Kronika

Nastavak knjigocida u Topuskom

U knjižnici OŠ Vladimir Nazor u Topuskom i danas nema djela srpskih autora. Prije sedam godina, knjige izdavača iz Sarajeva i Beograda bačene su u sanitarni čvor bivše općine

Kada je jedna učenica 7. razreda osnovne škole Vladimir Nazor u Topuskom, neposredno pred zimske praznike, zatražila u školskoj knjižnici “Ježevu kućicu” Branka Čopića, jednu od najboljih poema ljubavi prema vlastitom domu ikada napisanu, koja se danas proučava na mnogim svjetskim sveučilištima, ostala je iznenađena jer te knjige u školskom fondu – nema. Još više su bili iznenađeni njeni roditelji koji su joj upravo savjetovali da posudi i pročita “Ježevu kućicu”, a posebno su bili zgranuti kada su saznali da u školskoj knjižnici nema ni “Bosonog Djetinjstva” istog autora, o “Nikoletini Bursaću” da i ne govorimo. Na policama nema ni Kočićevog čuvenog “Jazavca pred sudom”, ni Zmaja Jove Jovanovića, Branka Radičevića, Đure Jakšića, niti Njegoša, pa čak niti u latiničnim izdanjima. Da kćerku, a i sebe ne bi izlagali mogućem šikaniranju, na priču o siromaštvu knjižnice upozorili su tjednik Novosti.

Profesorica Branka Kuzmić, voditeljica školske knjižnice u osnovnoj školi Topusko, objašnjava da je na ovo radno mjesto došla prije 8 godina i već tada nije zatekla knjige srpskih ili bosanskih autora.

– Ako su uklonjene, to je bilo prije mog dolaska i o tome nema nikakvog traga. Profesorica sam književnosti i mislim da bi, recimo, “Ježeva kućica” trebala biti u našim vitrinama, ali sredstva koja dobivamo od nadležnog Ministarstva jedva pokrivaju obavezni program lektire.

Raspolažemo sa 4 tisuće knjiga, napominje Branka Kuzmić.

Mirko Ožanić, umirovljeni profesor sa 42 godine staža u prosvjeti, od 2000. godine bio je ravnatelj Osnovne škole u Topuskom i ne slaže se s dijelom izjave Branke Kuzmić.

– Kolegica Kuzmić je već uvelike radila u školskoj knjižnici kada sam otišao u mirovinu i vrlo dobro zna da sam u knjižnici ostavio sve knjige kojih danas nema, popisane i sistematizirane. Knjige srpskih i bosanskih književnika, knjige na ćirilici, te knjige  izdavačkih kuća iz Beograda, Sarajeva i Novog Sada, spremio sam i ostavio u posebnu vitrinu, kako bi se lakše pronašle, a njih je bio priličan broj. Danas ih jednostavno nema. Kruže priče da su prodane u stari papir, što bi bio pravi kulturocid, ali to je neprovjereno. No činjenica je da za nestanak stotina knjiga nema nikakvog traga. Čudi me da kolegica Kuzmić o tome nema pojma – kaže Ožanić.

Kada je 1555. bivši veliki inkvizitor Gian Pietro Carafa proglašen papom Pavlom IV, odmah je odredio osnivanje povjerenstva za sastavljenje popisa zabranjenih knjiga, pa je 4 godine kasnije tiskan prvi zloglasni Index Librorum Prohibitorum. Na popisu se našlo 1107 knjiga naprednih filozofa i znanstvenika. Sve su spaljene jer autori nisu slijedili učenje i put svete Majke Crkve. Četiri stoljeća  kasnije, povijest se ponovila. U svibnju 1933. nacisti na lomači, na berlinskom Opernom trgu, spaljuju knjige autora Alberta Einsteina, Sigmunda Freuda, Franca Kafke, Karla Marxa, Fridricha Engelsa, Berttolta Brechta i drugih. Spaljeno je 25 tisuća knjiga nepoćudnih autora.

