Predrag Pašić: Fudbaleri BiH su najpozitivniji primjer poslije rata

Daleke 1982. godine njegovo lice bilo je u albumu sličica za Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj. Malo bliže, 1993. godine, u gradu pod opsadom pokrenuo je fudbalsku školu “Bubamara”, dajući tako sarajevskim dječacima smisao životu. Danas odbrojava zadnje dane svojoj galeriji “Leonardo”, jer danas živi u Sarajevu u kom se i muzeji zatvaraju i pokušava održati fudbalsku školicu koja je pretrpjela opsadu, ali se ne zna da li će i ovu “tranziciju”. Predrag Pašić Pajo poznato je lice svim ljubiteljima fudbala koji su rasli u bivšoj SFRJ, a zahvaljujući čuvenom Eriku Kantoni i filmu “Fudbaleri buntovnici” Žila Pereza, za Paju je čuo svijet. Fudbal danas i nekad, aktuelni trenutak pred novo Svjetsko prvenstvo u Brazilu…

Gdje god se okrenemo po Sarajevu, svuda se razmjenjuju sličice za Svjetsko prvenstvo. Kako objašnjavate taj fenomen?

Nostalgija. Moji vršnjaci masovno skupljaju sličice vjerovatno s nekom nostalgijom za djetinjstvom, tadašnjim shvatanjem fudbala i emocijama prema njemu. Uz to, prvi put se pojavljuju idoli domaće proizvodnje. Vidim i djecu ispred škola kako se igraju igrica kojih smo se mi igrali – “tapkanja” i “pola-cijelo”. Drago mi je da to vidim. Efekat odlaska na Svjetsko prvenstvo je uticao na ljude. Nevjerovatno mi je drago da su fudbaleri pokazali da se samo zajedno može nešto uraditi. Oni su najpozitivniji primjer poslije rata. Niko se nije nadao da će jedna mala država otići na Svjetsko prvenstvo. Pokazali su političarima i svim ljudima u ovoj državi pravi recept. Nažalost, ne vjerujem da će taj recept neko usvojiti. To u njihovim očima nije najpozitivnija stvar. Ali za mene i za narod jeste.

Sport gubi smisao 

Kad se pogleda sastav bh. reprezentacije, vidimo da su to uglavnom igrači koji ne igraju u domaćim ligama, što je slučaj sa većinom novonastalih država i reprezentacija, ali ta diskrepancija je u BiH veća nego igdje?

To je isključivo uspjeh momaka koji su igrali za reprezentaciju. Oni predstavljaju državu u puno boljem svjetlu nego što ona to jeste. U državi se uopšte ne vodi računa, niti je napravljena strategija sporta. Ljudi koji vode državu ne shvataju važnost sporta kao preventive za zdravlje, kao borbu protiv maloljetničke delikvencije, kao identifikaciju i kao promociju države. Ne interesuju ih, iako se za sport ne izdvaja malo novca. On se podijeli načelnicima opština, ministrima koji onda to više koriste za svoju promociju kroz projekte kojima je najveća svrha da novac koji daju od poreskih obveznika iskoriste za jačanje svoje političke pozicije. Tu se završava vrlo plitka priča o sportu i njegovoj neutralnosti.

Očekujete li da bi jedan ovakav uspjeh mogao nešto promijeniti i koliko je to vidljivo kroz polaznike škole “Bubamara”, prije svega u povećanom interesu?

