Zdenko Duplančić: Puklo je po nacionalnom ključu, a ja gledam klasnu liniju

Bio je član SKOJ-a, a u partizane je pošao sa 13 godina. Iako je zapravo bio dijete, tih se godina sazrijevalo brže. Posljednje dvije godine Drugoga svjetskog rata prošao je najteže bitke, a porazu okupatora i domaćih izdajnika, ustaša i četnika, svjedočio je iz prvog reda, kao mitraljezac legendarne Prve proleterske brigade. S tom je brigadom oslobađao i Beograd i Zagreb. Raspadu vojske i domovine kojoj je služio kao aktivni oficir do 1988. svjedočio je iz posljednjeg reda, kao umirovljenik. S tugom je gledao raspad svega u što je vjerovao i za što se borio. Ali naš sugovornik Zdenko Duplančić, rođen u Splitu prije 84 godine, ni tada se nije predao: borbu je nastavio kao predsjednik udruženja Prve proleterske, održavajući živu uspomenu na tu udarnu brigadu u Srbiji, gdje i danas živi…

Odrastali ste u Splitu, koji je tada bio u Kraljevini Jugoslaviji: kakvi su bili vaše djetinjstvo i obiteljsko okružje? 

Moj otac Ivan, rođen 1886., bio je poznati splitski obrtnik, tapetar i dekorater. Imali smo velik broj radnika, dekorirao je obalu povodom dolaska tijela kralja Aleksandra nakon atentata u Marseju, uređivao je brodove poput “Princeze Olge”, “Kraljice Marije”… Kada je moj drug Ante Čerina ubio poznatog splitskog fašista Sava, on je kao ugledni građanin dobio poziv da ide na pogreb. Nije se bavio politikom, ali to su nadoknadili ostali članovi porodice.

Crveni Split

Kako ste se 1941. uključili u aktivnu borbu protiv talijanskih fašista koji su okupirali Split?

Moja je porodica bila bogata, ali i klasno svjesna i izrazito antifašistički raspoložena, naročito moja majka. Doduše, otac nije bio politički aktivan, ali je bio pošten i razumio je što se događa. Iako smo bili bogati, pa smo tako imali i služavku, bili smo na strani antifašizma. Služavka je bila članica Partije, majka Antifašističke fronte žena. Otac je bio veoma ugledan građanin Splita, pa je Partija koristila našu kuću za ilegalni rad; od nas se slobodno iz grada pod fašistima odlazilo u partizane. Drugovi su ošacovali da sam ja, kao gimnazijalac, pogodan za rad, pa sam sa 13 godina postao član SKOJ-a. Možda to zvuči čudno, ali za tadašnji je Split to bilo normalno, bio je to crveni grad čiji je svaki drugi građanin bio na antifašističkoj liniji.

Što je značilo biti skojevcem?

Bili smo ideološki snažno orijentirani prema marksizmu, koji smo učili i proučavali. Tako sam i ja u borbu krenuo sa snažnom političkom sviješću, ne samo kao borac za slobodu i kontra talijanskih fašista, nego i iz političkih, klasnih razloga. Teško sam mogao izabrati drugi put, u mojoj je porodici bio i Petar Cetić (bio mi je, rekli bi Srbi, brat od tetke), poznati član Partije: za stare Jugoslavije bio je po zatvorima, a bio je i član Oblasnog komiteta za Dalmaciju, vezan uz sindikate. Kada je došla NDH, završio je u Lepoglavi, kasnije u Jasenovcu.

Koje su bile aktivnosti mladih splitskih skojevaca i skojevki, napredne omladine grada kojim su harali talijanski policajci, puneći zatvore i progoneći komuniste?

Radili smo koliko smo mogli. Organizirali smo aktivnosti za Prvi maj, godišnjicu Oktobarske revolucije, pisali parole… Split je bio oblijepljen talijanskim parolama “Viva duče”, “Vinćeremo” i sličnima, a mi bismo ih premazivali bojom. Onda smo zalijevali kiselinom kapute i bunde žena koje su išle s Talijanima, bavili smo se sabotažama u kinima i kazalištu, pratili talijanske oficire i policajce itd.

Kako ste završili u partizanima, jeste li odabrani ili ste otišli na vlastitu zamolbu? 

Grad je bio pod žicom, išlo se u partizane ako je netko bio kompromitiran. Pala je Italija, ja sam već bio kompromitiran i krenuo sam s ujakom u partizane; htio sam ići, a i prijetila je opasnost od hapšenja. Ljudi iz Like morali su ići u partizane, za mene je to bio ideološki izbor. Naši su me Dalmatinci “šavali” u Prvu proletersku, jer sam bio skojevac. Doduše, prvo sam završio u Četvrtoj splitskoj, nakon prvog oslobođenja grada: tih smo dvadesetak dana iskoristili za izvlačenje talijanskog oružja. Branili smo grad kod Sinja, da bi drugovi mogli završiti posao. Borili smo se protiv ustaša i Nijemaca oko Sinja, Jabuke i Trilja i kod Klisa. Kasnije su me izabrali u Prvu proletersku, koja je imala šest bataljuna: Lovćenski, Crnogorski, Kragujevački, Kraljevački, Šumadijski, Beogradski. Vršila se popuna, uglavnom Dalmatincima s Biokova, sa splitskog područja i iz okolice Šibenika.