Da u Topuskom postoji “Index Librorum Prohibitorum”, potvrđuje još jedan događaj koji je u dobroj mjeri uznemirio javnost. Naime, 2007. u sanitarnom čvoru (čitaj WC-u!) stare zgrade Općine, neposredno uz zahodsku školjku, na podu je pronađeno više stotina odbačenih knjiga srpskih autora, ali i nesrpskih književnika u izdanu kuća iz bivše Jugoslavije, od kojih je većina bila potpuno neoštećena, a neke i potpuno nove.

Na većini je bio utisnut žig da su “…svojina knjižnice i čitaonice Topusko”. Na podu zapušenog i prljavog zahoda našli su se Vladimir Nazor, Desanka Maksimović, Ivan Goran Kovačić, Branko Čopić, Branko Radičević, Zmaj Jova Jovanović i drugi.

Na povelikoj hrpi bilo je pravih relikvija, na pr. ” Pjesme u tmini” Miroslava Krleže izdane 1937. zatim sabrana djela Augusta Šenoe iz 1964., koje je danas teško naći i u najboljim antikvarnicama, “Melita” Josipa Eugena Tomića i druga djela hrvatskih pisaca, no “greška” je bila što su, iako na latinici, njihovi izdavači bili “Svjetlost” Sarajevo i “Rad” Beograd. Nikakva istraga nije provedena niti je utvrđena odgovornost.

Najodgovornija osoba za odbačene knjige, Jasna Jednačak, ondašnja voditeljica matične Službe za knjižnice Sisačko – moslavačke županije, na tadašnji upit nižepotpisanog novinara, cinično je odgovorila da “…za  nekim knjigama ne treba plakati, to čine samo oni koji ih ne čitaju ?!”.

Epilog čitave priče bio je neobičan. Čistačice su drugi dan počistile pod općinskog zahoda, ni danas se ne zna gdje su završile vrijedne knjige, a autora ondašnjeg (i ovog) teksta Jasna Jednačak tužila je za klevetu, izgubila sudski spor, nije platila sudske troškove i odselila je u Zagreb, gdje i danas radi u nekoj od knjižnica.

Sudeći po primjeru Topuskog, djelo Ante Lišaje “Knjigocid” u izdanju SNV-a moglo bi dobiti novi nastavak, jer proces čišćenja školskih knjižnica od nepoćudne literature nije prestao.

•  

Nazor na podu zahoda

Čitav svoj radni vijek, od 1955. pedagog Milan Abramović proveo je u Topuskom, a misterioznim nestancima knjiga srpskih autora i izdavača ne može se načuditi.

– To je pravi kulturocid. To je nekada radila Crkva i njena Inkvizicija, spaljujući “nepoćudne” knjige, to je radio Treći Reich, pa zar smo dotle došli? Posebno me ražalostilo što su na podu WC-a pronađene knjige Vladimira Nazora. Upravo ovdje u Topuskom, na Trećem zasjedanju ZAVNOH-a, izglasan je 1943. prvi  hrvatski Sabor, a za predsjednika je izabran upravo Nazor. Tu su udareni temelji hrvatske državnosti, a eto, djelo prvog predsjednika Sabora bilo je odbačeno tamo gdje je mjesto fekalijama- razočaran je Abramović.

Vladimir Jurišić

Čelnici najveće srpske kulturne ustanove u Vukovaru

Knjige za novu biblioteku

Iz Matice srpske obećavaju da će pomoći u gostovanjima poznatih pisaca u SKC-u Vukovar i drugim kulturnim događanjima

U Zajedničkom veću opština je 28. aprila potpisan Protokol o saradnji Matice srpske iz Novog Sada i Srpskog kulturnog centra Vukovar. Protokol su potpisali i vršilac dužnosti direktora Srpskog kulturnog centra Vukovar Svetislav Mikerević. Tim povodom, Matica srpska donirala je Srpskom kulturnom centru Vukovar oko 300 Matičinih knjiga i časopisa za novooformljenu biblioteku.

– Za Srpski kulturni centar, kao mladu ustanovu koju je ZVO osnovao 2009. godine, saradnja sa najstarijom institucijom kulture na ovim prostorima velika je čast i od velikog je značaja za Srbe na vukovarskom području i za čitavu srpsku zajednicu u Republici Hrvatskoj, rekao je Svetislav Mikerević.