Mislim da u Savezu ne vide problem koji postoji od prvog dana BiH. U državi od tri miliona stanovnika svako jedanaesto dijete želi da igra fudbal. Ja sam živio u državi od 20 miliona stanovnika u kojoj je svako drugo dijete htjelo da igra fudbal. Imamo prvo problem masovnosti. U Kataloniji ima preko 155.000 registrovanih fudbalera, a čitava Bosna sa svim selekcijama, od najmlađih do seniora, ima negdje oko 60.000. Prva stvar koja je važna za fudbal je masovnost. Mi odatle možemo stvoriti selekciju talentovanih i uz dobru infrastrukturu i dobre stručne ljude bismo mogli doći do tog nivoa da neki novi Džeko i Misimović ne moraju sa 14 godina da idu u inostranstvo da bi postali igrači. Tada bismo ovdje imali mogućnost da napravimo kvalitetne igrače, što bi uticalo dalje na posjete i kompletan sistem sporta. Svi spominju kako bi trebao neki kapital da uđe i da je to jedini način kako bi fudbal mogao da se razvije. Ja nisam za to. Treba napraviti infrastrukturu i tako privući dječake od šest, sedam godina i onda se kockica po kockica polako slaže. To je dug proces, ali jedini zdrav.

Danas je fudbal putem medija prisutan više nego ikada, oko njega se vrti ogroman novac. Gdje su sport i sportski duh?

Meni se ne sviđa ovaj fudbal jer kao sport gubi smisao. Sama vizija i ideja sporta se polako gubi. Ja kao ruski tajkun sa stotinama hiljada miliona kupim 20 najboljih igrača i postajem evropski prvak. To nije smisao sporta. Ako gledamo Ligu šampiona, vidimo da pored deset najbogatijih klubova tu i tamo dođe neki češki klub koji strpljivo radi deset godina i onda dobije priliku da u godinu dana odigra četiri-pet utakmica, i polako nestaje. Fudbal se sužava, mediji su uglavnom fokusirani na bogate, a siromašni otpadaju. Ne vide da u drugim sredinama otupljuje fudbal. Ne može se desiti, kao što se to desilo u moje vrijeme, da osam dječaka iz Sarajeva treniraju zajedno dugi niz godina i da postanu prvaci države. Ne može se desiti da neki češki, poljski, naš klub eksplodira kao produkt sredine i ljubavi prema fudbalu. Svima je jasno da iduća Liga šampiona ne može proći bez tih nekoliko najbogatijih klubova.

Fudbal kao odraz života

Nije li to prava slika današnjeg društva?

Fudbal je uvijek bio odraz života. Ako pričamo o BiH, sjetimo se istorije nastanka prvih klubova. Fudbalski klubovi su se odmah osnivali na nacionalnoj osnovi. Prvi klubovi u bivšoj Jugoslaviji bili su SAŠK Napredak, koji je bio “hrvatski” klub, onda Slavija kao “srpski”, kasnije se pojavio Đerzelez kao “muslimanski” klub. Vidimo da je naš fudbal uvijek imao veze sa političkim dešavanjima. Odmah poslije Drugog svjetskog rata je bila borba između bogatih i siromašnih klubova, gospode i radnika. Danas se sve prenijelo u nove države.

Zanimljiva pojava, kad govorimo o odnosu kapitala i fudbala, desila se u vašem matičnom klubu. U FK Sarajevo je odnedavno ušao kapital Vinsenta Tana, malezijskog milijardera, ujedno i vlasnika Kardif Sitija? O čemu se tu radi? Kupovini?

Smiješno je što niko u ovoj državi ne reaguje na nešto što je u pravnom smislu apsolutno nemoguće. Imali smo pokušaj Hajduka sa dionicama koji je završio tako kako je završio. Sad imamo priču da je u udruženje građana ušao neko sa nekakvim parama i kupio nekakva prava. On nema šta da kupi, niti se na papir može staviti nešto što je društveno, nešto što je kao takvo pravno formulisano. Ta priča mi je smiješna jer se niko u ovoj državi nije pitao šta sada, kako je čovjek ušao i šta on ima u FK Sarajevu? Evidentno je da je ušao neki novac, ali na koji način i kako ne postoji pravno objašnjenje.

Očigledno je da su svi jedva dočekali da se nađe neki “spasilac”, pa se niko i ne pita da li je sve tu pravno valjano?

