Nesporazum velikih sila

Toga dana, naime, predstavnici Ukrajine, Rusije, SAD-a i Europske unije usvojili su zajedničku izjavu kojom se traži “prekid nasilja, zastrašivanja i provokativnih poteza”, kao i da proruski separatisti napuste zgrade lokalne uprave koje su okupirali u više od deset gradova na istoku zemlje. Dogovoreno je i razoružavanje naoružanih skupina i uklanjanje barikada s trgova i ulica, a nova ukrajinska vlada, koja je došla na vlast nakon što je u veljači svrgnut bivši predsjednik Viktor Janukovič, obavezala se amnestirati separatiste koji se nisu teško ogriješili o zakon i provesti ustavne reforme u cilju postizanja veće autonomije za istok zemlje. Sporazum se, međutim, nije bavio ruskom vojskom raspoređenom uz granicu s Ukrajinom, ni Krimom koji je sredinom ožujka na referendumu već proglasio federalno priključenje Ruskoj Federaciji, a nije se bavio ni legitimnošću vlade u Kijevu.

Stoga nijedna strana nije bila naročito iznenađena kada su se nakon njegova potpisivanja stvari nastavile odvijati dotadašnjim tijekom, jer proruski ukrajinski separatisti ne priznaju vladu u Kijevu, pa su zbog toga odbili napustiti zgrade uprave i time prekršili ključnu odredbu sporazuma. Rusija je vladu u Kijevu također optužila za njegovo nepoštivanje jer nije naredila da se demontiraju barikade na glavnom kijevskom trgu. S druge strane, američki predsjednik Barack Obama samo nekoliko sati nakon potpisivanja sporazuma objavio je da će njegova vlada razmotriti sankcije protiv Rusije, a nesmetano se nastavilo i gomilanje snaga NATO saveza po kopnima i morima Rusiji bliskih država. U ponedjeljak je pak u Kijev sletio američki potpredsjednik Joseph Biden, obećavši ukrajinskoj vladi čak 50 milijardi dolara pomoći, što je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov protumačio kao “namjerno provociranje građanskog rata”, politiku koju će Rusija “zaustaviti”.

Uoči i neposredno nakon potpisivanja sporazuma, na istoku Ukrajine pale su prve žrtve dotad beskrvne pat-pozicije: u pokušaju ukrajinske vojske da odblokira vojnu bazu u Mariupolju ubijena su tri proruska separatista. Nekoliko dana prije toga, ukrajinska vojska bila je pokrenula “protuterorističku akciju” s ciljem stavljanja istoka zemlje pod svoju kontrolu, zabranivši usput ulazak u zemlju svim ruskim muškarcima u dobi od 16 do 60 godina, uključujući i novinare. Linija fronte uspostavila se duž istočne obale rijeke Dnjepar, uključujući gradove Harkov, Donjeck i Lugansk, a uoči te operacije glavni tajnik NATO saveza Anders Fogh Rasmussen upozorio je Rusiju da s granice s Ukrajinom ukloni svojih 40.000 vojnika, iako ni sam nije bio siguran je li ta informacija točna.

Tri dana nakon potpisivanja sporazuma, u okršaju vojske i separatista u Slavjansku također je poginulo četvero ljudi, što pokazuje da separatisti neće odstupiti prije nego što dobiju garanciju da će se na njihovim teritorijima provesti referendumi o autonomiji. Štoviše, većina njihovih vođa izjavila je da ih “ne zanima što su Kerry i Lavrov potpisali u njihovo ime”, referirajući se na američkog odnosno ruskog ministra vanjskih poslova. Ipak, za razliku od Krima, gdje je ogromna većina stanovnika podržala odvajanje od Ukrajine, na istoku te zemlje situacija je složenija. Prema dostupnim informacijama može se zaključiti da se većina stanovnika samoproglašene Donjecke Republike protivi okupaciji vladinih zgrada, da ih polovica priželjkuje veća regionalna prava unutar suverene Ukrajine, a samo jedna trećina priključenje Rusiji. Gradonačelnik Harkova, drugog najvećeg grada u zemlji, “Der Spiegelu” je rekao da u njegovom gradu samo deset posto ljudi podržava ideju o priključenju Rusiji, 40 posto blisku ekonomsku suradnju s njom, dok je 30 posto za priključenje EU-u.

