Intrigator

Mijat Stanić ustraje u tvrdnjama o kriminalu u HAC-u

Nema isprike za Kalmetu

Kalmetin početak utjerivanja zadovoljštine najnoviji je sudski spor u kojem se poziva na 15. glavu Kaznenog zakona o djelima protiv ugleda i časti, odnosno uvredu, sramoćenje i klevetu

Pomirenje može doći samo na način da Božidar Kalmeta povuče tužbu za klevetu, rekao je Mijat Stanić, čelnik Nezavisnog cestarskog sindikata nakon prvog ročišta na kojem ga je bivši HDZ-ov ministar prometa i infrastrukture tužio zbog “nesagledive štete ne samo za ugled i čast, već i za ugled i čast svoje obitelji”. Prošlotjedni Kalmetin početak utjerivanja zadovoljštine najnoviji je sudski spor u kojem se poziva na 15. glavu Kaznenog zakona o djelima protiv ugleda i časti, odnosno uvredu, sramoćenje i klevetu. U slučaju Kalmete i Stanića u središtu pozornosti je kleveta, dok je u posljednjem medijski zapaženom slučaju bila riječ o sramoćenju, zbog kojeg je novinarka Slavica Lukić nepravomoćno proglašena krivom u sporu s klinikom Medikol.

Okolnosti su slične, oboje okrivljenih upozoravali su na sporno trošenje desetaka ili  stotina milijuna državnog novca, u oba slučaja tuženi su za povredu ugleda i časti. Što se tiče Stanića, on je već 2011. bio oslobođen optužbe za klevetu koju su protiv njega podnijeli, kako navodi, Kalmetini suradnici u HAC-u Stjepan Klarić i Željko Krapljan. Pritom se sudac pozivao na viši interes, sadržan u članku 203. tada važećeg, starog Kaznenog zakona.

“Nema kaznenog djela kad se radi o uvredljivom sadržaju… koji je ostvaren ili učinjen dostupnim drugima u znanstvenom, književnom, umjetničkom djelu ili javnoj informaciji, u obavljanju službene dužnosti, političke ili druge javne ili društvene djelatnosti, ili u novinarskom poslu, ili u obrani nekog prava ili zaštiti opravdanih interesa, ako iz načina izražavanja i drugih okolnosti jasno proizlazi da se ne radi o ponašanju koje je imalo cilj naškoditi nečijoj časti ili ugledu”, glasila je stara zakonska odredba po kojoj je Stanić oslobođen.

No zakonodavac je u novi Kazneni zakon prošle godine uveo sramoćenje, od kojeg se okrivljeni ne može obraniti ako sudac odluči da nije djelovao u javnom interesu. To se dogodilo u slučaju Slavice Lukić, novinarke za koju je sudac u presudi zaključio da je “jedino razumno obrazloženje zašto okrivljena upravo redovno istražuje poslovanje i rad privatnog tužitelja tj. Medikola, neki sudu nepoznati, ali svakako neopravdani razlog”.

Kazneno djelo sramoćenja je, kako se sada uviđa, savršen instrument za kroćenje novinara, a zastrašujuće je da novinar može biti proglašen krivim kada je iznio istinu, ali je sudac ocijenio da ta istina nije iznesena u javnom interesu. Ministarstvo pravosuđa navodno tek sada, nakon dugotrajnih kritika i prvih osuda, razmatra njegovo ukidanje.

– Postoji mogućnost da netko i mene tuži za sramoćenje. No žao mi je novinara, naročito kada ih vlasnici medija na sudu ostavljaju same – komentirao je Stanić.

Miroslav Edvin Habek

Naoružani bez zuba

Dok mnoge grane industrije u Hrvatskoj gotovo ne postoje, vojna industrija grabi naprijed krupnim koracima: gradnju tvornice streljiva u Karlovcu najavili su premijer Zoran Milanović, ministri unutarnjih poslova i obrane Ranko Ostojić i Ante Kotromanović te vlasnici kompanije HS Produkt Marko Vuković i Ivan Žabčić. Kada, nije poznato, tek je poznato da bi država zajedno s HS Produktom, koji se proslavio izvozom “hrvatskog samokresa” u SAD, participirala u tom projektu vrijednom oko 50 milijuna eura. Premijer je objavu popratio izjavom da “prije 20 godina ni pametni ljudi nisu mislili da je moguće da bi Hrvatska mogla imati tako uspješnu domaću proizvodnju oružja”.