Filozofija jednog kluba ne može biti privatna. Ne možete filozofiju navijača Liverpula pretvoriti u svoju filozofiju. Svaki klub ima pravo da osnuje kompaniju sa nekim ko ima kapital, ali u pravnom smislu nikad se niko ovdje nije pojavio da iskoristi pravne mogućnosti koje je omogućio sam sistem. Ta kompanija posluje na osnovama kapitala, ostvaruje profit, plaća porez. Inter iz Milana ima 12 takvih kompanija. Najpoznatija je sa Pirelijem. Rezultat na terenu pretvaraju u kapital koristeći ogromnu masu navijača koji su potencijalni kupci svih proizvoda. Niko se na ovim prostorima nije opredijelio da radi na takav način, pa ni Tan. U ovakvoj državi, sa ovakvim stanjem možete vidjeti kombinacije ideja kakve nigdje na planeti ne postoje.

Dva fudbalera – jedan funkcioner

Već nekoliko mjeseci u prodaji se nalaze dresovi svih reprezentacija koje će nastupati na SP-u. Svih, osim jedne. Problem je u ugovoru sa jednim proizvođačem opreme koji još traje, preko kog je potpisan novi i ti novi dresovi i dalje čekaju i ne mogu se kupiti?

Proteklih smo godina vrlo često bili u takvim situacijama. Potpisan je sponzorski ugovor sa jednim operaterom, pa je preko tog ugovora potpisan novi ugovor sa drugim operaterom. Ljudi koji su ušli u fudbal nemaju nikakvog iskustva, nisu iz fudbala, došli su tu iz političkih pobuda. Ovdje je život vezan za stranku i interese stranke. Sam naš savez još uvijek funkcioniše u nacionalnim okvirima. Vi imate 20 članova srpske skupštine, pa 20 hrvatske, pa 20 bošnjačke. Sve u suštini još funkcioniše na nacionalnim osnovama. U našem fudbalu postoji oko pet do deset hiljada članova raznih skupština. Imate Fudbalsko-nogometni savez BiH koji ima 60 članova skupštine, onda imate Federalni savez koji ima isto oko 60 članova, pa Fudbalski savez Republike Srpske koji isto tako ima oko 60-70 članova skupštine. Kad to spustite na kantonalne nivoe, dođemo do nešto manje od hiljadu članova skupština u kantonima. A gdje su još ostali organi?! Mislim da preko 10.000 ljudi vodi fudbal kroz razne funkcije. Na jednog administrativnog radnika imate dva ili tri fudbalera kad se na kraju sve sabere.

Nedavno smo imali priliku vidjeti, i to na slučaju najboljeg bosanskohercegovačkog fudbalera Edina Džeke, kako se roditelji odnose prema svojoj djeci. Kako vi vidite taj odnos i kroz vaše iskustvo u “Bubamari”?

To je otišlo skroz u drugu krajnost. Priča o kapitalu i novcu je motivacija roditelja koji vaspitavaju svoju djecu. Želeći dobro svom djetetu, oni žele da njihova djeca zarade ogromne pare, a u fudbalu vide šansu. Sad jako puno roditelja postaje dio fudbalskog sistema kao neminovan faktor. U mom slučaju, kad smo mi igrali fudbal, roditelj nije bio faktor. Znam slučaj dječaka koji je bio rezerva “Bubamare”, a igrao je za reprezentaciju BiH. Očit je uticaj roditelja na sam fudbal.

Kako se to reflektuje na vašu školu fudbala?

Imamo ogromnih problema. Roditelji su prvi i najveći problem. Neprestano žele da utiču na proces treninga, selekcije, na sam tim. Vrlo je teško danas raditi. Djeca su najmanji problem. Ona vole i žele fudbal, ali mi nemamo priliku da ih učimo svemu jer je uticaj roditelja prevelik. Oni ne vide koliko štete nanose svojoj djeci, jer su njihove vizije usko vezane uz novac.

Nisu samo roditelji problem. Koliko kao problem vidite i uticaj navijača na politiku klubova? Kako da se klubovi ograde od grupe koja je toliko moćna da može da utiče na njihove odluke?

