Mamac za kratkovidne

Atomski zdesna, film Srđana Dragojevića

Nakon vulgarne “Parade”, u kojoj je pod krinkom afirmacije prava homoseksualaca, kako je to odlično primijetio kolega Dragan Jurak, autao četnike i ustaše, i uspio to prodati kod kuće i napolju, Srđan Dragojević nastavio je istim smjerom. Ekspresno je snimio koncepcijski srodan film “Atomski zdesna”, u kojem opet imamo mamac za kratkovidnu evropsku liberalnu ljevicu, samo što sada nije riječ o zaštiti drugih i drugačijih nego o podjednako (ne)uvjerljivom generalnom antikapitalističkom angažmanu, a za domaću javnost tu su “reprezentativni” pripadnici “naroda i narodnosti”.

Stvar se događa u fiktivnom jadranskom resortu gdje, po uzoru na Mametov “Glengarry Glen Ross”, skupina akvizitera, kako bi osigurala vlastiti opstanak, mora prodati najam apartmana skupini gostiju primamljenih besplatnim jednotjednim boravkom u tim istim apartmanima. Na čelu akviziterske družine tiranski je Slovenac kojem je svaka druga riječ “pizda”, a u njegovoj pozadini stoji vrhovni šef, arhinegativac N(ij)emac. Slovenčeva je supruga (Tanja Ribič), naravno, “prava Slovenka”, tj. “vrhunska pička”, što u slovenskom slučaju znači spoj visoke sofisticiranosti i visokog seksipila te, dakako, laku seksualnu dostupnost, barem kad je pravi muškarac u pitanju. Pravog muškarca pak čini spoj vrhunskog “šarmera” i “jebača”, a nema ni najmanje sumnje da takva smjesa mora biti utjelovljena u Srbinu. Taj je Srbin, imenom Mladen i oličen u Srđanu Todoroviću, glavni lik filma, njegova moralna vertikala i tragičar. A kad smo kod tragedije, jasno je da u njezinom srcu moraju biti Bosanci, ljudi s puno duše i puno manje pameti, pa je upravo takav bračni par iz Tuzle (Branko Đurić i Nataša Janjić) jedna od ključnih točaka filma. Crnogorce zastupa, tko bi drugi, mačo sirovina agresivna prema slabijima, ponizna pred jačima, Makedonce histerična žena na tabletama bez imalo samopoštovanja, dok narodnosti ovaj put predstavljaju Cigani/Romi koji nisu, doduše, na onom civilizacijskom minimumu kao Albanac iz “Parade”, ali su očekivano jadni, zapušteni, ponizni i sitnolopovski raspoloženi. Naposljetku dolazimo i do Hrvata, raspolućenih na dva pola: jedan predstavlja mrzovoljni sirovi ratni veteran kao turist, a drugi ljigava akviziterska “pičkica”, a da sve bude još više na svom mjestu, ta dva pola utjelovljuju dva brata – Goran i Bojan Navojec. I na samom kraju, evo Srba, zastupljenih u najširoj paleti – pored spomenute moralne vertikale i tragičara, akvizitera Mladena, tu su i turisti: neracionalna mama (Mira Banjac) i njezin sin, šonjasti odvjetnik, potom vrlo mlada i slatka seksi sponzoruša bistrog uma i dobrog srca koju utjelovljuje Isidora “Klip” Simijonović, te neuki, ali simpatični bračni par s Moravu, koji će se pobuniti protiv kapitalističke represije.

Dok je među Srbima posijao najviše pozitivnih tonova, Dragojević istovremeno nije želio propustiti priliku da se umili Hrvatima i Bosancima, priznavši njihovo stradanje u prošlom ratu, ali samo zato da bi, opet kroz fatalnog Mladena, amnestirao “urbane Srbe” koji su bili protiv rata, tj. da bi amnestirao samog sebe. Mladenova veličina dolazi do punog izražaja u samoj završnici, kad sukladno svom probuđenom moralu odbija podvaliti sirotim Bosancima apartman na moru, ali oni ga sami prisile na to da bi dokazali da mogu priuštiti sebi i svom stradalom sinčiću “nešto vrijedno”.

I tako “Atomski zdesna” završava sumorno i dubinski tragično, jer takav je svijet svih protiv sviju, poručuje Dragojević, misleći valjda da će tom istinom prikriti svoj iznova evidentni ideološki i estetski primitivizam. Ostaje pitanje hoće li mu narod i ovaj put nasjesti.