Hrvoje Jurić: Ravnodušnost je danas najveći problem
Foto: Jovica Drobnjak
Hrvoje Jurić, rođen 1975. u Bihaću, profesor je na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, urednik časopisa “Filozofska istraživanja” i “Synthesis philosophica”, a aktivan je i u Hrvatskom filozofskom društvu te brojnim znanstvenim, kulturnim i socijalnim projektima i inicijativama. Kao filozof zaokupljen je brojnim temama, primarno etikom i bioetikom, a od djetinjstva piše i pjesme: dosad je objavio zbirke “Moje prve pjesme” (1988.), “Moj svijet” (1991.), “Nominativ” (1997.) i “O nastajanju i nestajanju” (2005.). Njegova nova zbirka “Uglavnom pridjevi” (u izdanju Algoritma) povod je ovom razgovoru.
U novoj je zbirci deset ciklusa poetskih crtica i pjesama. Kako je nastala?
Ova knjiga nije nastala, nego je nastajala – i to vrlo polako. Trebalo mi je mnogo vremena da nakupljenu hrpu pjesama i zapisa počnem gledati kao nešto što bi se dalo uobličiti u zbirku. U tome sam vrlo šlampav: rijetko pišem pjesme, još rjeđe radim na njima, a vrlo rijetko ih objavljujem. Svašta se izdogađalo od 2005. kad sam objavio posljednju knjigu pjesama, i meni i uopće. Pjesme u novoj zbirci neka su vrsta pokušaja da se te unutrašnje i vanjske turbulencije načas zaustave, da se kaže nešto o tim raznorodnim iskustvima. Što se tiče naslova zbirke, kad sam se zapitao o čemu se u njoj zapravo radi i čega najviše ima, odgovor je bio da su to uglavnom pridjevi: u suočavanju sa svijetom i pokušajima da ga opišemo i razumijemo, pridjevi su najbolja strategija, ako ne i jedino što nam preostaje.
Potvrđivanje života
Inače, smatram da je zadaća poezije da imenuje bića, stvari i pojave, da nadijeva nova imena onome što je već imenovano. Jer zbog rutine na koju je naš život osuđen, nužno blijede i imena i stvari na koje se ta imena odnose. Imenice imaju tendenciju da se utvrđuju i da okoštavaju, tako da su pridjevi, kao nešto fleksibilnije i fluidnije, mnogo primjereniji za pjesničke zadaće. Refleksivno dosezanje suštine, a pogotovo njezino izricanje, ionako nam je nemoguće, pa se moramo oslanjati na ono što imamo, a to je vrlo nepouzdana stvar – mišljenje, jezik kakav jest da jest, imenice uvijek sumnjivog porijekla i sudbine, i pridjevi, najotvorenija forma mišljenja i jezika, čini mi se. No to što su nam neke stvari, usprkos trudu, nedostupne ili neizrecive, nije razlog za malodušnost, ti su pokušaji vrijedni sami po sebi: ako već ne možemo otkriti ili izreći nešto sasvim novo, možemo barem pridijevati.
Koje teme prožimaju vaše pjesme? Kako ta lirika gleda na svijet i postojanje?
Tematika mojih pjesama? Uh… preteško je to pitanje! Možda je to život: jest da je to s jedne strane suviše pretenciozno, a s druge suviše površno, da zvuči kao napuhana i šuplja fraza, ali nemam boljega zajedničkog nazivnika za sve te pjesme koje se međusobno itekako razlikuju, i po temama i po intonaciji. Život kao temelj ili kao izvor neoštećen mišlju, djelom i riječju, a i život koji ne možemo doživjeti drugačije nego pomoću tih sredstava… Življen i neživljen, zamišljan i stvoren, nepromjenjiv i promjenjiv, kompliciran i jednostavan, užasan i prelijep život. Citatima nekih filozofa i pisaca nastojao sam reći nešto što sam nisam znao. To su Albert Schweitzer koji kaže “ja sam život koji hoće živjeti usred života koji hoće živjeti”, zatim Hans Jonas koji kao da to potvrđuje kad kaže da se mudrost sastoji u tome da razumijemo i volimo bitak, da ga zrcalimo i svjedočimo, a naposljetku i Boris Pahor kojeg je, usred sveopćega fizičkog i metafizičkog uništenja u konclogoru, pukla misao o svijetu kao nečemu cjelovitome i istovremeno izgubljenome. Ukratko, na život gledam izrazito afirmativno, da ne kažem biofilno i bioetički, ali nije riječ ni o kakvom idealiziranju i ideologiziranju života, nego o načelnom potvrđivanju života, što podrazumijeva i stalne napore oko njega, pjesničke, filozofske, aktivističke.
Jaje poezije i kokoš filozofije
Pjesme pišete od svoje devete godine, prvu ste zbirku objavili kao 13-godišnjak. Što jednog filozofa tjera da se izražava i poezijom?
Kad sam kao klinac počeo pisati pjesme, nisam ni znao za filozofiju, tako da je put na kojem su se, u mom slučaju, susrele poezija i filozofija bio vrlo krivudav. Ali budući da me se danas smatra i filozofom i pjesnikom, prinuđen sam objašnjavati što je prije bilo, kokoš ili jaje, pri čemu je, kronološki i biografski, kod mene ipak prvo jaje poezije, a onda kokoš filozofije. Kad se sudare filozofija i poezija, poezija ponekad zakazuje, zato što se filozofsko mišljenje hoće pretočiti, i to do zadnje kapi, u pjesnički izraz. A i poezija zna štetiti filozofiji, jer to su ipak dva različita načina refleksije, koliko god bili kompatibilni. Važno je sačuvati, barem u ideji, autonomiju poezije i autonomiju filozofije, a ako čovjek ima sklonosti prema objema stvarima, onda treba pronaći moduse njihovog suživota, ponajprije po pitanju vremena – i za jedno i za drugo treba mnogo vremena, i za akumuliranje i za pisanje. Onog unutrašnjeg vremena, prvenstveno.
S obzirom na to da ste “romantični anarhist”, kako poezijom opisujete ljubav?
Kao “romantični anarhist” nastojim ne pristati na ono što se nudi i nastojim pronaći ono bitno u svemu, vjerujući da već u tom traženju možemo naići na važne stvari – ljubav, primjerice. Što se tiče mojih ljubavnih pjesama, kojih ima dosta u ovoj knjizi, nije mi bila namjera njima samo zavoditi i druge i sebe, nego ponajprije ispitivati odnose između ljubavi prema drugoj osobi i ljubavi prema svima, između ljubavi prema svima i ljubavi prema svemu, između ljubavi, poštovanja, moći i odgovornosti, između ljubavi i mržnje. A pogotovo između ljubavi i ravnodušnosti, o čemu sam ponešto rekao u jednoj pjesmi zbirke. Mislim da je to osnovni problem današnjeg čovjeka i svijeta – ravnodušnost. Lako ćemo s mržnjom, nju se može iskorjenjivati, a možda i iskorijeniti. Ali s ravnodušnošću, koja je zapravo obilježje naše epohe, zajedno s apatijom i pasivnošću, mnogo je teže. Ljubav je ključna, ljubav je transformativna snaga, i baš zato u današnjem svijetu nema mjesta za nju. Ako ne računamo medijsko-kapitalističke derivate ljubavi, dakle čiste lažnjake.