Građanin Kolundžić i njegovo pravo

Skoro punih osamnaest godina građanin Gligorije Glišo Kolundžić vodi ljuti boj sa zadarskim pravosuđem i sucima tamošnjeg općinskog i županijskog suda. Svakome tko je s njegovim predmetima upoznat vrlo brzo postaje jasno kako su ti sudovi pristrani, kako su to mjesta na kojima se građanima srpske nacionalnosti – a Kolundžić je Srbin što je za ovu priču, nažalost, presudno – gaze ljudska prava.

Njegova priča, kao i priče tisuće drugih Srba sa zadarskog područja, počinje odmah nakon što je HDZ osvojio vlast. Glišo Kolundžić, koji je porijeklom iz sela Kakme u zadarskom zaleđu, do svibnja 1991. radio je u Auto-kući Zadar. Bilo je to vrijeme kada su krajinski Srbi i oni koji su ih podržavali već započeli pobunu protiv Hrvatske i krenuli putem bez povratka. A Srbi koji su ostali lojalni legalno izabranoj vlasti, Srbi koji su htjeli ostati u Hrvatskoj, na svojim poslovima i u svojim stanovima i kućama, uskoro su novoj vlasti postali teret. U radnim kolektivima, pa i u Glišinoj Auto-kući Zadar, počela je kružiti famozna izjava o lojalnosti Franji Tuđmanu. Budućnost je pokazala da su, bez obzira na potpis, na ovaj ili onaj način nastradali gotovo svi, ali su oni koji je nisu potpisali nastradali prije. Glišo je odlučio da neće potpisati tu izjavu jer je smatrao da je to što se nije priključio pobuni sasvim dovoljno da bi ga se doživjelo kao lojalnog člana društvene zajednice. Naravno, uskoro je dobio otkaz.

Ništa od pismene obavijesti

Etničko čišćenje u Zadru kulminiralo je “kristalnom noći”, događajem koji je u “Novostima” nedavno iscrpno opisan. U suludom maršu rulje zadarskim ulicama porazbijano je i uništeno 135 radnji i ugostiteljskih objekata zadarskih Srba. Radilo se o dobro koordiniranoj akciji, koju su zadarska politika i policija kontrolirale od početka do kraja, o čemu govore i televizijski snimci koji se čuvaju u bunkeru na HRT-u.

Usred tog ludila prestravljeni Kolundžić, kao i mnogi drugi, koji su čekali kada će ubojice pokucati na njihova vrata, sjeda u automobil zajedno sa ženom i djecom i bježi što dalje od rata i svoga grada u kojem je postao građanin drugog reda. Tada je navodno iz Zadra pobjeglo oko 80 posto građana srpske nacionalnosti. Glišo odlazi u Vojvodinu, gdje je dočekao vijest o paljenju kuće, koju je Nepoznati Počinitelj zapalio u rujnu 1991.

Još uvijek vjerujući u pravni poredak RH podnio je zahtjev za naknadu štete, budući da je kuća bila osigurana kod “Kroacija osiguranja”. Vjerovao je kako će to biti rutinski postupak jer je polica osiguranja za kuću – koja se nalazila u bivšoj Sutjeskinoj ulici i imala dva trosobna stana i sportsku mini-dvoranu, dakle radilo se o ogromnom objektu – istjecala tek krajem 1992. Međutim, Općinski i Županijski sud u Zadru presuđuju protiv Kolundžića, a i to deset godina nakon početka postupka. Srećom, Vrhovni sud 2003. ukida prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i vraća predmet na početak. Prošlo je još tri godine i 2006. Općinski sud u Zadru donosi novu odluku, kojom se Kolundžićeva žalba usvaja. Doduše, samo djelomično. Donesena je odluka da se za kuću, koja je vrijedila 300 tisuća eura, isplati odšteta od oko 162 tisuća kuna s kamatama od 1994. Sve skupa, Kolundžić je trebao dobiti oko sto hiljada eura, što je otprilike deset puta manje od stvarne vrijednosti kuće i iznosa kamata. Naravno, uslijedila je žalba, ali i odustajanje od dijela tužbe kojom je tražena odšteta za namještaj. Žalba je usvojena i sada je predmet ponovno na Općinskom sudu u Zadru.

Početkom veljače ove godine održana je glavna rasprava, na kojoj je objavljeno kako će nova odluka biti donesena 7. travnja. Glišo Kolundžić tog je dana došao u ugovoreno vrijeme. Kako je čekao 18 godina, nije mu bio problem pričekati još malo, budući da je sutkinja Tatjana Domijan-Mrva kasnila. Bila je na drugom ročištu. Naposljetku, u 16 sati, Kolundžić ju je uspio upitati što je s odlukom, na što mu je sutkinja odgovorila kako je njezino radno vrijeme gotovo i da će biti pismeno obaviješten. Iako je od tada prošlo više od četiri tjedna, od pismene obavijesti još uvijek nema ništa. Drugim riječima, nakon što je Vrhovni sud u ovih 17 godina i dva mjeseca dva puta usvojio žalbu tužitelja i poništio odluke zadarskih kolega, te nakon što je Ustavni sud dva puta odredio isplatu odštete, još uvijek se ne nazire kraj ove pravosudne farse u režiji zadarskih sudaca, koji se iživljavaju na nezaštićenom pojedincu.

Suci ne mare ni za prevaru

Drugi slučaj koji dokazuje da su tvrdnje iz uvoda ovog teksta nažalost točne tiče se također nesretne kuće. Naime, Kolundžić je potpisao ugovor o zamjeni kuća s Marijanom Čalušićem, Hrvatom iz Petrovaradina, koji se s obitelji, vjerojatno kao žrtva srbijanske verzije dogovorene razmjene stanovništva, iselio u Hrvatsku. Sklopili su ugovor na način na koji se to tada radilo, dakle na brzinu i bez puno vremena za provjeru. Kada je došao u Vojvodinu, Kolundžić je shvatio da je prevaren – kuća u koju je došao bila je puno manja i starija od njegove. Da stvar bude gora, shvatio je da je ona zapravo u društvenom vlasništvu i da je Čolušić samo korisnik, a ne i vlasnik. Podnio je tužbu na sudu u Novom Sadu kojom je htio razvrgnuti ugovor. Sud je presudio u njegovu korist, ali je problem u tome što to ni na koji način ne obvezuje hrvatsko pravosuđe, pred kojim je otvoren novi postupak. I taj je postupak trajao godinama, da bi prije tri godine Županijski sud u Zadru odbio Kolundžićevu tužbu kao neosnovanu, iako su suci bili svjesni da je riječ o najobičnijoj prevari.

Inače, Glišo Kolundžić godinama radi kao predsjednik Odbora za povratak, obnovu i ekonomski i socijalni položaj Srba u Zadarskoj županiji. Ima u tome određene simbolike: što bi tek trebao očekivati netko drugi tko se želi vratiti u Hrvatsku kada čovjek poput Kolundžića na pravdu čeka već 18 godina?