Petar Finci: Svjedoci su naši junaci

U Zagrebu je nedavno prikazan dokumentarni film “Njihovim očima: svjedoci pravde”, koji govori o ratnim žrtvama koje su svjedočile pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu. Snimljen je u sklopu Outreach programa Haškog suda, o čemu smo razgovarali s producentom Petrom Fincijem.

– Program je vođen idejom da se ostavi trag o tome što je i kako Tribunal radio u više od 20 godina postojanja. Želimo ostaviti dokumentarni materijal koji će i nakon zatvaranja Suda govoriti o tome što se događalo u bivšoj Jugoslaviji, ponajprije onima koji su te ratove doživjeli, ali i generacijama koje dolaze. No, naši filmovi dolaze i do ljudi u Južnoj Africi i Argentini, koriste se u obuci policijskih istražitelja i tužitelja, kao i na vojnoj akademiji u SAD-u. Prvi će uskoro biti preveden i na japanski. Filmovi “Kraj nekažnjivosti: seksualno nasilje pred Tribunalom” i “Zločini pred Tribunalom: Prijedor” dosad su prikazivani na TV-stanicama u cijeloj regiji, kao i na brojnim skupovima u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Skopju, Prištini… Besplatno ih se može skinuti i s  internet-stranice Tribunala te na YouTube servisu, gdje ih je pogledalo više od 10.000 ljudi – kaže Finci.

Arhivske snimke i minimalni budžeti

Koliko ste dugo snimali te filmove i kakvi su bili budžeti?

Temeljeni su uglavnom na arhivskim materijalima sa suđenja i razgovorima sa sadašnjim i bivšim sucima i zaposlenicima, pa je produkcija jeftina, a budžeti minimalni. Film “Njihovim očima” je iznimka, jer smo redatelj Steve Coulson i ja sa svjedocima razgovarali u njihovim domovima, pa je bilo i putnih troškova. Outreach program od početka rada 1999. nije uključen u redoviti proračun Suda, koji odobrava UN, nego se financira donacijama, uglavnom iz zemalja članica EU-a. Stoga ponekad ne možemo napraviti sve onako i onoliko koliko bismo htjeli. S druge strane, na Sudu rade i mnogi talenti, pa nam tako originalnu muziku za filmove radi Mišel Đuričić, premda to nema veze s njegovim radnim obavezama. U prosjeku, produkcija svakog filma traje između osam i dvanaest mjeseci.

Kakvu reakciju publike filmovi izazivaju, mijenjaju li sliku o Tribunalu kao o političkom sudu, što je rašireno mišljenje među narodima bivše Jugoslavije?

Reakcije su uglavnom vrlo emotivne, posebno ako je riječ o publici koja nije do u detalje upoznata s ratovima u bivšoj Jugoslaviji i s radom Tribunala. Pri snimanju se pokušavamo fokusirati na ljudski aspekt, na žrtvu, a ne na počinitelja, pa i to vjerojatno pridonosi pozitivnim reakcijama. Isto tako, želimo istaknuti pozitivne dosege i ulogu Tribunala, na čiji račun stižu kritike s različitih strana, ali je neosporna činjenica da je njegov doprinos kažnjavanju zločinaca i razvoju sustava međunarodne pravde bio golem. Vjerujemo da ćemo sklapanjem potpunije slike o ratnim zločinima devedesetih pridonijeti debatama o značenju i relevantnosti Haškog suda, koje će još dugo trajati.

Sudionici pravičnog procesa

Mislite li da je postignut napredak u prepoznavanju uloge Tribunala kao sredstva kojim se dolazi do pravde, ali i u prihvaćanju činjenice da svi zločini, s bilo čije strane, trebaju biti procesuirani? Bili ste izjavljivali da oko 65 posto ispitanika iz bivše Jugoslavije o Haškom sudu ima negativno mišljenje…

Mislim da će filmovi Outreach programa definitivno pridonijeti boljoj informiranosti ljudi u bivšoj Jugoslaviji o tome što se događalo, kako u samim procesima tako i u događajima kojima su se procesi bavili. Međutim, ne treba biti naivan i vjerovati da će naša filmska produkcija preko noći preokrenuti javno mnijenje. Suočavanja s prošlošću i pomirenje pokreću se unutar društva, a ne nameću izvana. Većina ljudi formirala je mišljenje o radu Tribunala i zbivanjima devedesetih na temelju medijskih napisa i izjava političara, pa će biti potreban sveobuhvatan napor cijele zajednice da se prihvate činjenice o ratovima.

Kako je došlo do ideje za film “Njihovim očima: svjedoci pravde”? 

Ideja je potekla iz Ureda predsjednika Tribunala, a namjera je bila da se  prikaže na konferenciji u povodu 20. godišnjice MKSJ-a, koja je održana lanjskoga studenoga u Sarajevu. Tu smo ideju Steve i ja razradili s Nermom Jelačić, voditeljicom Ureda za komunikacije i izvršnom producenticom filma, pa potom kontaktirali svjedoke: razgovori s njima rezultirali su filmom koji ste imali priliku vidjeti.

Svjedočenje pred međunarodnim sudom je iskustvo koje se po mnogočemu razlikuje od onih pred domaćim sudovima. I kad zanemarimo to što svjedoci moraju putovati u nepoznatu sredinu, davati iskaz sucima u togama i to putem prevodilaca, ako zanemarimo unakrsno ispitivanje u kojem se počesto brutalno iskazuje sumnja u njihov kredibilitet, ostaje činjenica da većina mora potanko pričati o najgorim životnim iskustvima i događajima. To je sigurno vrlo traumatično i neprijatno, no ipak su se mnogi odlučili na taj korak. U tom kontekstu moram spomenuti kolege iz Službe za žrtve i svjedoke MKSJ-a, koji su zasigurno među najzaslužnijima za to što najveći broj svjedoka iz Haaga odlazi s osjećajem da su bili dijelom pravičnog procesa. Uvjereni smo da smo pri izboru svjedoka koji sudjeluju u filmu imali dosta sreće, da smo uspjeli izbjeći dnevnopolitičke i etničke konotacije i ispričati priču s kojom se mogu identificirati ljudi iz svih zemalja bivše Jugoslavije, kao i oni koji s našom bivšom zajednicom nemaju nikakve veze.

Zločini u srednjoj Bosni i Višegradu

Kakvi su planovi Outreach programa i na čemu sada radite?

Redatelj Steve Coulson i ja trenutačno radimo na filmu koji će prikazati otkrivanje, dokumentiranje i procesuiranje zločina počinjenih u srednjoj Bosni. Nakon toga, planiramo film o zločinima u Višegradu, koji su zasigurno među najužasnijima od svih počinjenih u bivšoj Jugoslaviji. Vjerujem da će oba filma biti gotova prije kraja godine, a svakako ćemo ih prikazati i u Zagrebu.