski kontekst, značilo i da jedini on u HDZ-u i na čitavoj desnici ima ovjerenu punomoć davati interpretacije Drugog svjetskog rata. To je, vidjeli smo, bilo korisno dok je bio živ, ali kada je umro, utrlo je put novim vođama desnice da sada oni monopoliziraju povijest tog rata. Pa i da tom svojom ultimativnom istinom ucjenjuju cijelu Hrvatsku, što upravo gledamo praktički svakodnevno kao jedan od glavnih, ili i glavni, sadržaj aktualne hrvatske politike. Pritom se odnos prema hrvatskoj partizanskoj prošlosti srozao na slijepo i mrzilačko negiranje i prezir, zbog čega se Tuđman, štono se veli, vjerojatno okreće u grobu. Ali baš je on svojim redukcionističkim gledanjem na tu prošlost otvorio prostor za njena naknadna čitanja i ukucavanja novih povijesnih “istina”. I to ne samo u slučaju Drugog svjetskog rata. Čitavu komunističku revoluciju on je sveo na pohvalu komunistima što su znali prepoznati važnost nacionalnog pitanja, iako je držao samo do hrvatskog, a sva druga su mu bila nevažna. I ništa drugo ga nije zanimalo.
Uopće nije razumio, ni htio razumjeti, da su komunisti izveli i socijalnu revoluciju, a još manje ga je zanimalo što su oni, u nedostatku građanske, izveli i naknadnu, socijalističku prosvjetiteljsku revoluciju. To je uključivalo masovno opismenjivanje, higijensko osvještavanje, industrijalizaciju, sekularizaciju odnosa države i crkava, ravnopravnost manjina, depatrijarhalizaciju obitelji i afirmiranje prava žena, odbacivanje tvrdokomunističke “teorije odraza” u filozofiji i drugim humanističkim disciplinama te u umjetnosti, ukratko sve što je obuhvaćeno pojmom moderniteta. Ovo se posebno dobro vidjelo na primjeru žena, zbog kojih su komunisti podizali na ho-ruk čitave privredne grane, posebno prerađivačke (tekstilne, plastične…) industrije, s jasnom namjerom da ih maknu od patrijarhalnih simbola kuhače i sudopera i uvuku u radne, političke, kulturne i druge zabrane predgrađanskog, predprosvjetiteljskog društva. Pa kada su po zapadnim sugestijama veliki hrvatski “državotvorci” počeli masovno zatvarati tvornice – čime je pripreman teren da Hrvatska postane mala velesila u uvozu zapadnih roba, što danas i jeste – i otvarati urede za projektiranje ne znajući ni čega, prve žrtve kapitalističke tranzicije postale su baš žene. One su najteže pogođene pošašću nezaposlenosti, jer su pometene najprije, što vjerojatno nije slučajno, industrije koje su njih zapošljavale, što se, međutim, ne tretira kao naročita tragedija. Zar ženi ionako nije mjesto u obitelji, čuje se praktički svakodnevno iz desničarskih i klerikalističkih krugova, što zvuči kao opijelo dosad postignutoj spolnoj ravnopravnosti. Ali ne samo njoj.
Jer, zatim su spomenuti državotvorci uzeli na nišan i sve druge postignute vrijednosti modernosti. One su ili sasvim obezvrijeđene ili marginalizirane, i kada je riječ o elementarnim stvarima (pada čak i funkcionalna pismenost stanovništva, a u školama kod djece pojavljuju se šuga, uši i drugi nametnici kao da smo usred velikog rata ili slične pošasti). A uloga države, koja je u afirmiranju tih vrijednosti nenadomjestiva, svela se samo na to da brine za opstanak nacije. I to čak i onda kada joj ne prijeti baš nikakva vidljiva opasnost, kao danas. Zato se u Hrvatskoj, iako je bila “Evropa prije Evrope”, sada ovoliko i kuburi sa zaštitom spolne, seksualne, rodne i druge ravnopravnosti. To su postale zazorne teme, o kojima se pravo prvog glasa prepušta Crkvi, iako ona danas izgleda kao naoružana utvrda predmoderne Hrvatske, i za to je najmanje pozvana. S očima na potiljku, i to čak toliko da se protivi i umjetnoj oplodnji, ona opsesivno gura vrstu rasprave koja vraća zemlju u vrijeme kada još nije bila obavljena rastava države i crkve, kao što se i sama sve dublje zakopava u prošlost. Tako uporno pišti, s tvrdoglavošću koja već odavno izlazi na nos, da je ona “Stepinčeva crkva”, tupo nesvjesna da kada njega ističe kao primjer odvažnog suprotstavljanja zločinačkim režimima, uključujući ustaški, u čemu doista ima istine, samo još više upada u oči da je Stepinac u tome bio odgovorniji i hrabriji u ratu nego Bozanić i ostali danas u miru.
Drugo što vrijedi podvući u Tuđmanovom gledanju na socijalističku ostavštinu, jer efektivno također utječe na hrvatsku sadašnjost, jest da je on od nje uzimao samo najgore (autoritarna vlast, stranački monopol, povremena pretjerana fiksacija na nacionalno…). A odbacivao ono najbolje (međunacionalna trpeljivost, strast za privrednim razvojem, socijalna solidarnost, nezavisna vanjska politika bazirana na racionalnoj procjeni vlastite važnosti, a ne na nacionalističkim fantazijama i brbljarijama…). Sve je zbrisano, stvarajući dojam da je hrvatska država nastala malne na praznoj ledini, dodatno “podgrijavan” kako bi se izgradio mit o Tuđmanu kao bogomdanom “stvoritelju” samostalne Hrvatske (iako je s padom Berlinskog zida stvoren čitav niz novih država u Evropi, među ostalim čak i neke, kao Makedonija ili BiH, koje su bile izrijekom protiv vlastitog osamostaljenja).
(Svršetak u sljedećem broju)