– Matica se pojavljuje na svim onim mestima gde postoje ljudi kojima je stalo do srpske kulture. Pomažemo srpske institucije širom sveta, a u prvom planu su pripadnici našeg naroda koji žele da opstanu na teritorijama na kojima vekovima žive. Mi smo inicirali potpisivanje ovakvog sporazuma jer mislimo da će to učiniti da se i Srpski kulturni centar Vukovar oseća sigurnije, da može da nastupa pomalo i u ime Matice srpske. Želja nam je da formiramo dobru biblioteku od dečjeg uzrasta do treće dobi i pomoći ćemo da ona dobije veliki broj naslova, rekao je Dragan Stanić.

Pored pomoći u opremanju biblioteke, novouspostavljena saradnja odnosi se i na unapređenje kvaliteta programske delatnosti vukovarskog SKC-a.

– Voljni smo da pomognemo da program za ovdašnju javnost bude što bogatiji, da građani Vukovara i okoline mogu da vide dobre pisce, stvaraoce i predavanja iz različitih oblasti. Matica će u tom smislu pomoći, a ovaj sporazum je garancija tome, dodao je Stanić koji se osvrnuo i na položaj srpskog jezika u Hrvatskoj.

– Zabrinuti za sve ono što se tiče odnosa prema srpskom jeziku i ćirililčnom pismu. To je jedan ozbiljan problem kojem moramo da posvetimo pažnju kao kulturna ustanova, a to treba učiniti i naša država. Elementarno ljudsko pravo je da Srbi na ovom području koriste svoj jezik i svoje pismo. To ne sme biti ugroženo, pogotovo u ovom trenutku kada je  Hrvatska postala deo Evropske unije. Ukoliko bude bilo snage u samom hrvatskom društvu tu vrstu borbe bi trebalo prvenstveno da obave sami Hrvati, istakao je predsednik Matice srpske.

Matica srpska je najstarija srpska ustanova kulture, nauke i prosvete. Osnovana je 1826. godine u Pešti, a među njenim osnivačima je i Trpinjac Josif Milovuk. Nakon 38 godina delovanja u Pešti, ova ustanova se 1864. preselila u Novi Sad gde se i danas nalazi. Ove godine Matica proslavlja svoj jubilej, vek i po od preseljenja, podseća generalni sekretar ove ustanove, prof. dr. Đorđe Đurić.

– To je veliki jubilej za Maticu srpsku, ali i veliki jubilej za kulturu. Skrenuo bih pažnju na novi sajt Matice srpske na kome svi zaniteresovani mogu da prate naša izdanja u PDF formatu, prenose svih događaja, predavanja, promocija i drugih aktivnosti koje se odigravaju u Matici srpskoj, istakao je Đurić.

Posle svečanog potpisivanja Protokola o saradnji, predavanje o istorijatu, organizaciji i značaju Matice srpske, održali su Dragan Stanić, potpredsednik Matice prof. dr. Branko Bešlin, generalni sekretar prof. dr. Đorđe Đurić i dr. Nebojša Kuzmanović, predsednik Društva članova Matice srpske iz Bačke Palanke. U kulturno-umetničkom programu učestvovali su Vukovarsko-srpsko pevačko društvo Javor i Etno grupa Đurđevak iz Bobote.

Dragana Bošnjak

Ličani spremni za turističku sezonu

Vatrogasna vježba u Vrhovinama 

Povodom dana vatrogastva Hrvatske, Svetog Florijana zaštitnika vatrogasaca, u nedjelju 4. maja, u Vrhovinama je održana manifestacija kakve se rijetko viđaju u povratničkim općinama u Hrvatskoj. Dobrovoljno vatrogasno društvo Vrhovine uz pomoć kolega iz županijske vatrogasne zajednice i iz okolnih mjesta, u centru Vrhovina održalo je pokaznu vatrogasnu vježbu u nekoliko kategorija; gašenju požara u zgradi, izvlačenju povređenih iz slupanog automobila, gašenju zapaljenog automobila i spuštanju niz uže sa visine od 35 metara.

