Artistima nema tko da piše
Između gomile loših stvari koje nas ljute, u glavnom gradu Hrvatske postoji i nešto što se gotovo očajničkim snagama usuđujemo nazvati “dobrim duhom Zagreba”: to su njegovi često nepretenciozni kulturni programi, klupska okupljanja i festivali ponekad skromnog obima, ali nemalog estetskog značenja. Takvi su primjerice Subversive festival, ZagrebDox, Jazz ili Urban festival, tulumi u Močvari i neka druga, zamalo kvartovska događanja, kojima grad i država više odmažu nego pomažu, no ona se samoniklo i žilavo probijaju dalje. Među njima je i Festival novog cirkusa, koji zadovoljava kriterije visokog artizma i dobre zabave; ove godine slavi svoju desetu obljetnicu, a da dobar broj građana i dio kulturne elite ni ne zna što propušta… Ili, kako kaže umjetnički voditelj Festivala Ivan Kralj, “desetim jubilejom slavimo i uspjeh i neuspjeh. Uspješno smo izgradili snagu koja privlači i skupe međunarodne skupine da dolaze u ovaj kulturni krajolik, uspješno smo se povezali i s drugim organizacijama u Hrvatskoj i regiji, s kojima zajednički možemo proširiti Festival na veći teritorij, no to je zapravo i jedini način na koji je proslava jubileja mogla biti održiva”.
Daljnji je problem u tome što se samo kod nas umjetnost novog cirkusa poistovjećuje sa žongliranjem, plesom ili hodom po žici – drugdje u Evropi to je relevantna estetska disciplina koja se uči u ozbiljnim školama. Festival je prije deset godina i nastao da bi se nekako afirmirala ta kreativna potreba i zakrpao civilizacijski deficit. “Ni deset godina relevantnog djelovanja na kulturnoj sceni nije dovoljno da se ovakva manifestacija izbori za produkcijski standard koji bi joj omogućio i razvoj iznutra”, kaže Kralj i dodaje da bi trebalo postaviti pitanje o kulturnoj participaciji “javnih kulturnih pokrovitelja, njihovim izborima i odgovornosti za taj kulturni krajolik…” Stoga domaći artisti novog cirkusa završavaju po inozemnim trupama, a one domaće, poput splitskoga Rooma 100 ili bjelovarskoga Kućnog teatra Škripzikl, opstaju u nekoj kombinaciji apatije i mazohizma.
Prije dvije godine pisali smo o sedmom izdanju Festivala i čudesnoj predstavi “Na putu”, u kojoj smo gledali bivšeg akrobata a danas tjelesno hendikepiranog čovjeka i prelijepu plesačicu u krajnje dirljivom odnosu. Ove godine, u predstavi “Cru” (“Grubo”) španjolsko-francuske grupe Fet a Mà, susreli smo se opet s temom muško-ženskih odnosa, ali na prilično drugačiji način. Plesački par Marta Torrents i Pau Portabella, obdaren iznimnom akrobatskom vještinom, donosi nam ljubavnu priču u kojoj grubost dominira nad nježnošću i simpatijom. Moglo bi se reći da “Cru” predstavlja pravu malu psihološku studiju o tome kako se muškarac i žena ponašaju u intimnoj vezi, pri čemu su posesivnost i manipuliranje drugim prikriveni iza altruizma i nesebičnosti. Par završava izvedbu pravim životinjskim režanjem, ne ostavljajući puno prostora humanijim perspektivama ljudskih odnosa, ali čitava predstava prava je oda tjelesnoj ekspresiji prožetoj teškim ovozemaljskim pitanjima.
Festival se nastavlja u Zagrebačkom kazalištu mladih 15. i 16. lipnja čak dvjema predstavama iz repertoara slavne Compagnie Non Nova, a u splitskom parku Sustipan 3. svibnja bit će izvedena novomagijska predstava “Rogati čovjek” belgijske skupine Rode Boom. Nakraju, kada je riječ o novom cirkusu, ali i o kakvom drugom vitalnom i kreativnom naporu, ostaje otužni zaključak da se domaće institucije kulturne politike počesto ponašaju toliko provincijalno da ne prepoznaju umjetnički odsjaj u oku, gdje god se pojavi.