U Bosni je bilo svega… 

U Prvoj proleterskoj bilo je mnogo drugarica i drugova iz Dalmacije: zašto onda nije bilo dalmatinskog bataljuna?

Bila je ideja da bude i bosanski i dalmatinski, i to odmah kada se formirala brigada, ali su uslijedile bitke i odustalo se. Bilo je svih nacionalnosti u brigadi. Točno je da je nas iz Dalmacije bilo puno i to u svim bataljunima, počesto smo bili i većina. Bilo je osam popuna iz Dalmacije.

Gdje ste imali prvu bitku s neprijateljem nakon što ste pristupili Prvoj proleterskoj?

Priključio sam joj se kod Livna, a prva je borba bila kod Travnika, ondje je bilo veliko ustaško uporište. Kada je bilo Drugo zasjedanje AVNOJ-a, osiguravali smo ga boreći se oko Jajca. Bosnu poznajem bolje nego Dalmaciju. Tukli smo se protiv Nijemaca, ali i ustaša i četnika, Tešanovićevih i Drenovićevih – pjevali smo im “vi ste sluge Anti Paveliću”. Pamtim i borbe protiv Čerkeza. Svega je bilo u Bosni i u onom i u ovom ratu.

Prošli ste cijelu Bosnu, gdje vas je dalje vodila brigada?

Grahovo, Jajce, Mrkonjić, Duvno, Livno, Kupres, nema gdje nisam bio… Imao sam 15 godina kada se oslobađao Beograd. To je bio specifičan, partizanski način ratovanja. Uvijek napadaš i držiš inicijativu, a mi smo imali i posebnu dužnost, jer smo bili uz Vrhovni štab. Naša brigada bila je pravi rasadnik oficirskih kadrova. Ne podcjenjujem nikoga, ali Prva je bila posebna. Taj srp i čekić na našoj kapi najprije je trebalo zaslužiti, i to u borbama!

Kako su vas tretirali stariji borci, ipak ste vi imali 14-15 godina? Jesu li vas štedjeli?

Bio sam u Drugom crnogorskom bataljunu. Javljao sam se da idem na neprijateljske bunkere i u opasnije akcije, ali stariji su nas mlađe ipak čuvali. Naravno, sama činjenica da smo tamo bila je dovoljno opasna: i ja sam se borio kao i ostali, ali su nas čuvali od pojedinačnih akcija. Malo sam kod Pljevlja od gelera dobio u ruku, ništa drugo. Bio sam gladan i bos, kao i svi drugi. Bile su teške zime, snijeg oko tebe, život nam je bio baš pasji. Ova omladina danas to ne shvaća, to treba doživjeti. Podmladak danas vodim po tim krajevima, gledam ona bosanska brda oko sebe i ne vjerujem da smo to mogli. Mnogi sada pričaju ovo i ono, ali treba se vratiti u ono vrijeme i vidjeti što je bilo. Ispada da smo samo ubijali, i zarobljene ustaše i četnike, i ove i one, a mi nismo imali vremena za to, borba nas je vodila, mogao sam poginuti i ja i on.

Koje bitke pamtite kao najteže?

Najteže je bilo kod Uba u Srbiji. Tukli smo se na Zlatiboru s četnicima i Bugarima, koji su se tukli kao da brane Sofiju. Nijemci su ih zadužili za taj dio da spriječe naš prodor u Srbiju. Slali su Hrvate i Rumunje na Staljingrad, a puno Bugara su ostavili. Borili smo se na brdu koje se zvalo Vučjak. Pamtim jednu djevojku kineskog porijekla, bilo je užasno vrijeme, klizav teren… prva je borba počela, a mi smo joj rekli da ostane, navikne se na metke i zujanje oko ušiju. Ipak, krenuli smo na bunker, gore su bili četnici, Nijemci, a kada su okinuli, palo je pet metara oko mene… Kako sam ostao živ, ne znam. Ona je poginula. Bio sam mitraljezac na teškoj bredi talijanskoj. Tu su mi ranjena dva druga mitraljesca, Šibenčani Pivac i Protega, i to teško. To je bio naš prateći vod s mitraljezima i minobacačima. 

Poginuli za Zagreb

Teške su bile bitke i u Hrvatskoj, posebno one za oslobođenje Zagreba. Kako ste ih doživjeli?

