Hvala na takvom Pogledu

Foto: Jovica Drobnjak

Od pogleda se ne živi, kaže poslovica, pa i ako stanujete na adresi neobična imena Pogled u općini Viškovo kraj Rijeke i s balkona vam oko dopire sve do Kvarnerskog zaljeva… Poslovicom je vođen i 65-godišnji Momčilo Lutovac, bivši stanovnik Rijeke i povratnik iz Srbije, u kojoj je proveo punih trinaest godina; sa suprugom je sredinom 2010. uselio u 39 kvadrata stana na drugom katu novosagrađene dvokatnice koja, uslijed nekvalitetne i/ili brzoplete izgradnje, polako i sigurno propada. Kiše, kojih je na Kvarneru više nego u mnogim drugim krajevima, samo podupiru taj proces: prodiru kroz krov dvokatnice, ulijevajući se u nosivi stup zgrade, koji se posljednjih zima zbog toga smrznuo, pa popucao. I balkonski su zidovi napukli, a za jačih kiša voda kroz fasadu curi u spavaću sobu Lutovčevih. Vlaga nagriza zidove, žbuka u stanovima i po hodniku zgrade otpada, pa stanari prečesto moraju sanirati štetu novim ličenjima. A vlasnik te i drugih zgrada i stanova u Viškovu je država, koja ih je preko svoje Agencije za promet nekretninama (APN) kupila za povratnike, nositelje stanarskog prava iz Rijeke i okolice, od kojih je većina već podnijela zahtjev za otkup stanova u kojima žive. No od šest stanova u zgradi na adresi Pogled, četiri su još u državnom vlasništvu.

– Na početku sam bio oduševljen stanom, ali kasnije sam uvidio da je samo naoko lijep. Od prvoga dana ni klima-uređaji ne funkcioniraju: pušu topli zrak kada je toplo, hladni kada je hladno – govori Momčilo, koji nadležnim službama bezuspješno šalje dopise, pritužbe i zamolbe da saniraju štetu.

Njegova supruga Milanka, rodom iz okolice Kruševca, dodaje da je zgrada rađena po “fuš-modelu”.

– Ako se ništa ne poduzme, za pet godina sve će se srušiti. Ni u ludilu nećemo otkupljivati stan dok je ovakvih problema. Evo, želi li tko pogled na Kvarner, neka dođe da se mijenjamo.

Problem bi se ipak trebao početi rješavati, kaže Mirela Stanić Popović, predstojnica Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, koja je s ostalim članovima ureda krenula s nama u obilazak terena.

– Općina Viškovo upravo otvara natječaj za prinudnog upravitelja zgrade. Kada s upraviteljem potpišemo ugovor, plaćat ćemo pričuvu za stanove koji su u našem vlasništvu. S vremenom će se novac akumulirati, pa će se dio iskoristiti za zajedničke dijelove zgrade. Prvo će inženjeri Državnog ureda snimiti stanje i utvrditi u čemu je problem, a onda ćemo, u skladu s novcem koji će biti na raspolaganju, krenuti u sanaciju, jer je investitor i graditelj (tvrtka Mikis, op. a.) propao. Ipak, sve ovisi o proračunu; koliko će trošak sanacije iznositi, teško je sada reći – objašnjava Mirela Stanić Popović.

Teško je reći i kolika utjeha njezine riječi mogu biti za Momčila Lutovca, kojem je rat oduzeo najbolje godine života. Stan u Rijeci u kojem je stanovao do 1991. davno je zaplijenjen, o čemu ima i službeno rješenje.

– Nakon rata dolazio sam u Rijeku i predavao zahtjeve za povrat stana, no odgovarali su da mi ga ne mogu vratiti i da će me obavijestiti kada budu imali zamjensku stambenu jedinicu. Ne znam točno tko je u mom stanu, znam samo da je riječ o jednom bivšem branitelju – priča Momčilo, koji je u riječkoj Rafineriji radio 21 godinu.

Te 1991. morao je napustiti grad jer su mu nepoznate osobe prijetile telefonom, a maskirane dolazile na vrata: prijetnje je prijavljivao policiji, ali bez učinka. Da preživi, u Srbiji je radio sve i svašta. Rijeku, u koju se iz Crne Gore doselio sedamdesetih, i dalje smatra svojim gradom.

– Učestvovao sam u svim dobrovoljnim akcijama, od sadnje do drugih javnih radova, i tko mi može reći da ovo nije moj grad? Uskoro stječem pravo na starosnu penziju, a imam i sina koji je ostao živjeti u Srbiji – otkriva nam Momčilo dijelove svog života.

Njegov susjed Miloš Bijelić za rata je bio u Banjoj Luci: u stan na prvom katu Pogleda uselio se u maju 2011. godine; već tada je u njemu bilo vlage, kaže nam. Iako je predao papire za otkup, nije siguran da će njegova mirovina moći pratiti cijenu kvadrata stana, a umanjenje rate ovisit će ponajprije o izbjegličkom stažu i težini potrebne sanacije zgrade i stanova.

– Ako će kvadrat biti oko 570 eura, kako sam čuo, nema mi druge nego odustati i vratiti ključ. Pa moja penzija je 2.500 kuna, neću valjda pod stare dane kopati po kantama za smeće – kaže Bijelić.