Ovom prilikom pokazana je spremnost vatrogasaca u Vrhovinama da intervenišu u svim prilikama, ali isto tako i kordinacija s kolegama iz okolnih mjesta te drugim nadležnim službama. Vježbi su prisustvovali čelnici općine Vrhovine i zapovjednik županijske vatrogasne zajednice Hrvoje Ostović. Pored kiše i snijega koji su padali, ova vježba je okupila i veliki broj žitelja Vrhovina i okolnih mjesta.

Općina Vrhovine je u proteklih nekoliko godina značajna sredstva uložila u razvoj vatrogastva, a između ostalog izgrađen je i novi vatrogasni dom. Budući da se Vrhovine sve više okreću turizmu, vatrogasci moraju biti stalno spremni i opremljeni što je ova vježba i pokazala.

M. M.

Nevjerovatna presuda protiv povratnika u Krnjak

Zaustaviti nepravednu državu

Karlovački sud oglasio je apsurdnu licitaciju kuće Petra Kunića koji nije u stanju platiti apsurdnu odštetu uzurpatorima vlastite imovine

Devetnaest godina vodim sudsku kako bih ostvario pravo da moje vlasništvo stvarno postane moje, kazao je pred novinarima Petar Kunić iz Krnjaka pokušavajući objasniti što se sve događalo u njegovom pravosudnom rašomonu s državom.

U Krnjak se vratio 1996. te zatražio povrat svoje imovine i obnovu jer je kuća u Oluji bila zapaljena. Umjesto toga, država je njegovu kuću dodijelila Vinku Petroviću, Hrvatu iz BiH, koji je do useljenja u Krnjak živio u Švicarskoj i nije bio izbjeglica. Petrović je izvršio veće preinake na objektu iako na to nije imao zakonsko pravo i otvorio u njoj restoran.

Kada je Kunić tek 2005. dobio kuću natrag, Petrović ga je tužio da mu vrati uložena sredstva. Kunić potom vraća kuću u bivše stanje i u to ulaže nepunih 60 hiljada eura. Međutim, karlovački Općinski sud presuđuje u korist Petrovića, a presude potvrđuju Županijski i Vrhovni sud pa Kunić sada mora vratiti 1,3 miliona kuna ili oko 175 hiljada eura Petroviću. Kako tih sredstava nema, odlukom sudova Kunićeva vlastita kuća ide na “bubanj”. Danas, u petak, 9. maja svi zainteresirani kupci imaju pravo razgledati kuću koju Sud prodaje, a javna dražba bit će održana u ponedjeljak 12. maja.

Predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac, koji je uz načelnika općine Dejana Mihajlovića bio inicijator ove konferencije, bio je izuzetno oštar prema državi i njenom pravosuđu. Naveo je još 14 slučajeva sličnih Kunićevom, koji je drugi po visini uz slučaj Ljubomira Kasumova iz Benkovca, koji mora platiti 2,6 miliona kuna ilegalnom investitoru u vlastitu kuću. Iznenadila ga je velika ekspeditivnost sudova koji su odmah reagirali i 13. februara 2014. odlučili da se Kunićeva kuća mora prodati. Vinko Petrović je u međuvremenu umro, ali je prije toga dobio drugu “srpsku kuću” u Benkovcu i 330 hiljada kuna vrijedan građevinski materijal da ju uredi.

Sudski spor nastavio je njegov sin koji cijelo vrijeme živi u Švicarskoj, a epilog je: Kunić mu mora platiti 1,3 miliona kuna za ostvarena ulaganja, za koje tvrdi da niti izdaleka nisu bila tolika. Naprotiv, Petrović je kuću 2005. napustio potpuno devastiranu.

– Sve je to protivno zakonu, ali je Kunić svejedno izgubio sudski spor. Nećemo dozvoliti da se Kunićeva kuća 9. maja razgledava niti ćemo dozvoliti javno nadmetanje. Što se događa: država ti oduzme imovinu, dade je na korištenje drugima, vlasnik je jedva vrati, a kada je vrati onda dobije ovakve presude. Hrvatski sudovi sude po nacionalističkim kriterijima i prave razliku između Hrvata i Srba. Jednima se daje sve, a drugima se sve oduzima. Ovakve presude dolaze u vrijeme i uoči izbora za EU parlament u kojima sudjelujem i toga se sramim. Ja i manjine u mnogome smo doprinijeli ulasku RH u EU, a sada se prema nama država tako ponaša. Ako država ne zaustavi ovo, mi ćemo zaustaviti državu, kazao je ogorčeni Pupovac.