Ipak, situacija bi se mogla dodatno okrenuti u korist Rusije zbog šok-terapije koju vlada u Kijevu namjerava provesti kako bi od Međunarodnog monetarnog fonda dobila pozajmicu od 27 milijardi dolara i time spriječila bankrot države. Nakon ukidanja subvencije za prirodni plin cijena struje u Ukrajini već je porasla, a planiraju se i povećanje poreza i otkazi za 100.000 zaposlenih u javnom sektoru. Nakon što je Rusija ukinula povlaštenu cijenu plina, Ukrajina će za njega plaćati znatno više nego europski kupci, a ukoliko Ukrajina i EU potpišu trgovinski sporazum, Rusija će sasvim sigurno uvesti carine na ukrajinske robe, kojih se većina proizvodi upravo na industrijskom, proruskom istoku zemlje. Predsjednica MMF-a Christine Lagarde poručila je da se “Ukrajinci moraju naučiti brinuti sami za sebe”, na što je na neki način već dobila odgovor jer stanovnici istoka Ukrajine provođenje mjera štednje doživljavaju kao guranje u krilo Rusije, države koja je Ukrajinu obilato sponzorirala za vrijeme svih njezinih postsovjetskih vlada. Predstavnici nove vlasti u Donjecku novinarima su rekli da atmosfera u gradu i nije bila naročito revolucionarna sve dok iz Kijeva nisu najavili da zbog MMF-a namjeravaju zatvoriti tamošnje nerentabilne rudnike.

Iako se pojavljuje sve više indicija o umiješanosti Rusije u događaje na istoku Ukrajine, ruski predsjednik Vladimir Putin to uporno negira, no kako se radi o bivšem KBG-ovcu, u njegove tvrdnje ama baš nitko ne vjeruje. Ugledni neovisni tjednik “Nezavisimaja gazeta” tako piše da ukrajinski separatisti primaju naredbe od Moskve i da im polaze za rukom čak i takve profesionalne akcije kao što su upadi u skladišta oružja i zapljena tenkova i artiljerijske opreme od brigada ukrajinske vojske. Ipak, dokazi za takve tvrdnje teško se nalaze, a kada ih i ima izgube se u moru poluinformacija. Zapadni su mediji primjerice objavili, a Barack Obama prihvatio kao nepobitan dokaz, fotografije “zelenih ljudi” viđenih po istočnoj Ukrajini, za koje se tvrdi da su agenti ruskih obavještajnih službi. No kako prenosi “New York Times”, ruski agenti “viđeni” su čak i kako švrljaju istokom Latvije, gdje također živi nekoliko stotina tisuća etničkih Rusa, kako bi ispitali ima li i tamo šanse da se ponovi “krimski scenarij”. Među bizarnije detalje informacijskog rata spada i onaj s letkom pronađenim u Donjecku u kojemu samoproglašeni guverner Donjecke Narodne Republike Denis Pušilin navodno poziva tamošnje Židove da se registriraju pri novoj vlasti, inače će im biti oduzeti državljanstvo i imovina. Unatoč inicijalnom zgražanju, događaj je uglavnom shvaćen kao provokacija u cilju diskreditiranja proruskih separatista, pa su se čak i međunarodne židovske organizacije prema njemu postavile suzdržano.

