Buzdovanom po internetu

Turskog premijera Recepa Tayyipa Erdogana sve donedavno na Zapadu se smatralo političarom koji primjerno spaja demokraciju i politički islam. Takvog državnika priželjkivalo se i u drugim muslimanskim zemljama, naročito onima koje je zahvatilo Arapsko proljeće. No onda mu se prije nekoliko mjeseci zatresla fotelja i uzorni se vladar pretvorio u razgoropađenog autokrata: okomio se na opoziciju koja ga je optužila za korupciju, proveo je masovne čistke u institucijama koje su te navode htjele istražiti, zaratio je s medijima i zabranio Twitter i YouTube, bio je spreman zaratiti čak i sa Sirijom, sve kako bi bio siguran da će pobijediti na lokalnim izborima, održanima 30. ožujka.

Analitičari nisu stavljali velike iznose na okladu da će mu ti potezi na izborima naštetiti, no vjerovali su ipak da će Erdoganova Stranka pravde i razvoja (AKP) izgubiti barem u urbanim središtima, tamo gdje živi moderno, zapadnjački raspoloženo stanovništvo, mladi Turci koji se strastveno koriste društvenim mrežama, naročito u vrijeme masovnih demonstracija s kojima se Erdoganova vlada prvi put suočila prošlog ljeta. Na to je upućivala i činjenica da su 11. ožujka diljem Turske održane još jedne masovne demonstracije, ovog puta zbog smrti istanbulskog tinejdžera koji je bio u komi od prošlog ljeta, nakon što je u glavu pogođen policijskim spremnikom za suzavac. No to se ipak nije dogodilo, već je njegov AKP na izborima dobio 44,2 posto glasova, čak sedam posto više nego na prošlim lokalnim izborima. AKP je pobijedio u 49 od 81 izborne jedinice, pa tako i u Istanbulu, gdje je dobio 48 posto. U glavnom gradu Ankari također je proglasio pobjedu, no to je učinio i kandidat opozicijske Republikanske narodne stranke (CHP), koja je vladajuće optužila za krađu glasova i zatražila ponovno prebrojavanje. U trećem po veličini turskom gradu Izmiru AKP je ipak izgubio, dobivši 35,9 posto glasova, dok je CHP osvojio 49,5 posto glasova. Nakon izbora građani su u anketama rekli da AKP dobro upravlja zemljom, da je ona ekonomski jaka i da javne službe dobro funkcioniraju, dok Erdogan čuva integritet države i jedino njegova stranka ima snage izvući zemlju iz problema.

Budući da je kampanju vodio tako da je izbore proglasio referendumom o vlastitoj vladavini, ali i mehanizmom kojim će se očistiti od optužbi za korupciju, Erdogan je nakon izbora ustvrdio da ga je “narod na biralištima proglasio nevinim” i da su “oni koji su napadali Tursku sada razočarani”, jer ta zemlja “ima demokraciju za kakvom i Zapad čezne”. Zaprijetio je i da će “ući u jazbinu” pokreta Gülen, vjersko-političke skupine kojom iz egzila u SAD-u upravlja bivši turski imam Muhamed Fetulah Gülen i za koju se vjeruje da stoji iza korupcijske istrage protiv Erdogana.

No sve to Zapad ipak nije trebalo iznenaditi. Otkako je AKP došao na vlast 2002. godine, ali i desetljećima prije toga, vjerna i ključna NATO saveznica i vječni aspirant za članstvo u Europskoj uniji ujedno je i zemlja neslobodnih medija. Ako nisu u njemu prijateljskom vlasništvu, poput dnevnika “Sabah” kojem je gazda premijerov zet, Erdogan ih kroti milijunskim globama, direktnim instrukcijama urednicima ili uklanjanjem neposlušnih novinara, a ako ništa od toga ne upali, trpa ih u zatvor, pa je Turska već godinama prva zemlja svijeta po broju zatvorenih novinara.