Na pitanje kako će zaustaviti državu odgovorio je kratko: “Morat će preći preko mene, a ako to žele neka i učine.”

Jedna od serije suludih presuda karlovačkih sudova protiv Kunića bila je argumentirana time što je bijesni Kunić u medijima ironično poručio da će kuću pokloniti tadašnjem američkom predsjedniku Georgeu Bushu ml. Tada se smatralo da se radi o vrhuncu pravosudnog cinizma, jer je sud uzao njegovu izjavu kao mrtvo ozbiljnu te je protumačio da mu kuća nije potrebna, no najnovije presude dokazale su da može biti još gore.

Predstavnici Udruženja inovatora Karlovačke županije čiji je Kunić jedan od najaktivnijih i najproduktivnijih članova, pružili su mu javnu podršku.

Milan Cimeša

•  

Proslava Prvog maja u Vukovaru

Protiv podela i siromaštva

Zbog loših vremenskih prilika, ovogodišnja proslava praznika rada je umesto na Gracu, obližnjem izletištu Borovaca, održana u centru mesta u organizaciji borovskog SDSS-a. Tradicionalno se kuvao pasulj sa kobasicama i slaninom, a podeljeno je oko 300 porcija.

– Uz puno sreće, zdravlja i uspeha u budućnosti, svima nama želim mnogo više posla, da radimo i budemo zadovoljniji, da stvaramo preduslove koji će omogućiti generacijama koje dolaze da zarađuju za život i da žive dostojanstveno, poručio je predsednik Opštinskog veća Borova Srđan Jeremić.

Borovo je na poziv organizatora posetio i Milorad Pupovac, kandidat na predstojećim izborima za Evropski parlament.

– Želeo bih da u budućim vremenima bude više posla i rada za celi ovaj kraj. Želim da se ne poštuju samo bogatstvo i moć nego da se poštuje rad i ljudi, da se ova država konačno okrene ljudima koji mogu živeti od svog rada, kao što su nekad Borovci živeli, u svojoj fabrici, pogonima i na svojim imanjima, poručio je Pupovac.

– Cilj je da pojačamo svoje prisustvo u evropskim institucijama, da nastavimo razgovarati o jednakosti građana u Hrvatskoj te jednakosti Hrvatske u odnosu prema drugim narodima i državama u EU te da nadoknadimo ono što zadnjih godina nemamo: više međunarodnih institucija koje su vodile brigu o tome da se poštuju zakoni i da ono što je dogovoreno bude poštovano. Želimo da u direktnom prisustvu i aktivnostima u Evropskom parlamentu radimo ono što smo radili kod kuće sa UN-om, OEBS-om i drugim organizacijama, da na taj način ojačamo položaj srpske zajednice i građanske Hrvatske, da ojačamo položaj Hrvatske koja se rukovodi jednakošću, ravnopravnošću i solidarnošću, Hrvatske koja će biti protiv mržnje, podela i siromaštva, istakao je Pupovac.

Saborski zastupnik se potom pridružio pripadnicima srpske zajednice u Vukovaru, okupljenima kod hrama Svete Petke na Dobroj vodi, gde je prvomajsku proslavu, uz podelu hrane i pića te prigodan kulturno-umetnički program, organizovao VSNM Vukovara.

D. Bošnjak

•  

Jubilej obrazovne ustanove u jedinom baranjskom gradu

Pedeset godina belomanastirske Gimnazije

Istorija belomanastirske Gimnazije počinje 1963./1964.godine. Do tada Baranjci su gimnazijsko obrazovanje sticali u Osijeku

Parafrazom stiha Antuna Gustava Matoša “Dok je srca biće i gimnazije”, koji je ujedno i moto obljetnice, Gimnazija Beli Manastir obeležila je na svečanoj akademiji 50 godina od završetka prve generacije učenika prvog i drugog razreda.

