Čamotinjski nemir
Angel Olsen: Burn Your Fire For No Witness (Jagjaguwar, 2014)
Izgleda da se i dalje ništa ne može usporediti sa slomljenim srcem. O tužnom stanju koje izaziva taj lom napisane su biblioteke knjiga, snimljene gomile filmova, odsvirane bezbrojne pjesme. Ako je za vjerovati albumu “Burn Your Fire For No Witness” mlade kantautorice Angel Olsen, nije slomljeno srce strašno samo po sebi, tako ga jezovitim čini čudna pratnja s kojom dolazi na pozornicu života, ona čamotinja kojoj nisu posvećene biblioteke, koju umjetnost baš i nije rado dodirivala. Pisci bi je spomenuli u intervjuima kao stanje kojeg se posebno plaše (čak i hrabri pisci, poput Danila Kiša). Ali čamotinja, lišena svake romantike, ne bi bila obrađivana. Barem ne često. Slikar Josip Vaništa u knjizi “Skizzenbuch 1932-2010: iza otvorenih vrata” hvata nekoliko momenata tijekom kojih je ta bizarna drama na djelu – riječ je o posjetima Miroslavu Krleži, dok leži u bolničkoj postelji i čeka da umre.
Angel Olsen doživjela je ljubavni brodolom. Čudno je kako ljubavni brodolom domino-reakcijom izazove potonuće cijele flote: radi se o samo jednom brodu, onom ljubavnom, ali tone sve pred nosom ožalošćenoga kapetana. Prije ovog albuma, snimila je “Half Way Home”, donekle obilježen prethodnom suradnjom s Willom Oldhamom, alias Bonniejem Princeom Billyjem. Znači, ni tada joj nisu cvjetale ruže, iz čega ne treba izvoditi dalekosežne ili cinične zaključke da si sudbinu sami naručujemo, kao pizzu. Na “Half Way Home”, prije ovoga emocionalnog debakla, plovila je poznatim vodama koje su u vokalne emocionalne šifre uplitali velikani poput Roya Orbisona ili Leonarda Cohena, no ovdje se stvar i smjer mijenjaju, kao da se sve nakosilo, a slomljeno srce dovelo do efekta očuđavanja, kao razbijena stakla na naočalama, pa sada sve izgleda kao da je razlomljeno, sastavljeno iz nekoherentnih autohtonih cjelina koje bi mogle proglasiti samostalnost. Što izaziva jezu, tako da se Angel Olsen, ne bi li premostila taj jaz između sebe i svijeta, na albumu počesto obraća direktno slušatelju, postavljajući mu pitanja, u stilu “Jesi li i ti ovako sam?”
“Burn Your Fire For No Witness” snimila je s Joshuom Jaegerom na bubnjevima i Stewartom Bronaughom na basu i gitari. I dalje je zapanjujuće do koje mjere standardna rock-trica može zvučati bogato, nafilovano, emocionalno široko. I tamo gdje nema klavijatura (a ima i njih), pogotovo kada zvuk uranja u psihodelične momente, kakvi definitivno idu uz narušene osjećajne registre puste zemlje kojom se Olsenova kreće u svojim pjesmama, primjerice u onoj “Stars”, koja završava prilično lijepim komadom kakofonije. Album je lijep i jezovit, Olsenica obožava zvuk iz pedesetih godina 20. stoljeća; zvuči kao da se neka junakinja filmova Alfreda Hitchcocka dohvatila mikrofona i odlučila vam reći koju o tome kako stvari zbilja stoje iza ušminkanih fasada američkih slatkih predgrađa. Tajnica Marion Crane iz “Psiha” nije uzela nikakav novac, nego je zbrisala jer ju je ostavio čovjek za kojeg je mislila kako će joj biti životni partner. Unajmila je sobu u motelu pored puta od mladića koji svira gitaru. I onda su navečer sjeli, sam on (ako ne računamo majku), sama ona i zasvirali koju za svoje duše.
Tako opustošenu i rezonantnu kvalitetu uspjela je Angel Olsen dosegnuti na albumu: ni o čemu sada ne razmišlja, samo pjeva o pustinji kroz koju prolazi. Tuširat će se poslije, momak je baš sladak i dobro svira gitaru. Jedan od boljih glazbenih momenata čamotinjskog nemira koji je moguće čuti. Potencijalno, velika karijera.