Europska politika grabeži

Jedan posto kompanija kontrolira 20 posto cjelokupnog poljoprivrednog zemljišta Europske unije, a tri posto kompanija kontrolira 50 posto zemljišta. Između 2003. i 2010. godine broj farmi većih od 50 hektara narastao je za četiri posto, a broj farmi manjih od deset hektara smanjio se za 23 posto. Pritom su mali farmeri izgubili kontrolu nad 17 posto obradive europske zemlje, površinom veće od Švicarske, dok su velike farme prigrabile površinu dvije Belgije.

U Rumunjskoj su primjerice korporacije prigrabile 8,5 posto ukupne poljoprivredne površine te zemlje, u Mađarskoj 17 posto nacionalnog teritorija, a u Srbiji 15 posto ukupne obradive zemlje. Što se tiče poljoprivrednog zemljišta koje je prenamijenjeno u cilju urbanizacije ili špekuliranja, Austrija je tijekom samo pet godina izgubila površinu veličine dva Beča, Rumunjska pet Bukurešta, Francuska jednog susjednog Luxembourga, a Njemačka dva Londona.

U 2011. godini 1,5 posto najvećih farmi dobilo je trećinu novca iz subvencija koje se daju na temelju europske Zajedničke poljoprivredne politike (CAP), pri čemu su kompanije iz Zapadne Europe, na koje otpada 44 posto svih europskih farmi, dobile 80 posto subvencija, dok su zemlje Istočne Europe, u kojima je smješteno 56 posto europskih farmi, dobile samo 20 posto subvencija. Slična je situacija i u pojedinim zemljama, pa je primjerice manje od jedan posto talijanskih poljoprivrednih poduzeća dobilo 18 posto subvencija, dok je u Rumunjskoj jedan posto poduzeća dobilo 50 posto subvencija.

Čak 92 posto dobitnika novca iz CAP-a nije formalno objelodanjeno, no najveći dobitnici ipak se znaju: među njima su nizozemski Friesland Campina i Avebe, koji su od 1997. do 2009. dobili 1,6 milijardi odnosno 590 milijuna eura, danski Arla Foods i Danisco, koji su od 2000. do 2009. dobili 952 milijuna odnosno 485 milijuna eura, talijanski Eridania Sadam sa 225 milijuna eura tijekom sedam godina, britanski Nestle sa 197 milijuna eura u periodu od 12 godina i francuski Saint Louis Sucre sa 196 milijuna eura tijekom pet godina.

To su neki od najfrapantnijih podataka objavljenih u izvještaju nizozemskog Transnacionalnog instituta, nastalog u suradnji s unijom poljoprivrednih sindikata i ruralnih pokreta European Coordination Via Campesina i mreže nevladinih organizacija Hands off the Land, a na temelju istraživanja, te podataka Eurostata i nacionalnih statističkih agencija. U izvještaju naslovljenom “Koncentracija zemljišta, grabež zemljišta i borbe građana u Europi” autori žele upozoriti da je koncept “grabeži zemlje”, koji se obično smješta u kontekst Afrike, Južne Amerike i jugoistočne Azije, itekako prisutan i na tlu Europe, te da je stupanj nejednakosti vlasništva nad zemljom u pojedinim europskim državama jednak najeklatantnijim primjerima s globalnog juga, primjerice Brazilu i Filipinima.

Autori izvještaja tvrde da je do grabeži zemlje u Europi došlo zbog ponovnog vrednovanja zemlje u svjetlu globalnih kriza hrane, energije, klime i financijskog sektora, zbog čega je ona postala predmet intenzivnog financijskog poslovanja, kao i svaki drugi resurs. Zajedno s privatizacijom u zemljama Istočne Europe i promjenama u konceptu Zajedničke poljoprivredne politike EU-a, to je dovelo do koncentriranja zemlje u rukama sve manjeg broja ljudi i izguravanja desetaka tisuća malih farmera iz poljoprivrede, uništavanja kulture sela i mogućnosti farmera da osiguraju vlastitu egzistenciju, ekološki štetne dominacije monokultura i intenziviranja proizvodnje ovisne o tehnologiji i fosilnim gorivima, smanjenja broja radnih mjesta u poljoprivredi i na koncu smanjenja kvalitete hrane.

