Di-džej Bakto: Puštamo jugo-velikane fanka, soula i diska

Džimi Barka je lik iz poznatog filma Živojina Pavlovića “Kad budem mrtav i beo”, a Džimi Barka Ekspiriens kolektiv koji čine dva slovenska di-džeja i producenta Bakto i Borka te vrhunski bubnjar i perkusionist Marjan Stanić. Taj je trio postao prava klupska atrakcija na području bivše Jugoslavije, a Bakto i Borka nastupaju i pod imenom Tetkine radosti, razveseljavajući sve brojniju publiku fank, soul i disko hitovima iz šezdesetih i sedamdesetih.

Što je bio svojevrsni okidač da počnete istraživati jugoslavensku fank, soul i disko ostavštinu?

U vrijeme kada smo počeli s Tetkinim radostima, već smo puštali neke jugo-fank stvari, “Ležaj od suza”, “Flojda” sa saundtreka “Nacionalna klasa” i slično, više-manje iz zajebancije. A onda smo upoznali di-džeja Vua, koji nam je dao miks na kojem je bila i “Majko zemljo” Tihomira Popa Asanovića… mislim da nas je ta pjesma natjerala da počnemo tražiti slične stvari i razmišljati o jugoslavenskom soul-fank mikstejpu.

Subverzivni element

Navodno su neki od albuma snimljenih na ovim prostorima šezdesetih i sedamdesetih traženi u cijelom svijetu, gdje postižu iznimnu cijenu: je li to urbani mit ili prava istina?

Nije to nikakav urbani mit, neke se ovdašnje stvari doista smatraju biserima džeza, soula i fanka te postižu visoke cijene kod kolekcionara i producenata. Neki albumi na internetu vrijede i po nekoliko stotina eura.

Zaljubljenici u muziku najčešće ostanu u šoku kada shvate kakve su se kvalitetne stvari radile u nekadašnjoj Jugoslaviji. A onda uslijedi šok zbog toga što su ti velikani i pioniri fanka, diska i soula u potpunosti zaboravljeni i prepušteni anonimnosti. Jeste li ikada kontaktirali neke od tih izvođača i autora?

Upoznali smo neke koji danas žive u Ljubljani i još su dio scene. Janez Bončina Benč jednom nam je ispričao hrpu ludih priča, ali nije da smo baš sve pohvatali. Mislim da je radioemisija “Smeđi šećer” po tom pitanju napravila najveći korak, kada su intervjuirali Tihomira Asanovića.

Postoji li razliku u reakciji stranaca i publike s ovih prostora kada im u uši prvi put uđe muzika koju puštate na svojim setovima? 

Naravno da postoji! Od stranaca se najviše zainteresiraju oni koji prate rer-fank priču. Imamo i nekolicinu kolega di-džejeva, poput di-džej Formata, koji se odmah oduševe i počnu ispitivati gdje smo pronašli te opskurne brejkove. Kod publike s ovih prostora čitava priča dobiva sasvim drugu dimenziju. Nakraju, ta je muzika jedna od rijetkih stvari koje su ostale od kulturnog područja koje se nekada zvalo Jugoslavijom. Nije da smo jugonostalgični, ali da netko nije iskopao te ploče, naše bi generacije bile uskraćene za tu veoma zanimljivu priču.

Kakvo je bilo “ispitivanje tržišta”, odnosno kako je reagirala klupska publika kada ste prvi put zavrtjeli hitove iz sedamdesetih?

Posvuda smo počeli tražiti ploče, u svakom novom gradu prvo nam je pitanje gdje je dućan s pločama. Prve partije s takvom muzikom radili smo u Ljubljani, gdje smo Borka i ja već bili afirmirani di-džejevi. Već je bilo poznato da po kavanama puštamo jugoslavenske stvari, tako da je publika na neki način već bila zaražena tom muzikom. Trebalo je samo napraviti koncept i, naravno, nabaviti dovoljno dobrih stvari.

Tko je došao na ideju da se muzika koju puštate podeblja insertima iz filmova tog vremena?

Ja, vjerojatno: tada sam se baš počeo baviti vi-džejingom i bio sam u fazi da gledam jedan stari jugoslavenski film na dan. Osim toga, mislim da smo svi veliki fanovi Prinsa Pola i njegovih “skitova” – kada smo sklopili prvi dio miksa, dodao sam neke dijaloge, sve s namjerom da stvar dobije i neki zajebantsko-subverzivni narativni element.

Osvojili smo simpatije 

Produkcija i di-džejing su jedno, a nastup s bubnjarom nešto sasvim drugo: je li Marjan Stanić postao obožavatelj te muzike zahvaljujući Tetkinim radostima ili ste mu sami došli s idejom da nešto zajedno napravite?

Čitava priča s Džimijem Barkom zapravo nije vezana uz Tetkine radosti. Znamo se s Marjanom već dugo, nama su njegovi koncerti uvijek bili ono što se mora vidjeti, a njemu su se svidjeli naši setovi, pa je jednom predložio da napravimo bend. Onda smo počeli vježbati i to je cijela priča. Što se muzike tiče, malo upotrebljavamo jugo-stvari.

A odakle naziv vašeg i Borkinog tandema Tetkine radosti?

Kada smo napravili prvi miks, trebalo je smisliti ime. Željeli smo da je takvo da znači nešto i kod nas, i u Hrvatskoj, i u Srbiji. Pa smo tako malo vrtjeli riječi.

Što izvodite u tandemu, a što kao kolektiv?

Tetkine radosti bazirane su na mikstejpovima, bittejpovima i partijima jugoslavenskog fanka i soula, dakle klasični di-džej setovi. Džimi Barka Ekspiriens je bend sastavljen od dvojice di-džejeva i bubnjara, koji radi koncerte sa semplovima iz cijelog svijeta, od Perua do Bakua. Ime lika iz filma Živojina Pavlovića uzeli smo stoga što su di-džejevi na neki način smatrani muzičkim šarlatanima i u tom samoironijskom smislu Borka i ja imamo nešto zajedničko s Džimijem Barkom, koji je navalio na pjevanje iako veze s njim nema. A da bismo naglasili Marjanovu virtuoznost, dodali smo to Ekspiriens, što aludira na onoga drugog, svim dobro znanog Džimija.

Jeste li u nekim dijelovima regije već zadobili status zvijezda čiji se nastupi ne preskaču? 

Ne bih baš pričao o statusu zvijezda, ali sretni smo što smo osvojili simpatije nekih ljudi koji nas sada prate. Nadam se da će tako biti i ubuduće.

Razmišljate li možda o tome da okupite nekadašnje stvarne jugoslavenske zvijezde i zajedno napravite neki fank-soul festival ili šou?

To je više plan za Tetkine radosti. Ali budemo li radili neki ju-fank fest, Džimi Barka mogao bi imati specijalni nastup. No, kako kod nas kažu, pustite se presenetiti!