Upravo su neslobodni mediji razlog zašto su Turci tako odani korisnici društvenih mreža, pa Turska spada u prvih deset zemalja svijeta kada je u pitanju korištenje Twittera. Tim “SMS-om interneta” koristi se čak deset milijuna Turaka, Facebookom 34 milijuna, a YouTube je donedavno spadao u deset najposjećenijih sajtova u toj zemlji. Sve dok mu vlada nije blokirala pristup zbog “vrijeđanja” Kemala Atatürka, osnivača moderne turske države čije sekularne temelje više od bilo koga drugoga razgrađuje sam Erdogan, uvodeći u zemlju puzeći islamizam. Sredinom ožujka Erdogan je naredio da se blokira i Twitter, prkosno izjavivši da će “izbrisati i sve ostale” i da ga “nije briga što će reći međunarodna zajednica”. Iako je sud u Ankari naredio privremenu odgodu zabrane Twittera, dok je blokada YouTubea lako zaobiđena, Turska se ovim potezima svrstala u sam svjetski vrh kada je u pitanju gušenje digitalnih medija.

Erdoganov rat protiv interneta ušao je u fazu juriša prošlog ljeta, kada su milijuni ljudi izašli na ulice, u početku zbog odluke vlasti da se u centru Istanbula sruši park kako bi na njegovom mjestu izniknuo još jedan trgovački centar, a zatim i kao opći prosvjed protiv vlade. Premijer je prosvjednike nazivao banditima i teroristima, u okršajima s policijom poginulo je 11 ljudi, a turski mediji prva tri dana o demonstracijama uopće nisu izvještavali. Dapače, u legendu je ušao dokumentarac o pingvinima na turskoj podružnici američkog CNN-a, te onaj o Hitleru na vodećoj turskoj televiziji NTV. Prosvjednici su se, što iz revolta što iz logističkih potreba, okrenuli društvenim mrežama, pa je vlada Twitter proglasila prijetnjom i kanalom za širenje lažnih informacija, uhapsivši stotine njegovih korisnika. Budući da se iz tehničkih razloga nisu mogli blokirati pojedini računi Twittera, Erdogan se zaustavio na prijetnjama, sve dok mu prije nekoliko tjedana nije prekipjelo, pa je buzdovanom krenuo na društvene mreže.

Ovog puta stvar je bila ozbiljnija. Više se nije radilo samo o dogovorima i uputama za demonstracije, već su društvene mreže poslužile kao sredstvo za širenje tonskih snimki koje impliciraju da su Erdogan, njegova obitelj i njegova vlada do srži ogrezli u korupciji. Krajem prošle godine, naime, turska policija i državno odvjetništvo pokrenuli su istragu i uhapsili brojne dužnosnike zbog sumnji da su utajili i korupcijskim metodama priskrbili stotine milijuna eura. Snimke telefonskih razgovora navodno je doturio Gülen, vođa svojevrsnog islamskog kulta s milijunima sljedbenika u svijetu, ali navodno i u turskoj policiji, pravosuđu, medijima i poslovnoj zajednici.

U najspornijim razgovorima, snimljenima prvog dana istrage, Erdogan i sin mu Bilal dogovaraju se kao sakriti velike sume novca raspoređene po brojnim nekretninama, pa se Bilal kasnije javlja ocu da ga obavijesti kako je “većinu novca riješio, osim još 30 milijuna eura”. Autentičnost snimaka potvrdili su stručnjaci, a na YouTubeu su preslušane pet milijuna puta. Snimljeni su i drugi dužnosnici, pa su u prosincu prošle godine četiri ministra podnijela ostavke, a Erdogan je cijeli skandal proglasio državnim udarom, sastavivši usput dugačku listu izdajnika na kojoj su se našli pokret Gülen, opozicijski CHP, medijska grupa Dogan, udruženje industrijalaca i poslovnjaka i, naravno, Twitter i YouTube. Preraspodijelio je 8.000 policajaca, postavio novog ministra pravosuđa, uklonio desetke državnih odvjetnika i sudaca. Novi državni odvjetnici uništili su brojne snimke, a svi osumnjičenici pušteni su iz pritvora.