Prema podacima Eurostata, 2012. godine u EU-u je bilo 12 milijuna farmi koje su pokrivale 170 milijuna hektara obrađivane poljoprivredne površine (UAA). UAA obuhvaća 40 posto teritorija EU-a i direktno osigurava egzistenciju za 25 milijuna ljudi, te deset milijuna radnih mjesta, pri čemu rad na farmama većinom spada u obiteljski tip rada. Ukupna dodana vrijednost poljoprivredne proizvodnje godinu ranije iznosila je 150 milijardi eura, a polovica te vrijednosti proizvedena je u Francuskoj, Italiji i Španjolskoj.

Iako se ukupan broj europskih farmi posljednjih desetak godina povećao, to povećanje dogodilo se isključivo zbog pristupa novih članica s istoka Europe, zemalja s velikim poljoprivrednim sektorima i obiljem zemlje. U “starim” članicama broj farmi istovremeno se smanjivao, pa je primjerice u Njemačkoj 1966. godine bilo 1,24 milijuna farmi, a 2010. godine tek 300.000, unatoč pripojenju Istočne Njemačke. U Francuskoj se broj farmi u istom periodu smanjio sa 1,7 milijuna na pola milijuna, a u Italiji prepolovio sa 2,9 milijuna. Isto tako, obiteljske farme u Njemačkoj su 1990. godine obuhvaćale 124.000 hektara tamošnje obradive zemlje, a 17 godina kasnije samo 20.000 hektara, dok su farme veće od 500 hektara povećale ukupnu površinu s devet na 12 milijuna hektara. Isti trend koncentracije zabilježen je u svim članicama EU-a.

Tom trendu doprinosi spomenuta europska poljoprivredna politika, CAP, naročito otkad je početkom stoljeća ona izmijenjena na način da se više ne subvencioniraju poljoprivredni proizvodi, već poljoprivredna proizvodnja koja je vezana uz veličinu zemljišta, odnosno broj hektara. Time su veliki igrači dobili dodatni motiv za gomilanje zemlje, a mali postali diskriminirani samom svojom veličinom. Tako je primjerice 2000. godine EU na subvencioniranje proizvoda potrošila 26,6 milijardi dolara, a 11 godina kasnije samo pet milijardi, dok je subvencioniranje proizvodnje u istom periodu povećano s dvije na 51 milijardu eura. Zahvaljujući modelu koji preferira veličinu farme, većina ovog novca završila je u rukama velikih zemljoposjednika, koji su tim novcem dodatno povećali svoje posjede.

Neki od najradikalnijih primjera koncentracije dogodili su se u istočnim članicama EU-a zbog privatizacije društvenog vlasništva. Tako je vlada Rumunjske 1989. godine seljacima podijelila male parcele bivšeg državnog zemljišta, pa oni još uvijek dominiraju u sastavu farmi. No i tamo se bilježi trend koncentracije, pa se broj velikih farmi povećao za trećinu, a jedan posto svih farmi pokupilo je polovicu od 150 milijuna eura iz europskih pretpristupnih fondova. Najveća rumunjska tvrtka Transavia, originalno proizvođač piletine, posljednjih je godina uz pomoć subvencija od malih farmera unajmila desetke tisuća hektara zemlje u okolici transilvanijskog grada Cluja i progutala dva najveća konkurenta, sve to uz pomoć ugovora kojima se bivšim vlasnicima godišnje jamči 100 eura ili 800 kg žitarica po hektaru, dok raniji raskid ugovora podrazumijeva godišnje penale višestruko veće od cijene najma.