Putinu je nakon aneksije Krima popularnost skočila na nevjerojatnih 80 posto, vjerojatno i zbog samopouzdanja koje proizlazi iz činjenice da njegova očekivanja iz ukrajinske krize nisu maksimalistička. O tome što Putin zapravo želi od Ukrajine nagađaju i ruski mediji, pa tako provladin dnevnik “Moskovski komsomolac” piše da se on bori za “uvođenje ruskog kao drugog službenog jezika i federalizaciju Ukrajine s velikim regionalnih pravima”. Opozicijski poslovni dnevnik “Vedomosti” Putinovu strategiju naziva “kontroliranim kaosom” u cilju sabotiranja izbora u Ukrajini i promoviranja konfederativnog ustrojstva zemlje, u kojemu bi se neke regije priključile carinskoj uniji s Rusijom. Sam Putin zabavlja se i mišlju o Novorusiji, stvaranju nove države koja bi se granicama poklapala s crnomorskim teritorijem koji je Rusko carstvo u 18. stoljeću preotelo od Turaka. “Novorusija su Harkov, Lugansk, Donjeck, Herson, Nikolajev, ni Odesa nije pripadala Ukrajini u carsko vrijeme”, rekao je Putin na televiziji, pa zaključio da je “sve te teritorije sovjetska vlada dodijelila Ukrajini 1920-ih godina – bog zna zašto”. Slične ideje mogle su se posljednjih dana čuti i diljem istočne Ukrajine i Krima, gdje dio stanovništva podržava osamostaljivanje umjesto priključenja Rusiji. Koordinator prosvjeda u Odesi Jegor Kvašnjuk medijima je rekao da “Novorusija sa 20 milijuna stanovnika, industrijom i resursima ne bi ni trebala biti dio Rusije”.

Na nedavnoj televizijskoj konferenciji za novinare ruski predsjednik požalio se kako je Rusiji “nakon ujedinjenja Njemačke obećano da neće biti ekspanzije NATO saveza na istok”, no umjesto toga “počelo je širenje na zemlje bivšeg Varšavskog pakta, bivše članice SSSR-a”. “Kada sam ih pitao zašto to rade”, rekao je Putin, “odgovorili su mi da me se to ne tiče”, no da se “NATO proširio na Ukrajinu, Rusija bi izgubila važan pristup Crnom moru”. Da Putin ne halucinira kada govori da je Rusija sve tješnje okružena snagama NATO-a potvrdio je veći broj zapadnih dužnosnika koji su otvoreno najavili povećanje američkog i NATO-ovog vojnog prisustva u njezinom susjedstvu. Poljski ministar obrane Tomasz Siemoniak posljednjih se mjeseci nekoliko puta sastajao s američkim kolegom Chuckom Hagelom kako bi utanačili jačanje vojne suradnje. Hagel je najavio pokretanje zračnih, kopnenih i morskih patrola u Istočnoj Europi, na Baltiku i Mediteranu, a nakon referenduma na Krimu, SAD je broj aviona koji nadziru Baltik povećao s četiri na deset. Unatoč postupnom smanjenju broja američkih vojnika na tlu Europe od pada Berlinskog zida, sada se najavljuje njihovo povećanje. Iz Kanade i Britanije poslani su dodatni borbeni avioni, i to neposredno nakon potpisivanja sporazuma u Ženevi, a Siemoniak je zatražio i da se nastavi s projektom instalacije protuprojektilskog štita u Poljskoj, čemu se protivi Rusija.

Kako pišu američki mediji, predsjednik Obama odlučio se za politiku međunarodne izolacije Rusije kako bi ona time dobila status “države parije”. On je, govore neimenovani dužnosnici, zaključio da s Putinom nikada neće imati konstruktivan odnos, iako je u prvom mandatu to priželjkivao, pa će se do kraja drugoga tek koncentrirati na “minimiziranje štete” koju ruski predsjednik proizvodi, tim više što prosječni Amerikanac nije naročito zainteresiran za ukrajinske probleme. Pritom se suradnja dviju zemalja u pitanjima kao što su rat protiv terorizma u Afganistanu, svemirski program i nuklearno razoružanje i dalje nesmetano odvija.