Ubijanje ubijenih

Zaboga, koliko puta treba ubiti te ljude da budu dovoljno mrtvi?! U noći na prošli petak, 23. aprila srušen je spomenik u Varivodama, podignut prije nekoliko godina u tužnu čast devetoro starih Srba i Srpkinja, pobijenih u tom zabitom selu poslije “Oluje”. Zapravo, jedva da se može govoriti o spomeniku. Drveni križ, visok zajedno s postoljem možda ne više od metra, plus ploča s popisom žrtava – svi prezimena Berić, osim devetog Pokrajca – i to je sve.

Kao da se htjelo reći da ti starci koji za života nikome i ničemu nisu smetali, ni u smrti ne žele biti nikome na putu. Nije koristilo. Netko ih je odlučio ubiti – i treći put. Prvi put ubijeni su koncem septembra 1995. godine, dakle gotovo čitava dva mjeseca nakon što se nad kistanjskim krajem izgrmila “Oluja”, bez obzira na to što je bilo dovoljno indicija da se to može dogoditi. Prije toga, isti takav pokolj zbio se u nedalekom Gošiću (sedmoro smaknutih, slične dobi kao oni u Varivodama), te u nešto udaljenijim Gruborima kraj Plavnog (šestoro ubijenih staraca).

Premijerka u Varivode i Škabrnju

Drugi put devetoro Varivođana ubijeni su jer ni do danas nisu osuđeni njihovi ubojice, kao što nisu kažnjeni ni ubojice civila pobijenih u Gošiću. Nije da nema indicija tko su oni, dva puta im je i suđeno, u Zadru i Šibeniku, ali su oba puta oslobođeni, a zadarski tužitelj Ivan Galović izjavljivao je za medije da se u Varivodama i Gošiću nije radilo o “ubijanju Srba”, nego o “organiziranoj pljački”. Što, u pljački je dozvoljeno ubijati?! A ne, Galović je dopustio da se i prilikom krađe može počiniti zločin, ali eto, i nakon što je to raščišćeno ubojicama se nije ništa dogodilo.

I tako punih petnaest godina. Stvari su se donekle pomakle s mrtve točke samo u slučaju procesuiranja masovne likvidacije u Gruborima, kada su prije nekoliko mjeseci privedeni zamjenik šefa specijalne policije Željko Sačić i još petoro osumnjičenih specijalaca. Među njima i notorni Franjo Drlje, za kojeg je u hrvatskom tisku objavljeno da je, nakon što je šef specijalaca Mladen Markač postrojio jedinicu i tražio objašnjene za događaje u Gruborima, odbrusio: “Ja sam to napravio! Što mi možeš!” I zbilja, Drlju nitko nije dirao cijelo desetljeće i pol, jer bi se krepano hrvatsko pravosuđe valjda odlučilo na nekakvu akciju tek da mu je ovaj podnio sve forenzičke i ostale dokaze protiv sebe.

Taj sarkazam čovjek može sebi dozvoliti jer postoje svjedočenja, osim o ovom Drljinom izazivačkom priznanju, i o tome da su generali Željko Sačić i Ivan Čermak pokušali lažirati istragu o ubojstvima u Gruborima. Jednostavno, svakom od ubijenih staraca i starica gurnula bi se u ruke puška, tako bi bili “prekvalificirani” iz civila u teroriste, i svršena stvar. Svjedočenja ljudi iz inspekcije Hrvatske vojske koji su odbili takvu inscenaciju nikoga godinama nisu zanimala, ili su obeshrabrivani da u njima ustraju. I oni su ih povukli. Tako je barem djelomično ostvarena zamisao Sačića i Čermaka, koji su se očito vodili time da “pobjednici pišu povijest”, što se u Hrvatskoj inače s gnušanjem odbacuje kada je riječ o Bleiburgu i drugim mjestima partizanskih zločina.

Napokon, žrtve masakra u Varivodama i treći su put ubijene ovim rušenjem skromnog spomenika podignutog njima u sjećanje. Sada se može stotinu puta dokazivati da je to djelo nekog neuračunljivog kabadahije što, tehnički gledano, možda i jeste istina. Ali, također je istina da se time održala tradicija da kada hrvatsko-srpski odnosi krenu prema nekoj mirnijoj kolotečini, zadarsko zaleđe ostaje netaknuti rezervat mržnje i stalnih incidenata. Kao da netko brine da se taj zadnji plamen otvorene nesnošljivosti ne ugasi, očito i u slavu nekih puno većih plamenova prije petnaest godina ondje i drugdje u Hrvatskoj.

