Lidija Gajski: Tvrdnje o učinkovitosti vakcina sasvim su paušalne

Kako komentirate odluku Ustavnog suda koji je, nakon konzultacija s Ministarstvom zdravlja i pred najavljenu javnu raspravu, odbio prijedlog za ocjenu ustavnosti obavezne imunizacije djece, iz čega proizlazi da o cijepljenju djeteta roditelji ne mogu samostalno odlučivati?

Podnositelji, jedan bračni par i Udruga Život ili cijepljenje, svoj su zahtjev argumentirali štetnim učincima cijepljenja, diskriminacijom necijepljene djece zbog nemogućnosti upisa u vrtić i školu te uskraćivanjem roditeljskih prava i sloboda. Iako u medicini svaki terapijski, dijagnostički ili preventivni postupak preporučuju liječnici, a na pacijentu je da odluči hoće li preporuku prihvatiti, u slučaju cijepljenja propisana je i obaveza i sankcija za njezino nepoštivanje. Presudan za sudsku odluku bio je stav medicinske struke da je cijepljenje “najdjelotvornija i najsigurnija mjera sprečavanja zaraznih bolesti” i da necijepljenjem ugrožavamo vlastito i zdravlje drugih ljudi. Interes zajednice mogli bismo prihvatiti kada bi cijepljenje doista bilo dokazano djelotvorna metoda prevencije zaraznih bolesti, kako na individualnoj tako i na kolektivnoj razini. Međutim, usprkos tvrdnjama nadležnih medicinskih institucija, ono to jednostavno nije.

Bez vjerodostojnih istraživanja

Čime potkrepljujete takvu tvrdnju? 

Nigdje nisam vidjela znanstvene dokaze o korisnosti cijepljenja: kliničkih ispitivanja nema, a postoje izvještaji o štetnim učincima. Tvrdnje nadležnih stručnjaka da necijepljena djeca češće obolijevaju i da se u populacijama u kojima procijepljenost pada pojavljuju epidemije nemaju znanstvenih uporišta. Povijest epidemija pokazuje da su se javljale neovisno o cijepljenju i da su obolijevali i cijepljeni i necijepljeni ljudi. Zarazne bolesti nisu uzmaknule zbog cijepljenja nego zbog poboljšanja prehrane, sanitarnog standarda, radnih i životnih uvjeta i edukacije ljudi.

Ustavni sud u svom obrazloženju navodi da su nuspojave kao posljedica cijepljenja rijetke, no pitanje je tko je odgovoran kada se one dogode. Koliko se obavezna cjepiva testiraju?

Teret komplikacija prepušten je roditeljima: država koja propisuje obavezu cijepljenja ne preuzima odgovornost za posljedice. Odgovornosti su se odrekli i proizvođači, farmaceutske tvrtke. Sudske je tužbe praktički nemoguće dobiti, a čak se i tada novčane odštete isplaćuju iz državnog proračuna, a ne od farmaceutskih kompanija. Odluku Ustavnog suda gotovo da možemo ekskulpirati jer se postupilo po mišljenju nadležne struke. No tvrdnje Ministarstva zdravlja utemeljene na mišljenju epidemiologa, infektologa i pedijatara su paušalne i ne odgovaraju istini, pa je i Sud donio krivu odluku jer je temeljena na nevjerodostojnim informacijama. Od medicinskih stručnjaka očekujemo da nas uvjere da je svako pojedino obavezno cjepivo djelotvorno, sigurno, isplativo, da postoji potreba za cijepljenjem za svaku pojedinu bolest i da se necijepljenjem ugrožavaju drugi. Nemamo dokaze ni za to da cjepiva djeluju na pojedinačnoj razni, a kamoli na razini populacije. Ispravna testiranja učinkovitosti vakcina gotovo ne postoje, a kada je riječ o sigurnosti, u pravilu su neprimjerena: pretežno se testiraju zdrava, a isključuju primjerice neurorizična djeca. Uz to, praćenje traje svega nekoliko tjedana ili mjeseci, pa se dugoročni štetni učinci ne mogu ni evidentirati.

Kakvi su vaši argumenti kada govorite o paušalnim mišljenjima Ministarstva zdravlja? 

Prije dvije godine uputila sam Hrvatskoj agenciji za lijekove i medicinske proizvode molbu da mi dostave konkretna znanstvena istraživanja na temelju kojih su registrirali cjepivo protiv ospica, zaušnjaka i rubeole te cjepivo protiv tetanusa i gripe. Njihov općenit odgovor bio je da su ta cjepiva sigurna, djelotvorna i u primjeni u EU-u; nisu citirali niti jedno istraživanje. Drugi je zahtjev Ministarstvu zdravlja potkraj prošle godine uputila Udruga za promicanje prava pacijenata i građanska inicijativa Cijepljenje – slobodan izbor, kojoj je dostavljeno više od 5.600 različitih znanstvenih radova, ali ne i klinički pokusi s cjepivima koji su mjerodavni za prosudbu njihove djelotvornosti i sigurnosti. Lani je Povjerenstvo za etiku Hrvatske liječničke komore odbacilo tužbu protiv mene za iznošenje neistina o cijepljenju, a ove je godine jednoga austrijskog liječnika sud vratio na posao nakon što mu je prije nekoliko godina zbog slične optužbe bila oduzeta dozvola za rad.

Represija nije rješenje 

Kako bi zapravo trebalo izgledati valjano istraživanje? 

Relativno jednostavno: mjerite broj oboljelih od bolesti protiv kojih ste cijepili. U određenom razdoblju vidjet ćete koliko je ljudi oboljelo u grupi koja je cijepljena i u onoj koja nije. Iz toga donosite zaključak djeluje li cjepivo ili ne djeluje. Kako takvih istraživanja u pravilu nema, tvrdnje o učinkovitosti vakcina su sasvim paušalne.

Kada govorimo o nuspojavama, o čemu one ovise? 

Ovise o djetetovoj neurološkoj i imunološkoj konstituciji; postoje djeca koja imaju predispoziciju za takva oštećenja. Ozbiljne nuspojave doista su rijetke, no nisu zanemarive uzmemo li u obzir da se cijepe deseci milijuna djece. Riječ je o zdravoj dječjoj populaciji, tako da rizik nuspojava mora biti blizu nule. S druge strane, cijepimo protiv bolesti od kojih je dio već iskorijenjen, a većina ostalih je lakše prirode. Neki liječnici smatraju dječje zarazne bolesti korisnima jer kroz interakciju s uzročnikom i proces bolesti imunosni sustav uči i postaje kompetentniji za borbu protiv drugih uzročnika i bolesti poput tumora.

Što mislite o reakciji roditelja iz Belog Manastira koji najavljuju da će se iseliti iz zemlje ako ih država nastavi novčano kažnjavati zbog odluke da ne cijepe djecu?

To nije rješenje. Treba se udružiti i napraviti pritisak na liječnike i politiku. Uskoro će pedijatrima postati nemoguće provoditi cijepljenje – svakoga dana sve je više roditelja koji ga odbijaju. Problemi se ne rješavaju represijom. Slobodan izbor oko cijepljenja postoji u većini razvijenih europskih zemalja, a i u nas je to samo pitanje vremena.