Prema političkoj borbi klasa

Ako smo prije zadnjeg kriznog ciklusa kapitalizma, koji i u nas traje od 2008., i mogli govoriti da je radništvo (p)ostalo nevidljivo u shemi konačno pronađene suvremenosti liberalne demokracije i slobodnog tržišta, sada to više nije slučaj. Na radnike se stalno referira ekonomistički zabrinuta javnost, oni su u središtu mnogih projekata civilnog društva, njihova sudbina tematizira se i u umjetničkom polju. Da, tu su negdje cijelo vrijeme prisutni i sindikati. U društvima koja su, ne bez značajne participacije radnika samih, htjela dokinuti politički legitimitet zasnovan na stvarnom ili fiktivnom zastupstvu vlasti kao vlasti radničke klase, događa se dakle svojevrsni povratak potisnutog. No kakav? I cui bono ili za čije dobro? To se mora pitati svatko tko bi da misli materijalistički.

Jer što su radnice i radnici u diskursu ekonomske zabrinutosti za budućnost kapitalističke akumulacije, nedostatka stranih investicija, loše poslovne klime? Pa oni su stavka u rubrici varijabilni kapital te se kao takvi trebaju samo dodatno “fleksibilizirati”. Za civilne inicijative oni su najčešće ugroženi identiteti, skupine stanovništva osujećene pljačkaškom privatizacijom, devastacijom javnih prostora, ne na kraju i svojim etničkim ili rodnim pripadnostima. A naš je zadatak da takve nestabilne identitete prepoznamo i da se borimo za njihovo priznanje. Pomodnim civilnim rječnikom rečeno, da ih osnažujemo i činimo vidljivima. Kao radnice Kamenskog.

U stranačko-političkom polju situacija je, naravno, još perverznija. Prihvaćanjem neoliberalne agende u ekonomskoj politici i s njom najuže povezane isto takve globalizacije, od strane svih parlamentarnih stranaka, lokalnim egzekutorima državne moći spalo je u zadatak dobiti masovnu podršku za antiradničke politike. U mjeri u kojoj se parlamentarni sistem stabilizirao, a bez obzira na nestabilnost trenutne vlade (iako je i tu za primijetiti da u nas nema situacije koja zavređuje izvanredne izbore), možemo reći kako im to za sada uspijeva. I još gore: koliko god očitim bilo da vlast radi u klasnom interesu globalnih i nekolicine lokalnih vlasnika kapitala, svako malo u dirigiranoj javnosti zaživi ideja kako bi se oni trebali neposredno politizirati, odbaciti traljave posrednike svoje vladavine iz profesionalne političke kaste i osnovati neki poduzetnički pokret/stranku, koji će “neideološki” raščistiti močvaru povijesnih bremena hladnim, ali objektivnim računom suvremenosti. O tome da bi onda istu neposrednost u svojoj predstavljivosti trebala imati i radnička klasa, ne zbore ni nominalno lijevi političari. Da bi većina stanovništva, koju se polako ali sigurno gura u dekvalificirano, prekarno radništvo (u “boljem” slučaju), odnosno u nezaposlenu rezervnu armiju rada (kao najbrže rastući sektor), trebala biti većinom i unutar stranačkih hijerarhija, ta jednostavna demokratska teorija odraza više ne vrijedi. Pa neće valjda saborsko društvo oponašati strukturu onoga izvansaborskog? Nisu li takve smiješno pretjerane demokratske teze samo korak do restauracije totalitarizma, u kojem na pamet mogu pasti lude ideje da svaka kuharica mora moći voditi državu? I to još s burze? Ne, ne, kuharice su za saborski restoran, gdje je druga strana jeftinog gošćenja gospode zastupnika jeftini rad služinčadi.

