Raguževi manevri

Ako Martin Raguž, predsjednik HDZ-a 1990, upravo ne izvodi političko samoubojstvo u nastavcima, onda ili zna ili je dobro procijenio kako će nakon narednih općih izbora biti u prilici postati najznačajniji hrvatski akter u kompliciranim bosanskohercegovačkim odnosima. Oni što ga poznaju, baš kao i njegova biografija, govore da je riječ o drugome.

Kako uz formalnu naobrazbu ima i onu iz Saveza komunista, posljednje ozbiljne političke organizacije u ovom dijelu svijeta, Raguž je u proteklim desetljećima uspijevao naći recept za preživljavanje bez obzira na nove okolnosti i ranije donesene odluke, često takve da bi drugima predstavljale prevelik teret. Visoko pozicionirani funkcionar Saveza socijalističke omladine, pa jedan od osnivača Liberalne stranke, ratni ministar u opkoljenom Sarajevu, član HDZ-a, ministar u vladi Hrvatske Republike Herceg-Bosne, federalni i državni dužnosnik nakon rata, jedan od tvoraca druge od dvije Hrvatske demokratske zajednice, kandidat za člana Predsjedništva BiH, integralist i protivnik marginalizacije Hrvata, sve je to bio od 1980., kada je diplomirao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i ubrzo pristupio Partiji kao mlad i perspektivan. Martin Raguž je, kažimo tako, jedan od onih ljudi kojima se ne može reći da nije, na šta god se mislilo.

Dakle njegova sadašnja stranka se ujedinila sa Hrvatskom narodnom strankom, nekadašnjim NHI-jem, marginalnom partijom posljednjeg predsjednika Herceg-Bosne i prvog predsjednika Federacije Krešimira Zubaka, organizacijom čiji je utjecaj nikakav, broj birača nedovoljan za gužvu u trafici, a perspektiva nepostojeća. Nije, međutim, taj bosanski HNS, NHI, šta li, bez simboličkog značaja: Zubak ne samo da je ispratio u povijest Herceg-Bosnu – bez ikakve zasluge za taj proces – već se percipira ili se, kako među Bošnjacima tako i u dijelu famozne međunarodne zajednice, može percipirati kao osoba kod koje između priče o činjeničnoj neravnopravnosti Hrvata i podjeli BiH ne stoji znak jednakosti. Sa ulogom koju ima u sadašnjem političkom životu BiH, on Ragužu nije trebao ni kao portir, no sa tim što simbolizira – nije bez vrijednosti.

Ujedinjenje HDZ-a 1990 sa HNS-om je, međutim, otkrilo dubinu podjela među prvima i dovelo do kraja rascjep započet Raguževom odlukom da na izbore ide samostalno, a ne kao dio koalicije hrvatskih stranaka, predvođene, nazovimo je, originalnim HDZ-om, koji bi mlađu stranku istog imena, u slučaju očekivanog, dobrog rezultata ili usisao ili obesmislio. Unutarstranačka kriza je, na kraju – ili na početku – rezultirala sjednicom Predsjedništva “devedesetke”, na kojoj je izbačen predsjednik mostarske organizacije Slaven Raguž, bivši predsjednik Božo Ljubić – jedan od najzaslužnijih za propast davnog seta kvalitetnih ustavnih promjena, poznatog kao Aprilski paket – razriješen prava na predstavljanje stranke u Hrvatskom narodnom saboru i, u konačnici, učvršćena Raguževa moć do granice nakon koje oponentima ne preostaje ništa drugo nego da kažu doviđenja. A njih niti je malo niti su do sada bili nevažni…

Ako dakle Martin Raguž nije počistio oko sebe da bi ostao vođa stranke koja će životariti, dok će on, dodvoravajući se Sarajevu – a i to samo ukoliko odnosi unutar BiH ostanu isti, što neće još dugo – profitirati od kakve funkcije koju još nije obnašao, onda je upravo zauzeo poziciju koja mu garantira dug i važan politički život.

