Bio je čovjek ljubavi

Svečana zaupokojena liturgija i opelo koje je u prisutnosti najviših predstavnika Pravoslavne i drugih crkava, hrvatske i srpske države i Srba u Hrvatskoj služio patrijarh SPC-a Irinej, uz sasluženje velikog broja vladika i jeromonaha, te čin sahrane u kripti ispod sabornog hrama Sv. Preobraženja Gospodnjega predstavljali su oproštaj od mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Jovana i ere koju je upravo on obilježio u SPC-u, među Srbima u Hrvatskoj, ali i u odnosima s drugim crkvama, ponajprije Katoličkom.

– Svima je bio drag i Crkvu je voleo više od svega. Koji god mu posao Crkva poverila, radio ga je s najvećom marljivošću – rekao je patrijarh Irinej, dodajući da su mitropolita krasile brojne vrline, poput skromnosti, smirenosti, toplote srca i blagih riječi.

Govoreći o njegovu službovanju u eparhijama u Hrvatskoj, patrijarh je rekao da su “u Crkvi znali koga biraju i koga gde šalju” i da je “rukovodeći eparhijama koje mu je Crkva poverila u smutnim vremenima, na najbolji način obavio svetu dužnost”.

Episkop dalmatinski Fotije, koji je imenovan za administratora upražnjene eparhije do izbora novog mitropolita, naglasio je mitropolitovu suptilnost i velike zasluge.

– Da mitropolit ništa drugo nije učinio osim izgradnje naše gimnazije u Zagrebu, veliko je djelo učinio. A puno toga je učinio, u mučeništvu, u raspeću mitropolije. Potrebno će biti stvarati živu liturgijsku zajednicu da se ovi ljudi spasavaju, da se preporode, da se ohristove. Imamo raditi i na jedinstvu Crkve, a to možemo samo ako ljudi vide u nama Hrista, da ne govorimo teorijski, nego da ljudi vide živoga Hrista u nama. To je Crkva – rekao je vladika.

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić nakon sahrane je naglasio da će mitropolit Jovan svima nedostajati.

– Premda s tugom u srcu zbog gubitka dragog prijatelja, rado sam došao na ovaj događaj iz poštovanja prema pokojnom mitropolitu Jovanu, u kome sam uvijek cijenio jednu mirnoću, u čijoj sam ličnosti uvijek pronalazio razboritog čovjeka i arhipastira – rekao je Bozanić.

U ime sveštenstva, monaštva i vjernog naroda od mitropolita Jovana oprostio se arhimandrit Gavrilo, nastojatelj manastira Lepavine, koji je 30 godina bio uz mitropolita.

Predsjednik SNV-a Milorad Pupovac izjavio je da će zauvijek pamtiti trenutak kada je mitropolit nakon godina izbjeglištva došao u Zagreb.

– Nije mogao ući u crkvu kolika je bila radost tog naroda prilikom dolaska, što je za mene bio prvi znak goleme povezanosti srpskog naroda u Zagrebu i Hrvatskoj s njim i njegovim poslanjem na mjestu mitropolita, koje je nosio na najbolji mogući način i u okolnostima koje nisu bile nimalo lake ni za koga – rekao je Pupovac i podsjetio da je mitropolit obnovio brojna crkvena zdanja.

– Što je najvažnije, obnovio je sveštenstvo. Mi, koji se na drugi način bavimo našom zajednicom i njenim položajem u Hrvatskoj, vidimo koliko je uspješno birao i koliko je uspješno podigao to sveštenstvo. Isto tako, obnovio je dijalog sa svim vjerskim zajednicama, prije svega s Katoličkom crkvom – dodao je i naglasio da je taj dijalog “najveće naslijeđe koje smo mogli dobiti od mitropolita Jovana”.

– Jačajmo u tom dijalogu i sebe i druge, a na nama je da učinimo sve da ovaj grad i ovu zemlju nastavimo graditi u duhu njegovih obnoviteljskih napora – kazao je Pupovac.