Doista, pomalo je neobično da Vlada, od posrnule poljoprivrede do svih izvoznih sektora definiranih najnovijom Industrijskom strategijom, odjednom odlučuje ulagati u vojnu proizvodnju koju nije proglasila prioritetom, za razliku od farmaceutike, proizvodnje računalne i električne opreme, programiranja i ostalih djelatnosti. Ipak, vojni analitičar Igor Tabak smatra da je i tvornica streljiva važna investicija koja ovdje kasni desetljećima jer, kako kaže, Hrvatska je jedina država u široj regiji, a jedna od rijetkih i kontinentalno, koja nema vlastitu proizvodnju barem elementarnog streljiva. On smatra da je gradnja jedne ovakve tvornice od “definiranja Hrvatske kao vojne zemlje” udaljena svjetlosnim godinama.

– Osim što takva investicija smanjuje troškove na srednji i dugi rok radi smanjenja kontinuiranog uvoza ovog tipa roba, time će i ubuduće biti ograničen prostor za igre kakve smo u Hrvatskoj gledali tijekom 1990-ih, kada je namjerno zaustavljena vlastita proizvodnja streljiva ne bi li se moglo zarađivati na ubiranju postotaka i “nagrada” pri kupovini iz inozemstva. A to je bio jedan od faktora pri bujanju organiziranog kriminala bliskog sektoru obrane i nacionalne sigurnosti općenito – kaže Tabak, navodeći da je neuobičajeno da tako mala zemlja u tako kratkom roku iznjedri proizvodnju koja je nekoliko puta zaredom u SAD-u odabrana kao “Handgun of the Year”.

Dragan Grozdanić

Kratko & jasno

Sven Milekić, Inicijativa mladih za ljudska prava

Neka se izjasne o obitelj Zec

Imamo dopis koji točno određuje gdje i zašto obitelj Zec zaslužuje ulicu. Ovo će biti svojevrsni javni pritisak na gradsku upravu 

Kako je došlo do inicijative za imenovanje Parka obitelji Zec i ulica Milana Levara, Josipa Reihl-Kira, Slobodana Budaka i Vladimira Primorca u Zagrebu?

Inicijativa je nastala krajem 2011., prvotno radi Parka obitelji Zec koji se nalazi preko puta škole koju je pohađala Aleksandra Zec i vrlo blizu obiteljske kuće pred kojom je Mihajlo Zec ubijen, a otkuda su odvedene Marija i Aleksandra Zec. S Documentom i GOLJP-om proširili smo inicijativu na Reihl-Kira i Levara, a kasnije je dopunili imenima Budaka i Primorca. Imenovanje ulica novog naselja blizu parka koji bi trebao dobiti ime po obitelji Zec uklapa se u trend tematskih imenovanja naselja u Zagrebu. Podršku nam daju javne osobe iz različitih područja, a među njima i predsjednik Ivo Josipović, bivši predsjednik Stjepan Mesić, predsjednik SNV-a Milorad Pupovac i mnogi drugi aktivisti i javni djelatnici, pa i Zvonko Maković, koji je u prošlom sazivu Gradske skupštine bio u Odboru za imenovanje ulica i trgova.

Što je napravljeno i što najavljujete?

Imamo dopis koji točno određuje gdje i zašto oni zaslužuju ulicu i zašto je to jedinstvena tematska cjelina. Ovo će biti svojevrsni javni pritisak na gradsku upravu, a nastavit ćemo s aktivnostima i dalje, uključujući i predstavu Olivera Frljića o Aleksandri Zec u Rijeci. Podsjećat ćemo članove Odbora na njihovu dužnost, jer se nikada službeno nisu očitovali o prijedlogu i javno ćemo tražiti da nam se odgovori. Zadnji predsjednik Odbora izjavio je da nema prepreka imenovanju, no sve je ispalo kao privatna izjava jer nikada nije službeno započeta rasprava.

Očekujete li dugu borbu?

Ovo je jedna od prvih takvih inicijativa u Hrvatskoj. Reihl-Kir ima značajnu ulicu u Osijeku, ali se kontekst u kome ju je dobio jako prikriva. Želimo pokazati da u javnom prostoru ima mjesta za one koje se ne gura na pijedestal, već pod tepih, barem što se tiče obitelji Zec. Frljić svojim djelom podsjeća na tu zagrebačku sramotu, mi to držimo u javnom prostoru, pa bi ime parka bilo najmanje što se na simboličkoj razini može napraviti.