Druga najteža borba bila je kod Vrbovca, dva dana pred kraj rata. To su bile borbe za Zagreb, 163 poginula. Ni tu ne znam kako sam ostao živ, majka mi je rekla da me sveti Duje spasio. Tu je poginula Crnogorka Zora Petrić, referentica saniteta Prve proleterske. Nedavno je preminuo general Vaso Jovanović, koji je tada bio oficir i jedan od komandanata divizije. On je plakao kada je vidio što je bilo i koliko je mladosti poginulo. Ustaše i Nijemci zajedno su se borili protiv nas i pobili tu mladost…

U diviziji kojoj je pripadala vaša brigada bilo je boraca iz različitih krajeva: odakle su sve dolazili?

U jednom nam se momentu pridružila i Šesta lička. Tada je u našoj diviziji, osim moje Prve proleterske, bila i Treća krajiška i Trinaesta proleterska brigada. Kada se divizija formirala s nama se borila i Treća sandžačka, ali je rasformirana nakon Sutjeske, toliki su bili njezini gubici. Nakon oslobođenja Beograda, priključili su nam se i drugovi Talijani iz Brigade “Đuzepe Garibaldi”.

Kako ste doživjeli raspad SFRJ i pretvaranje JNA u srpsku vojsku?

To nije bio moj rat. Volio bih više da sam umro nego da sam to doživio. Bio sam ruski i američki đak, vidio sam svijet i ostao ono što sam bio i shvaćam sve, nisam za jednoumlje. Sve je moglo drugačije, išao sam u mirovinu 1988., nakon 45 godina aktivne službe. Imam devet ordena, sedam medalja, stranih odlikovanja, tri iz rata i što mislite kako mi je bilo… Ta vojska nije bila moja, ona je skinula petokraku. Puklo je po nacionalnom ključu, a ja gledam klasnu liniju. Što vrijedi Hrvatu, Slovencu i Srbinu samostalnost kada je siromašan, gladan i bježi iz svoje domovine? Trebalo je uvažiti različite historijske tradicije i napraviti konfederaciju. Konfederacija je bila rješenje.

Današnji je Split promijenio boju, nije više crveni, nego crni grad. Boli li vas to?

Recite vi, znate tko sam i što sam… to je nonsens! Ti mladi ne znaju što su ustaše radili. Oni, što mi Splićani kažemo, moraju da se švogaju na nešto. Stanujem između Zvezde i Partizana, a 15 godina ne idem na stadion zbog svega toga. Tako je i u Splitu i u Zagrebu. Mi moramo imati suživot, vezani smo jedni uz druge. U mojoj obitelji ima i Srba i Makedonaca. Nisam bježao od toga da sam Hrvat, ali što bih sada trebao, mrziti pola vlastite porodice?

Sramota je da glavna ulica u Rudom nosi ime Draže Mihailovića

Danas su četnici u Srbiji uglavnom rehabilitirani, pokušava ih se sa zločinačke prebaciti na antifašističku stranu. U Hrvatskoj ustaški zločinci primaju mirovinu, kao honorar za posao koji su napravili. Kako gledate na tu sramotu Srbije i Hrvatske?

To je suvišno pitanje, ja sam i dalje antifašist i marksist. O ratu neću ni pričati, možemo pričati je li bilo grešaka poslije rata. Pogrešna je odluka srpske Skupštine da se bavi pitanjima za povjesničare, to što se događa u Hrvatskoj i Srbiji je izvan pameti. Govori se o pomirenju, meni nečiji unuci nisu krivi i nemam se što s njima miriti. A s njihovim djedovima i očevima… zna se što su bili i što su radili.

Svake godine odlazite u Rudo, gdje je osnovana vaša brigada, a ondje se s revizionizmom krenulo i korak dalje? 

Sramota je da glavna ulica u Rudom, koja vodi na partizansko groblje, nosi ime đenerala Draže Mihailovića. Pisao sam svima u Republici Srpskoj i tražio da se to promijeni, ali to su sada druge države. Uredili smo mjesto oko spomenika, gdje su godinama, kako se kaže, mokrili kerovi. Nažalost, danas ondje prevladava četničko opredjeljenje.

Kako komentirate to što se u BiH podijelio i SUBNOR, pa na Sutjesku posebno idu Srbi, a posebno Bošnjaci i Hrvati?

To je velika sramota. Ja sam predsjednik SUBNOR-a Savskog venca, gdje je i Tito živio. Član sam i republičkih i gradskih odbora koji se bave antifašizmom. Nama je suština da mladi nastave naš rad, mi izumiremo i uskoro će naša generacija potpuno nestati. Organiziramo skupove, radimo zajedno s drugovima iz drugih država i obilježavamo važne datume iz rata. Teški su recidivi posljednjih 20 godina.