Damir Hršak: Vjerujem u Europu socijalne pravde i ljudskih prava

Uoči prošlih europarlamentarnih izbora razgovarali smo i o hrvatskoj znanstvenoj i visokoobrazovnoj politici, koju ste kritizirali. Što danas mislite o njoj i o dominantnim joj privatizacijskim te komercijalizacijskim tendencijama?

Krajnji je rok da se tu svi intelektualci, posebice mi lijevo orijentirani, uključimo protiv agresivnog pretvaranja sveučilišta u profitne jedinice edukacijskog biznisa. Situacija se u međuvremenu znatno pogoršala, naravno ukoliko gledamo iz pozicije sveučilišnih profesora koji žele integralni razvoj hrvatskog društva i studenata koji žele javno dostupno obrazovanje, iz pozicije svih nas koji sveučilište doživljavamo kao rasadnik cjelovitih intelektualaca i zalog budućnosti hrvatskog društva. Ukoliko gledamo iz pozicije onih kojima je znanje roba, a tržište jedino mjerilo ljudske vrijednosti, onda se stvari sjajno razvijaju. Izbor profesora Damira Borasa za rektora Zagrebačkog sveučilišta daje mi nade da će se ponižavanje sveučilišta, prvenstveno zagrebačkog, kroz financijske restrikcije znanosti, zaustaviti. Jako mi je žao što uopće to moram govoriti, ali valja ponavljati: studenti ne smiju biti klijenti, obrazovanje ne smije biti biznis, a profesori jeftina najamna snaga.

Demokratski deficit

Opet se kandidirate za europarlament, dakle, mada u vođenju EU-a raste notorni demokratski deficit, a ključne odluke sve manje donose izabrani predstavnici vlasti. Zašto vas više zanima politička aktivnost u Strasbourgu nego u Zagrebu?

Jedno ne isključuje drugo. Protiv demokratskog deficita treba se odlučno boriti, kao jedan od utemeljitelja sindikata visokog obrazovanja i znanosti Akademska solidarnost zalažem se za što veći udjel direktnodemokratskog odlučivanja. Svaki europarlamentarac treba imati energije i znanja za djelovanje na europskom i domaćem planu. Veliki je izazov sudjelovati u kreiranju europske politike i zajedno s drugim ljevičarima postavljati alternativu ovom čudovištu od neoliberalnog kapitalizma. Vrlo važno je naglasiti i kako će se više od 50 posto novih zakona donositi u EU parlamentu. Smatram kako je vrlo važno sudjelovati u tome, to nije stvar koja se smije ignorirati.

U 45. godini života sam, vrlo odlučan i prihvatljivo obrazovan, još uvijek dovoljno mlad za intenzivan i ustrajan idealistički angažman, a već dovoljno star za ponešto životnog iskustva neopterećenog cinizmom, kalkulantstvom i demagogijom. Mogu podnijeti teret dvostrukog djelovanja, uostalom to se od mene i očekuje.

Obično se zalažete, načelno, za neki hibrid kapitalizma i socijalizma, poput socijaldemokratske države blagostanja. Nije li to stvar prošlosti? I kako u svijetu globaliziranog kapitalizma Europa može opet biti takva, a primjerice Kina ne može?

Pravedno društvo nikada ne može biti stvar prošlosti, no uz socijalnu pravdu nužno moraju postojati i visoki standardi ljudskih prava. To je sažetak cijele moje politike. U takvu Europu vjerujem i za takvu Hrvatsku i Europu ću se boriti cjelinom svoga bića. Teze o nužnosti nepravde u preraspodjeli društvenog bogatstva uglavnom nameću oni koji od te nepravde imaju koristi i koji zgrćući sebi zatiru drugima izglede za pristojan i dostojanstven život. Kada kapitalisti i serviseri njihovih političkih interesa objašnjavaju fleksibilizaciju rada, to izuzetno podsjeća na objašnjavanje što je udvaranje od strane višestrukih silovatelja.

Laburisti su pluralna stranka

Laburistima u Hrvatskoj ide relativno dobro, no uvelike zato što imamo vrlo malo alternative među socijalno-politički suvislim strankama. A naši laburisti još uvijek znatno manje naginju ulijevo negoli pojedine važne lijeve stranke u EU-u?

Laburisti su u svojoj demokratskoj srži pluralna stranka, pa tako ponekad može pogrešno djelovati da nismo dovoljno lijevi. Osobno, uvijek se izjašnjavam i konstantno djelujem kao ljevičar, to je oduvijek moj identitet i između ostalog i na temelju toga se argumentirano nadam preferencijalnom izboru u Europski parlament. Zbog ljevičarske dosljednosti očekujem da će građani zaokružiti peticu za profesora, naime, postavljen sam na peto redno mjesto na našoj laburističkoj listi.

Prošli intervju započeli smo utiskom da vas mediji uporno predstavljaju kao zastupnika LGBT populacije, iako vi to sami baš jako i ne potencirate. Pa, ne bi se reklo da se u međuvremenu nešto promijenilo, oni i dalje tjeraju po svom?

Moje političko djelovanje relevantno je u području obrazovanja, znanosti, ljudskih prava, kulture i sporta. Izvan toga mogu imati stavove, ali ne i ekspertize. Bitno je poznavati i svoja ograničenja. Pa kada se Elton John ili Martina Navratilova mogu nositi s time da unatoč svim svojim postignućima budu predstavljani u dijelu medija prvenstveno kao LGBT osobe, onda mogu i ja. No ozbiljni mediji me prepoznaju kao sveučilišnog profesora koji je, jedan od 11 laburista, preferencijalno ponuđen kao izbor lijevim intelektualcima i svima koji vjeruju u nedjeljivost socijalne pravednosti i ljudskih prava. Zanimljivo je kako imam i vrlo dug i bogat aktivistički staž u borbi za prava životinja, no to mi nikad nigdje u medijima nije istaknuto u prvi plan, izuzev u intervjuu za udrugu Prijatelji životinja. Sad, bez šale, mislim kako je prvi posao zajednice, društva da se brine o slabijima, manjinama i potrebitima. Kakvo je to društvo u kojem je bolje biti bogat nego dobar?!