To je kompleksno pitanje. Često vođe imaju jako dobre veze i interese sa ljudima iz politike i to je prva stvar koju bi trebalo raspetljati. Često vidimo i navijače koji nisu tu iz političkih pobuda, ali većina njih nosi određene frustracije iz života. Prenose ih na navijanje. Na stadionu imate dvije vrste navijača. Oni koji su isfrustrirani zbog svog položaja i nemoći, koji su laka meta onih drugih koji su vezani uz vladajuće strukture i politiku. Nedavno se desila jedna divna stvar. Na stadionu Koševo su odlučili da otvore porodični ulaz gdje mogu roditelji sa djecom doći na utakmicu. Izgubili smo taj porodični pristup, jer je na utakmicama vrlo opasno. Mislim da je to jedan mali i lijep pokušaj da se vrate normalni ljudi na utakmicu.

Koliko je rješenje za bolji kvalitet, a samim tim i povratak na tribine, u sastavljanju zajedničke lige, kao što je to slučaj u košarci?

Problem u fudbalu je što je uvijek bio najbliži politici, politika je uvijek uticala na situaciju u fudbalu. Nikad nije bio toliko neovisan. Košarka nije toliko izložena. Fudbal vrlo često može biti meta političara koji ga koriste na negativan način. Još uvijek se plašim nečega sličnog, ali ako stvar posmatramo samo sportski, to je neminovnost. Unaprijedilo bi fudbal. Pozitivno bi uticalo ako bi se sport mogao isključiti iz političkog života.

Nismo bili sportski zrele ličnosti

Moj prvi album sa sličicama bio je baš za Svjetsko prvenstvo 1982., gdje se i dalje jasno sjećam vašeg lika. Pričamo o jednoj sjajnoj generaciji koja je propustila istorijsku priliku da napravi neki rezultat. Šta se desilo? Koliko je razlog bio sukob između Pume i Adidasa koji se ogledao kroz igrače i primanja? Da li je to samo jedan od razloga?

Da, samo jedan od razloga. Prvi je razlog bio naša svijest. To je problem fudbalera sa ovih prostora. Nismo bili sportski zrele ličnosti. Društvo nam je omogućilo da se ponašamo neodgovorno prema svemu, prema životu. Nismo uopšte shvatali kamo idemo. Njemački fudbaler se za prvenstvo sprema svim svojim bićem. S druge strane, vidiš neke šalabajzere koji idu tamo bez ikakve dublje filozofije, gdje čitavo prvenstvo nekih osam igrača kocka po sobama, čak ni ne gledajući utakmice ostalih protivnika. Drugi je bio taj sukob Adidasa i Pume, interesa koji su ušli u reprezentaciju. I treći razlog je bio što je i tad u reprezentaciji bio problem ko je iz Hajduka, Partizana, Zvezde, Dinama… Imali smo četiri kapitena. Kad smo igrali u Zagrebu, Zeka (Zajec) je bio kapiten, kad smo igrali u Splitu, to je bio Šurjak, kad smo igrali u Beogradu, kapiten je bio Pižon (Petrović). Ne možemo sa četiri kapitena. Mora biti jedan, ukomponovan. Mislim da je zbog toga Osim imao veliki uspjeh u Italiji, jer su okosnica bili bosanski igrači oko kojih su se okupili svi ostali. Ako se sjetimo, tu su bili Safet Sušić, Meša Baždarević, Faruk Hadžibegić, Davor Jozić. Piksi i ostali su bili dio toga, ali je postojala jedna glava, piramida i oko toga jedan tim. Kvalitet reprezentacije iz 1982. je bio puno bolji od te iz 1990. koja je ostvarila veliki uspjeh.

Ali ne i onaj za koji bi Ivica Osim rekao da bi spriječio raspad i rat?

Nažalost, imamo dužu tradiciju nacionalizma kroz istoriju i svega onoga što se dešavalo. Sigurno bi bilo teže da dođe do raspada, ali ne vjerujem da bi bilo ključno.