Za njega je prihvatljiva otkupna cijena od 300 do najviše 350 eura po kvadratu, s mjesečnom ratom do 120 eura na dvadeset godina; tek bi mu tako mirovina podnijela režijske i ostale životne troškove. I on je, poput svoga komšije Lutovca, do 1991. živio u Rijeci, u Prvomajskoj ulici u središtu grada. Tada su mu u Torpedu, gdje je radio u ljevaonici i na remontu peći, rekli da se razduži.

– Otkaz su dobili i moja supruga koja je radila u vrtiću i sin koji je bio zaposlen u 3. maju. Zašto? Ne znam razloge zbog kojih sam morao napustiti Rijeku: da nisam dobio otkaz, nikada ne bih otišao iz Hrvatske. U mojoj je firmi u istom danu otkaz dobilo 3.700 ljudi, većinom Srbi. Kako ostati u Rijeci nakon toga? – još uvijek pomalo ojađeno pita Bijelić, koji bivšom Prvomajskom i danas prođe, no ne želi ni nagađati tko živi u nekoć njegovom stanu.

Probleme sa zgradama imaju i povratnici u Pešćićićima, na drugom kraju općine Viškovo. Fikret Ćuro je inženjer strojarstva; u zgradu se doselio 2008., netom prije njezina dovršetka. Od vode, koja inače život znači, ni on ni drugi stanari ne mogu živjeti. Pokazuje nam drvenu ploču koju svaki put kada kiši mora pričvršćivati na ulazna vrata svoga suterenskog stana.

– Tisuće i tisuće kubika vode ide ispod zgrade, odnijet će je jednom. Krov prokišnjava, a mijenjan je čim smo se doselili. Sve su letve preletvane, no nije to dobro napravljeno, razmak ne valja. I porozan je, osobno sam s majstorom bio na krovu – priča Ćuro.

Znakovito je da je, kao i na adresi Pogled, i ovdašnji investitor proglasio bankrot, pa izvođač radova nije u garantnom roku stigao sanirati krov. Pokazuje nam Ćuro mrlje od vlage i gljivice kojih ima u svakom dijelu stana, od vode podignut parket… Ni šahtovi ne funkcioniraju, veću količinu oborina ne mogu podnijeti, pa je stanari metlama moraju izbacivati iz hodnika.

– Postavili su cjevčice za odvodnju presjeka 12 centimetara, a trebale bi biti najmanje 80. Znam to, rođen sam na selu – kaže Fikret.

Stanari imaju problema i sa septičkom jamom, koja se često začepi, pa fekalije plivaju posvuda: kapacitet joj je deset kubika, u nju se mjesečno slije čak 70, a stanari za svako pražnjenje izdvoje i više od 1.700 kuna.

– Dajte pare i sve ćemo riješiti – pomalo uzrujano komentira Ćuro.

Umiruje ga Petar Mrkonjić, načelnik Sektora za gospodarenje i upravljanje stambenim jedinicama u Državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje, koji rješenje problema vidi u tome da se općinskim novcem napravi bunar u koji će se slijevati oborinske vode. I ovdje, smatra, treba uvesti prinudnu upravu, a stanarima poručuje da će država plaćati pričuvu iz koje će se moći platiti pražnjenje septičke jame.

Pojava i prisutnost članova Državnog ureda na terenu ohrabruje i stanara Dušana Slavuja, porijeklom s Banije. Pokazuje nam unutrašnjost stana, gdje na mnogim dijelovima otpada žbuka, iako su svježe oličeni. Podnio je zahtjev za otkup i nada se da će država prije toga sanirati infrastrukturu zgrade. Vratio se 2000. godine, a o izbjegličkom životu nerado priča, kaže samo da sada živi od prijevremene mirovine…

Stanje stambenih objekata u vlasništvu države nije bolje ni u dijelu općine Mavri: osim problema s vodom i vlagom, ondje ponegdje nema ni gromobrana, a ni spajanje klima-uređaja nije dovršeno. Postavlja se pitanje kako je država preko jedne od svojih brojnih agencija mogla otkupiti samo na prvi pogled solidne, a zapravo poludovršene i ispod svih standarda građene objekte, čiji su investitori vrlo brzo propali na tržištu.

– Stanovi su se procjenjivali posredstvom APN-a i resornog ministarstva, a kaparili su se oni koji su se činili prihvatljivima. Nakon vještačenja sudskog vještaka, utvrđivala se cijena. Nisu postojali jasni kriteriji za ono što je u redu, a što nije, samo varijacije na temu – kaže Mirela Stanić Popović.

Drugim riječima, dok je bilo novca u državnoj blagajni, trošilo se šakom i kapom. Danas, kada je ona presušila, državu bi cijela ova nevesela priča mogla još više stajati – u slučaju da ljudi odustanu od otkupa stanova.

Mrkonjić: Cilj nam je da prodamo što više možemo

Ne budemo li mogli prodati sve stanove, vratit ćemo ih APN-u da se prodaju na slobodnom tržištu, a sredstva od toga ići će u državni proračun – kaže Petar Mrkonjić, načelnik Sektora za gospodarenje i upravljanje stambenim jedinicama.

– I danas imamo 19.000 neprodanih kuća i stanova za bivše nositelje stanarskog prava i zaštićene najmoprimce. Cilj nam je da prodamo što više možemo i da darujemo onome tko ima pravo na darovanje, a ostatak da svedemo na dio koji će ostati u najmu za socijalno stanovanje, čime će zakonski upravljati jedinice lokalne samouprave. Nakon toga bismo cijelu priču lagano privodili kraju. Oni koji imaju trajni boravak u otkup stanova mogu ići odmah, a kada procedura završi, moći će i oni koji sada imaju privremeni boravak.