Nenad Jovanović

Portal Dnevno.hr objavio popis nepoželjnih srpskih radnji u Vukovaru

Opasno zazivanje Kristalne noći

Predsjednik SNV-a Milorad Pupovac upozorio je da je riječ o napadu na sigurnost građana, međuetničke odnose i ustavne vrijednosti te zatražio reakciju vlasti, dok bivši predsjednik Stjepan Mesić navodi da se radi o kaznenom djelu medija koji širi mržnju

Ohrabreni pasivnošću nadležnih državnih tijela, kreatori portala Dnevno.hr nastavili su proteklih dana s poticanjem mržnje između Hrvata i Srba objavom popisa nazvanog “Srpske trgovine u Vukovaru”, a koje bi tamošnji hrvatski građani trebali ubuduće bojkotirati. Naime, tako sugeriraju neimenovani aktivisti na Facebooku, dok rečeni portal prenosi njihovu inicijativu, jasno, bez kritičke distance.

Tridesetak obrta, od kafića i trgovina do majstorskih radionica, kozmetičkih i frizerskih salona, nabrojano je u prozivci čiji internetski život traje već tri-četiri mjeseca. I to s praktičnim detaljima poput naziva i adresa, dok su neki drugi privredni subjekti navedeni tek općenito, recimo “štandovi na tržnici” u posjedu tamošnjih Srba. Spominje se tu i jedna mesnica, inače, a što upadljivo podsjeća na dan-danas neriješen zločin nad obitelji Zec, odigran u Saboru i na obroncima zagrebačke Medvednice 1991. godine.

Jer ovo nije ništa doli poziv na linč, ne bojkot u smislu pukog ignoriranja, nego upravo suprotno. Tako se, uostalom, odvijao i uvod u nacistički Kristallnacht na štetu židovskih trgovaca, potom svih Židova; prvo bojkot, pa razbijanje izloga i na koncu – konačno rješenje. A portal Dnevno.hr u tome sudjeluje i tumačeći formalnu motivaciju onih Vukovaraca “koji se nikako ne mire s ćirilicom u svom gradu”. Nije zgoreg napomenuti da ista medijska kuća djeluje i u Srbiji, gdje se zove Dnevno.rs i huška protiv Hrvata.

I dok oni vješto osiguravaju svoje mrzilačko tržište, ne bi bilo loše uvidjeti da se i među onodobnim nacistima i među neoustašama ili neočetnicima kao glavni motiv ističe, zapravo, ekonomski interes. Progon manjinskih proizvođača i trgovaca, uništavanje njihovih artikala i dućana prečica je za preuzimanje kupaca svih grupacija i pripadajućeg profita. Pa možda i netko od inicijatora ovog bojkota drži u Vukovaru kakav ugostiteljski lokal.

Ostaje pitanje što u vezi s tim kane poduzeti vlasti. Valjda ništa, jer su isti portal morali zaustaviti i ranije. Nije ovo prvi put Dnevno.hr-u da proziva određenu skupinu poimence; početkom ožujka objavili su i popis navodnih udbaša u više hrvatskih gradova. Hrvatsko novinarsko društvo oglasilo se tad vrlo eksplicitno, kao i u dva prethodna slična navrata, jesenas, ali dakako da to nije pomoglo. U iščekivanju efikasnijih mjera, za mišljenje smo upitali i bivšeg predsjednika Stjepana Mesića.

– Ima ljudi koje izjeda mržnja i koji ne razumiju stvarnost, pa i ne zaslužuju da se o njima govori, ali ovdje se radi o mediju koji tu mržnju širi dalje. I svakako da se to može nazvati kažnjivim djelom. Zadnje takvo nedjelo koje mi pada na pamet jest ono što je 1991. godine u Hrvatskoj radio “Slobodni tjednik”, prokazujući tobožnje suradnike Udbe. Te novine nisu za to imale nikakve dokaze, no neki od prozvanih ipak su nastradali. Sad pak netko želi egzistencijalno upropastiti sve Srbe u Vukovaru koji imaju neki obrt. Nemaju na to pravo, kao što nemaju pravo ni na zaustavljanje ćirilice. Uostalom, nismo u Vukovaru ratovali protiv ćirilice, nego Jugoslavenske armije i priključenih joj radikalnih grupa, četničkih. Ovo ne može biti nastavak toga. I ponavljam, nužno je uočiti kriminalnost tog čina, koju netko mora preispitati – zaključuje Mesić.