Na prijemu nakon sahrane o mitropolitu je govorio i Mileta Radivojević, izaslanik predsjednika Srbije Tomislava Nikolića.

– Velik je to gubitak za Crkvu i za srpski narod uopšte, a posebno za zajednicu srpskog naroda u Hrvatskoj. Kakav je mitropolit bio, najbolje je opisao naš patrijarh, rekavši da je on bio čovek ljubavi, šta je pokazao na delu. Sa kojom je smirenošću i mudrošću živio i radio da iz onih teških vremena, koja smo svi prošli, ponovno oživi i uspostavi Crkvu i izgradi srpsku pravoslavnu gimnaziju uz pomoć Hrvatske i Grada Zagreba… Da nije bio takav kakav je bio, čovek ljubavi, verovatno toga ne bi ni bilo – rekao je Radivojević i poželio da na to mjesto dođe ličnost koja će nastaviti unapređivati suradnju među državama.

Osim patrijarha, liturgiju i opelo služili su i mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije i  episkopi sremski Vasilije, banjalučki Jefrem, budimski Lukijan, šumadijski Jovan, dalmatinski Fotije, bihaćko-petrovački Atanasije, gornjokarlovački Gerasim, arhimandriti Gavrilo iz manastira Lepavine i Mihajlo iz manastira Gomirja te drugi jeromonasi, a u prisutnosti sveštenstva, monaštva i vjernika.

Hrvatske vlasti predstavljali su predsjednik Ivo Josipović, šef Sabora Josip Leko i ministar zdravlja Mirando Mrsić u ime Vlade, a uz kardinala Bozanića skupu su prisustvovali i papinski nuncij u Hrvatskoj Alessandro D’Errico i predstavnici vjerskih zajednica. Srbe u Hrvatskoj predstavljali su Milorad Pupovac i poslanik SDSS-a Mile Horvat, a Srbiju, osim Radivojevića, i predstavnici ambasade.

Desetljeća ispunjenog života

Iza mitropolita Jovana (Pavlovića), koji je umro 3. aprila nakon nekoliko dana provedenih u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica, ostaje 78 godina bogatog i ispunjenog života. Rođen je 22. oktobra 1936. u Medincima kod Podravske Slatine. Bogosloviju Sv. Save u manastiru Rakovici završava 1956., a sedam godina nakon toga i Bogoslovski fakultet SPC-a u Beogradu. Nakon postdiplomskih studija u Njemačkoj i Belgiji, postaje suplent prizrenske bogoslovije, a nakon godinu dana i one u manastiru Krki, gdje je 1967. zamonašen. U čin jeromonaha rukopoložen je 1969. u Kistanju. Uz dužnosti suplenta, a kasnije i profesora u Krki, opslužuje parohiju u Biovičinu Selu, a potom i manastirsku parohiju u Kistanju. Odlukom Svetoga arhijerejskog Sabora 21. maja 1977. izabran je za episkopa lepavinskoga, a 1982. za mitropolita zagrebačkoga. Za predsjednika Episkopskog saveta SPC-a u Hrvatskoj imenovan je 1992., pa je kasnije s premijerom Ivicom Račanom potpisao ugovor o odnosima Crkve i Vlade. Tokom 1994. proširena mu je nadležnost i na Italiju, a 1995. privremeno je u cilju pomoći izbjeglim arhijerejima s ratnih područja preuzeo duhovno staranje o narodu i SPC-u u Hrvatskoj.

Osim učvršćenja SPC-a, za mitropolitom ostaju i obnovljeni manastir Lepavina, zagrebački saborni hram i manastir Sv. Petke, brojne crkve u eparhiji, Eparhijski muzej… Najvažnije je svakako pokretanje rada i izgradnja zgrade pravoslavne gimnazije u Zagrebu, koja je u osam godina omogućila obrazovanje za više od 150 djece.

Sahranjen je u kripti ispod sabornog hrama, što je bila i jedina njegova želja izražena u testamentu napisanom prije devet godina.