Za razliku od perioda prije izbora Željka Komšića i operacije njegove bivše stranke, SDP-a, u kojoj je bošnjačkim glasovima osvojena, recimo tako, hrvatska pozicija i HDZ-ovo isticanje neravnopravnosti najmalobrojnijeg naroda učinjeno općim mjestom, danas se može reći kako među bošnjačkim strankama postoji konsenzus o tome da su Hrvati manje konstitutivni od drugih. Nije ni nezaobilazni strani faktor sklon negiranju te činjenice, ali jeste, baš kao i reprezenti najbrojnijeg naroda, protiv maksimalističkih, trećeentitetskih rješenja.

Sa druge strane, očito je kako ozbiljnijih promjena u odnosima i bilo kakve reforme Federacije neće biti prije jesenjih izbora, baš kao što je očito da će nekih promjena biti. Prije njih, međutim, slijedi kampanja, poprilično predvidljiva, u kojoj će obje Hrvatske demokratske zajednice govoriti o federalizaciji BiH, samo što iste riječi nemaju isto značenje kada ih izgovara Dragan Čović iz HDZ-a, odnosno Martin Raguž. On, naime, efektnu frazu nikada nije razradio do one mjere da mu se može reći kako je podbacio u ostvarivanju obećanog. Naravno, time, kao i sadašnjim manevrima, svoju stranku ostavlja u zaostatku za onom iz koje je nastala, ali će opet dobiti sasvim dovoljno glasova da može sudjelovati u formiranju vlasti.

Tu je dakle Ragužev manevarski prostor: nešto što se, ne bez osnova – i uz referiranje na propali pokušaj Zlatka Lagumdžije da federalne institucije kontrolira zajedno sa marginalnim hrvatskim strankama, neutjecajnijim od “devedesetke” – naziva “novom platformom”, moći će se uspostaviti sa ili bez većeg HDZ-a, ali u svakom slučaju sa manjom strankom istog imena. To, taj savez, kako god se zvao, započet će, jer mora, proces rješavanja hrvatskog pitanja. Na njegovom kraju, o čemu istovjetno govore i Vesna Pusić i Brisel, teško, jako teško da će pored RS-a nastati i nešto slično, samo hrvatsko, ali će Hrvati dobiti više nego što sada imaju. A imaju, u najkraćem, bitnu ulogu u nekoliko kantona u kojima taj narod jeste većinski, federalnu neravnopravnost, neplodan ljubavni odnos sa Banja Lukom i, u konačnici, izraženu bosnofobiju.

Nije sve to Martin Raguž shvatio prekjučer, već poodavno, pa se kandidirao za člana Predsjedništva BiH sa sloganom “Ovo je naša zemlja”, ponavljajući kasnije, nakon poraza od Komšića, manje-više isto: “Hrvati su ključ rješenja, a ne problem, ne samo u slučaju Sejdić-Finici, nego u rješavanju najdublje političke i institucionalne krize od Dejtona do danas, zato što rješavanjem institucionalne ravnopravnosti konstitutivnih naroda, što sada nije slučaj, stabiliziramo zemlju u cjelini. U ovom trenutku smatramo da su naša politička stanovišta dovela do mogućnosti rješenja i da treba samo malo političke volje, spremnosti i hrabrosti na dogovor kao pobjedu svih, a ne pobjedu nad nekima. Kada to budemo imali u glavama, imati ćemo rješenje.”

Ako dakle Martin Raguž nije složio shemu zahvaljujući kojoj će na kraju moći reći da je dobio više nego što su Hrvati imali, za razliku od Čovića koji je obećavao više a ostvario ništa, e onda se zbilja preigrao i sve krivo procijenio. Prije nego što sačekamo rasplet, ponovimo kako je njega, ipak, školovala ozbiljna partija, dok je on usvojio dovoljno znanja da preživi svaki svoj izbor u bilo kojim okolnostima.