No curenja tu nisu stala. Dapače, pretpostavlja se da su otpušteni dužnosnici nastavili liferovati snimke na internetske platforme, pa je tako 27. ožujka na YouTube procurila i ona na kojoj se skupina dužnosnika za nacionalnu sigurnost, zajedno s ministrom vanjskih poslova Ahmetom Davutogluom, dogovara kako će orkestrirati napad na grobnicu Sulejmana Šaha, djeda osnivača Otomanskog Carstva Osmana Gazija. No četiri dana prije toga, a tjedan dana prije izbora, turska je vojska prvo srušila sirijski avion MiG-23, za koji se kasnije ispostavilo da je bio nadzorni avion u potrazi za borcima Al-Kaide. Avion je oboren zbog upada u turski zračni prostor, samo minutu nakon što je u njega zašao tek jedan kilometar, pa je predsjednik CHP-a Kemal Kılıçdaroglu izjavio da je Erdogan toliko očajan od straha da će izgubiti izbore da je spreman zbog toga zemlju gurnuti u rat.

Što se pak tiče grobnice, ona se nalazi na teritoriju Sirije, 40 kilometara od turske granice, a tih 40.000 kvadratnih metara sve dosad smatralo se turskom enklavom u Siriji, koju čuva 25 turskih vojnika. No teroristička skupina Islamska država Iraka i Levanta, koja sve više jača u sirijskom građanskom ratu, navodno je od Turske zatražila da povuče svoje vojnike, što su, barem tako pokazuje sporna snimka, Davutoglu i šef obavještajne zajednice Hakan Fidan namjeravali iskoristiti za pridobivanje javnog mnijenja uoči izbora. Navodno su bili spremni tamo poslati grupicu ljudi da na pustopoljini ispali nekoliko projektila, što bi onda poslužilo i kao povod za napad na Siriju. Upravo ta snimka presudila je Twitteru i YouTubeu, a odluku o zabrani nisu spriječila čak ni negodovanja turskog predsjednika Abdullaha Güla, gradonačelnika Ankare i nekih drugih dužnosnika, pa ni najava CHP-a da će pokrenuti ustavnu tužbu. Ta negodovanja nisu imala nikakvog utjecaja ni na ishod izbora, pa je Erdogan na njima pobijedio i privremeno ugušio otpore, barem do lipnja iduće godine kada ga čekaju parlamentarni izbori.

Moćnici na farmama klikova

Iako su komunikacijski potencijali društvenih mreža golemi, njihov se značaj često preuveličava i zloupotrebljava. Tako su primjerice zapadni mediji demonstracije Zelenog pokreta u Iranu 2009. proglasili “Twitter revolucijom”, iako su se tamošnji prosvjednici vrlo malo služili internetom i mobitelom, naprosto zato jer su bili isključeni. Kredibilnost informacija s društvenih mreža također se često osporava, pa su se u vrijeme prosvjeda u Turskoj Twitterom širile lažne glasine da policija protiv prosvjednika koristi “Agent Orange”, biološko oružje iz doba vijetnamskog rata, a u Iranu kiselinu i kipuću vodu. U posljednje vrijeme i političari koriste utjecaj društvenih mreža, pa se tako vladar Dubaija proglasio “jednim od svjetskih vođa s najvećim brojem sljedbenika na Twitteru”, dok je australski premijer Tony Abbott lani dospio na naslovnice zbog sumnji da je, u vrijeme dok je bio vođa opozicije, kupovao sljedbenike na Twitteru. Emiratski analitičar arapskih zbivanja, sultan Sooud Al-Qassemi postao je ugledni komentator u zapadnim medijima i na sveučilištima zahvaljujući “četvrt milijuna sljedbenika” na Twitteru, iako alati za izoliranje lažnih i neaktivnih računa na društvenim mrežama pokazuju da ih ima 40 posto manje. Dokumentarni film Chrisa Atkinsa “Celebs, Brands and Fake Fans” bavi se pak “farmama klikova” u Bangladešu, na kojima jeftina radna snaga za zapadne kompanije manipulira statistikama društvenih mreža.