Nekoliko sati nakon objave pogromaškog teksta, reagirali su i Srpsko narodno vijeće, Klub zastupnika SDSS-a, Zajedničko veće opština i Savjet za nacionalne manjine. Na konferenciji za medije zatražili su reakciju nadležnih organa i najavili da će, ako reakcije ne bude, o svemu informirati i evropsku javnost. Predsjednik SNV-a Milorad Pupovac istaknuo je da tekst na Dnevno.hr-u predstavlja napad na sigurnost građana, međuetničke odnose i ustavne vrijednosti Hrvatske.

– Zabrinuti smo što se to pitanje otvara pred raspravu o ćirilici na Odboru za Ustav, dva dana nakon početka kampanje za evropske izbore, a što može zatrovati odnose između Srbije i Hrvatske – rekao je Pupovac, te se osvrnuo na činjenicu izostanka TV ekipa na konferenciji, naročito HRT-a.

– Jezivo je što smo se na ovakve stvari navikli – rekao je predsjednik SNV-a, uz zaključak da jedino gore od otvorenog fašizma jest uljuđeno prikrivanje istog.

Predsjednik Savjeta Aleksandar Tolnauer primijetio je da se danas stvaraju odnosi kakve smo 1990-ih skupo platili:

– Susrećemo se s marginalizacijom i relativizacijom toga, a koje su sve češće, pa se ni ovaj slučaj ne može promatrati izolirano.

Saborski zastupnik SDSS-a Dragan Crnogorac dodao je kako se nada da će državne institucije riješiti ovaj problem, jer “nijedan građanin ne bi trebao mirno promatrati što se na ovom planu dešava u Vukovaru, ali i šire u Hrvatskoj”.

Igor Lasić i Nenad Jovanović

Katran & perje

Najnoviji film Predraga Matića

Zemlja meda i ministra Freda

Motajući se u Sarajevu oko Angeline Jolie, Matić ju je ugnjavio da dođe u Vukovar

Umirovljeničko udruženje Tomislava Josića “Stožer za obranu hrvatskog Vukovara” ne prestaje emitirati profašističke vibracije. Na njihovom sajtu napadnut je Rade Šerbedžija zbog toga što “skriven pod suknjom Angeline Jolie” navodno namjerava posjetiti Ovčaru. Uz eksplicitnu prijetnju “Rade, imaj na umu – Stožer je spreman”, nadrljana je tom prilikom i suluda pjesmica na engleskom, u kojoj se među ostalim gadarijama glumca optužuje da je dezerter. Dodana je i njegova fotografija iz nekog prastarog filma, gdje salutira u uniformi srpske vojske negdje iz vremena Drugog balkanskog rata.

Stožerašima naravno puca crna košulja za to što Rade jest glumio dezertera u istoimenom filmu Žike Pavlovića, ali dezertera koji iz JNA bježi od bitke za Vukovar. Nesretnog glumca i danas bije zdravodomoljubni ostracizam da je 1992. taj film “snimao na ruševinama”, iako su igrane scene nastale u Beogradu, a Vukovarom je tek prošao snimatelj dokumentarnih sekvenci.

Dio ove neprobavljive čorbe zapravo je zakuhao ministar branitelja Predrag Matić Fred, koji je nedavno poželio sebi priuštiti malo glamuroznog i tradicionalno beskorisnog, holivudskog, profesionalnog humanitarizma, tj. milostinje. Motajući se u Sarajevu oko Angeline Jolie, Matić ju je ugnjavio da dođe u Vukovar, pri čemu je zamislio da bi posrednik imao biti upravo njezin frend Šerbedžija, kojeg međutim o tome – nije pitao ništa.

Zbog svega se ministar odlučio javno ispričati Šerbedžiji, te se obratio stožerašima, čudom se načudivši “kako je moguće danas u Hrvatskoj još uvijek nekoga napadati samo zbog nacionalnosti”, ustvrdivši da je “nevjerojatna i zastrašujuća lakoća s kojom se ljude u Hrvatskoj optužuje i linčuje”. Pogođeni Matić je istaknuo kako mu je bila namjera da se “pažnja svjetske javnosti usmjeri na vukovarsku ratnu priču i probleme s kojima Vukovar živi”.

Ne zna se namjerava li Matić nagovoriti Anđu na snimanje filma o Vukovaru, ali pouzdano je da bi želuci naroda stradalih na ovim prostorima teško podnijeli drugi dio grozomorne “Zemlje meda i krvi”. Izvjesno je da bi gastrointestinalne tegobe narodnih masa svakako bile neugodne poput onih Matićevih. Ministar se naime svojedobno Večernjaku pojadao da “ne zna kako bi mu na želudac pala” ploča s natpisom “Vukovar” na ćirilici.

Petar Glodić