Radnici su dakle ponovno sveprisutni, ali istovremeno i pažljivo razvlašteni. Tamo gdje se to do sada moglo, sutra i drugdje. Uostalom, poznato je što oni hoće! Radnička klasa želi raditi i pritom zaraditi za pristojan život svoje obitelji. I to je sve. Ne zanima njih visoka politika, barem dok ne zove u vojsku ili u neki televizijski talk show. I to je danas vladajuća ideologija, ona koja radnice i radnike interpelira, zavodi u postojeće fetišizirane odnose. Radništvo postoji i treba da postoji tako da se ne konstituira u klasu. Jer to smo – vlast radničke klase – već imali, a sve kaj smo imali to, jelte, nije valjalo. Jer da je valjalo bilo bi i u američkim televizijskim serijama. Radništvo sa sviješću o sebi, ali ne i za sebe – to je predmet socijalnog inženjeringa, od tehnološkog nasilja kapitala, do zaprečavanja pravog političkog organiziranja. Jer za samosvjesno radništvo politika i klasna borba su sinonimi. A u toj borbi stranka radničke klase razlikuje se od građanskih stranaka po tome što zna da nije nužna, ali je moguća. Ona je moguća kao stranka u buržoaskom političkom polju, koje je cilj oslobođenje ne rada, već radničke klase. A to znači ništa maje nego ukidanje kapitalizma. Njegovim nadilaženjem. A to onda još znači i zahtjev za ukidanjem samog buržoaskog političkog polja! Samo je to prava lijeva politika, bez obzira na to zagovarala li evolutivni ili revolucionarni put. Hoće li do radikalne promjene doći socijaldemokratskom logikom institucionalnih reformi ili komunističkom logikom prevrata, to je taktičko pitanje, koje ne negira zajednički strateški cilj.

“Zaborav” ovih osnova radničko-emancipatorne politike 20. stoljeća danas vrijedi kako za kapitalo-parlamentarizam (izraz koji pogađa redukciju parlamentarnog života na zastupanje interesa krupnog kapitala), tako i za većinu civilnog djelovanja “u ime” radnika. Uključivo sa sindikatima, kao potencijalno ozbiljnim institucijama radničkih klasa, a ne samo radnih masa. Borba za “očuvanje” socijalne države, na što se svode brige realno propadajuće, točnije sve više proletarizirane srednje klase, zato nije dovoljna. Jer tko zahtijeva “samo” to – da dobro i pošteno živi od svoga rada – a da ne dovodi u pitanje kapitalistički okvir, koji taj zahtjev destruira, neće dobiti ništa. Kako bi se izborio pristojan život od smislenog rada, danas više nego ikada treba zahtijevati barem socijalizam. U smislu vlasti radničke klase, kako je ona u zametku zamišljana, ali i vršena recimo u jugoslavenskom iskustvu socijalističkog samoupravljanja. Ali to je, s obzirom na intenziviranje situacije u današnjem postfordizmu, za razliku od historijskog fordizma, samo minimum potrebnih zahtjeva. Maksimum treba ići u smjeru komunističke i anarhističke intervencije, a to znači prema već realno mogućem odbacivanju potrebe za postojanjem sada uglavnom parazitske, rentijerske, neomerkantilističke vladajuće klase i njezinih antiradničkih menadžera.

Političko pitanje, naravno, glasi: a od koga to radničke klase trebaju zahtijevati? Kao što postoji tehnički sastav kapitala, postoji i tehnički sastav radničke klase. Na tom nivou funkcionira diskurs radništva u današnjoj dirigiranoj javnosti. No to nam nije dovoljno. Potrebno je osvijestiti politički sastav radničke klase. A to znači uvjete u kojima radnice i radnici organiziraju svoj otpor protiv kapitala. Oni to mogu samo organizirani u klasu. Sami i pogurani “izvana”, svojim autonomnim političkim organizacijama. Za to je potreban raskid s postfordističkim klasnim kompromisom (u nas se on pronosi uglavnom ideologijom tzv. euroatlantskih integracija). Njega mogu izboriti samo takve radničke institucije koje i kada se bore za bolji položaj radnika u okviru sistema nadnica, znaju da im je cilj ukidanje tog sistema kao takvog. Ako je prvo zadatak jakih sindikata, za drugo je potrebna partija.