EU i vlada Rumunjske u posljednjih pet godina subvencionirale su rumunjske poljoprivrednike s ukupno tri milijarde eura, no kakvi su efekti te politike najbolje se vidi iz činjenice da su Rumunji skovali ime za zemljišne investitore, takozvane arendatore koji su koristeći rupe u zakonu za strane vlasnike kupovali zemlju, čija je prodaja strancima inače bila zabranjena sve do ove godine. Unatoč moratoriju, danas je u rukama transnacionalnih korporacija šest posto rumunjskog poljoprivrednog zemljišta. Jedan od najgorih primjera onaj je rudarske kompanije Rosia Montana Gold Corporation, zajedničke investicije sa 80-postotnim kanadskim kapitalom. Kako bi izgradila rudnike zlata i srebra, ta će kompanija uništiti tisuće hektara poljoprivrednog zemljišta, planine, šume, sela, crkve, spomenike i arheološka nalazišta, a gradonačelnik mjesta Rosia Montana bio je 2010. prvi gradonačelnik na svijetu koji je odbio ponudu UNESCO-a da se područje uvrsti pod njegovu zaštitu i tako sačuva od devastacije.

Sličan primjer zabilježen je na talijanskoj Sardiniji, odnedavnom eldoradu za kompanije koje se bave proizvodnjom solarne energije. Ranije poljoprivredno u potpunosti samodostatna, Sardinija će uskoro biti prekrivena kvadratnim kilometrima solarnih panela koje će postaviti 22 europske kompanije. U izvještaju o Sardiniji dokumentira se kako je dodjela dotad poljoprivrednog zemljišta obavljena netransparentno i bez poštivanja uvjeta projekta, te napominje da će kompanije od EU-a dobiti desetke milijuna eura poticaja na temelju europske politike koja propisuje da sve članice do 2020. godine moraju imati desetpostotni udio obnovljivih u ukupnoj energiji. Takvi se projekti svrstavaju u “zelenu grabež”, uništavanje poljoprivrednih zemljišta u ime zaštite okoliša, a EU direktive o okolišu dovode se u direktnu vezu s takvom vrstom stjecanja vlasništva nad tlom.

Eldorado za investitore postat će početkom 2016. godine i Ukrajina, država čija površina poljoprivrednog zemljišta odgovara jednoj petini takvog zemljišta EU-a, s četvrtinom svjetske površine iznimno plodne crnice i najvećim svjetskim izvozom žitarica. I Ukrajina je nakon raspada Sovjetskog Saveza dio zemlje dodijelila seljacima, no certifikati nisu bili vezani uz konkretne parcele, pa se ta zemlja zbog nejasne situacije nije obrađivala. U tome su svoju priliku ugledali oni koji će uskoro postati oligarsi, nakon prigrabljene metalurgije i kemijske industrije. Danas deset najvećih holdinga kontrolira deset posto ukrajinske obradive zemlje, a 80 posto svih holdinga u rukama je Ukrajinaca. Unatoč moratoriju na prodaju strancima, u zemlju su već ušli mirovinski fondovi iz Zapadne Europe i Kine, dok su najveći strani vlasnici američki NCH Capital i ruske Ukrajinske poljoprivredne investicije. Budući da je 7,5 milijuna od ukupno 32 milijuna hektara ukrajinske obradive zemlje još uvijek u rukama malih farmera, za pretpostaviti je da će u idućoj fazi ukrajinske tranzicije i nju prigrabiti domaći oligarsi i strane korporacije.

Zemlja je ljudsko pravo

U svibnju 2012. godine 125 članica UN-ovog Odbora za sigurnost hrane prihvatilo je Smjernice za odgovorno upravljanje zemljom, ribarstvom i šumarstvom. U trogodišnjim konzultacijama sudjelovali su predstavnici civilnog društva, a dokument predstavlja prvi međunarodni instrument u kojemu se upravljanju poljoprivrednim bogatstvima pristupa iz perspektive ekonomskih, socijalnih i kulturnih ljudskih prava. U njemu se traži da se upravljanjem osigura pravo ljudi na adekvatnu ishranu, da se smanjuje siromaštvo a razvijaju održivo življenje, socijalna stabilnost, zaštita okoliša i ruralni razvoj, te naročito da se zaštite ranjive i marginalizirane skupine. Od zemalja se traže i promjene investicijskih politika, pravednija distribucija zemljišta i uvođenje tržišne regulative kako bi se izbjegli koncentracija i špekuliranje. Ove smjernice, međutim, izrađene su s implicitnim stavom da se svi navedeni problemi događaju isključivo na globalnom jugu, pa autori studije naglašavaju da je ona kvalitetan međunarodni instrument kojim bi se trebala voditi i Europska unija.