Da li iza te slave stoji službena politika ne znam, ili ću se, hajde, praviti fin pa reći da ne znam. Ali znam da se iz te više nego razumne sumnje da stoji može izaći jedino nekom izrazito jasnom i nedvosmislenom gestom. U prošlom broju ovih novina kolega Saša Šimpraga iznio je ideju da Ivo Josipović posjeti Varivode i Škabrnju kao dva simbola teških i nekažnjenih zločina s hrvatske i srpske strane. Ideju supotpisujem, uz dodatak da bi to možda prije trebala biti predsjednica Vlade, čija je stranka u ovom kraju devedesetih imala a ima i danas puno veću političku težinu, i to u društvu reprezentativnog predstavnika srpske zajednice u Hrvatskoj.    

Tako bi potpunije bila poslana poruka da je zločin u Varivodama odvratan i zauman kao i onaj u Škabrnji, a onaj u Škabrnji odvratan kao onaj u Varivodama.

Bilo bi dobro da taj dvojac s tom porukom zatim ode i u Kistanje, gdje se posljednjih dana bruse strasti koje su lako mogle biti otponac rušenju spomenika u Varivodama. Strasti je izazvao zahtjev dijela srpskog stanovništva Kistanja i nekih lokalnih srpskih političkih krugova da se brišu imena ulica dana po Franji Tuđmanu i hrvatskim braniteljima, čemu su se uličnim demonstracijama suprotstavile braniteljske udruge i dio hrvatskih žitelja, među kojima je puno janjevačkih doseljenika.

Ishitren zahtjev u Kistanjama

Odmah ću reći da mi taj zahtjev izgleda dijelom ishitren i neosmišljen, i to iz više razloga. Prije svega, Srbi u Hrvatskoj su ti koje najviše pogađaju ovakva preimenovanja ulica, trgova i cijelih gradova (Vrginmost/Gvozd), pa je nelogično da sami posežu za metodom čije su žrtve najviše oni. Drugo, zahtjev da se brišu nazivi ulica po hrvatskim braniteljima s objašnjenjem da su oni u ovom kraju napravili teške zločine ulijeće u zamku kolektivizacije krivice. Svi branitelji nisu činili zločine, a oni koji jesu moraju biti sudski procesuirani, dakle kažnjeni puno teže nego što se ovim zahtjevom želi postići. Napokon, ako su Srbi gnjevni što su Hrvati iskoristili priliku da preimenuju ulice dok su u nekom trenutku bili negdje većina, nije pametno vraćati im istom mjerom kada većina pređe na srpsku stranu. Mudrije je stvar držati na duljem štapu, pa nešto prepustiti i samosazrijevanju hrvatske nacije, što istina ide sporo, presporo, ali je najveće jamstvo trajnog i obostrano zadovoljavajućeg rješenja. To će Srbima samo osnažiti legitimitet da se suprotstave nazivlju s kojim se s pravom ne mogu i ne trebaju pomiriti, jer slavi smrt njihovih predaka i njih samih, kao što rušenje spomenika u Varivodama slavi smrt devetoro pobijenih staraca i starica.

To se prije svega odnosi na nazive ulica po Mili Budaku, gdje god se još zadržali – a takvih je u Hrvatskoj ostalo čak sedamnaest – pa makar ondje ne živio niti jedan Srbin ili Srpkinja. Odnosi se svakako i na Gojka Šuška, koji je nakon “Oluje” ovako naglas rezonirao: “Naši roditelji su tjerali Srbe iz Hrvatske, a oni su ostali. Mi smo ih molili da ostanu, a oni su otišli. Radilo se, dakle, samo o pristupu.”

Nije čudnovato da je čovjek s ovako poustašenim viđenjem “Oluje” usto izjavljivao da na miniranje srpskih kuća nema prigovora ako su zanatski dobro izvedena. Ali je čudovišno da takav svat sve vrijeme ima svoje ulice, čak i aveniju u Zagrebu, da bi tek sada krenula inicijativa da se to ime izbriše iz nazivlja metropole. Obično se kaže – nikada nije kasno. E, za ovo nikada nije bilo – dovoljno rano.