Istorija belomanastirske Gimnazije počinje 1963./1964.godine. Do tada Baranjci su gimnazijsko obrazovanje sticali u gimnazijama u Osijeku. Gimnazija je prvo započela sa samo dva razreda, prvim i drugim, a Prva matematička gimnazija izašla je iz klupa školske 1965./1966.godine. Reforma školstva od 1975. do 1977. godine ostavila je duboke rane i obezvredila gimnazijski sustav obrazovanja te je integracijom u Srednjoškolski centar Beli Manastir i u novi ustroj školstva, istorija Gimnazije zaustavljena u trenutku kada je bila u uzlaznoj putanji. Belomanastirska Gimnazija vratila se u danima mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja.

Hvalevredna obljetnica obeležena je u dupke ispunjenoj kino sali, gde su prisustvovali župan dr. Vladimir Šišljagić, gradonačelnik Ivan Doboš sa saradnicima, predstavnici Srpske pravoslavne crkve, zaposlenici i učenici škole, polaznici prve gimnazijske generacije i mnoge druge ličnosti iz javnog života. Svečanu akademiju otvorio je ravnatelj Veljko Frank koji je ukazao na značaj proslave koja je vezana za najlepše razdoblje ljudskog života.

– Pedeset godina je relativno kratak period, ali za Gimnaziju Beli Manastir puno znači. Od trenutka formiranja pa do današnjih dana, Gimnaziju je završilo 3500 učenika. Posebno želim pohvaliti rezultate koje su naši učenici postizali na županijskim i državnim natjecanjima, na svjetskim i olimpijskim smotrama. Prošlo je prvih pedeset generacija, ali i nadalje u korist naših učenika, a na zadovoljstvo njihovih profesora, želimo što kvalitetnije nastaviti s radom gimnazije, rekao je Frank.

Prisetio se prvog ravnatelja Antuna Bubalovića i njegovog naslednika Vlade Jalšovca koji je bio na čelu Gimnazije u najtežim ratnim godinama. U bogatom kulturno-umetničkom programu učenici su se predstavili muzičkim nastupima, čitanjem stihova i igrokazom.

Proslava je ujedno prilika da se nagrade najuspešniji pojedinci pa su tako za dugogodišnji prosvetni rad u priznanja dobili Smilja Horvat, Margita Đurica, Valerija Franjić, i Marta Jurić, a priznanja će naknadno biti uručena Julijani Vladetić i Mariji Janković. Za pomoć pri organizaciji proslave priznanja su dobili Umetnička škola Beli Manastir, Upravni odjel za gospodarstvo i regionalni razvoj Osječko-baranjske županije i LAG Baranja Beli Manastir, a priznanja su dodeljena i bivšim učenicima koji su danas većinom uspešni ljudi – Ozrenu Stojanoviću, Neveni Beuk, Ivanu Berdaloviću, Vasiliju Peroviću i profesorima Ladislavu Koncu i Ljiljani Jeftimir. Prisutne je pozdravio, a najboljim pojedincima čestitao gradonačelnik Ivan Doboš.

– Pedeset godina obrazovati generacije nije mala stvar, ali vaš se trud isplatio. Mnoštvo osvojenih nagrada dovoljno govore o kvaliteti nastave, ali isto tako o entuzijazmu i stručnosti profesorskog kadra. Na sve vas i na Gimnaziju svi smo itekako ponosni, rekao je Doboš.

Za saradnju u realizaciji projekata za poboljšanje kvalitete uslova rada, zahvalnicu je dobila i Osječko-baranjska županija, a zahvalnicu je primio župan Vladimir Šišljagić.

– Ova gimnazija ima ne samo dugu tradiciju nego i te kako vrijedne učenike i nastavnike. Županija skrbi o niz škola pa smo tako prije dvije godine uložili sredstva i u Gimnaziju koja podiže energetsku učinkovitost. Upravo je raspisan javni natječaj koji će dodatno značajno poboljšati uvjete rada, ali vi ste to i zaslužili, rekao je Šišljagić.

Nakon svečane akademije druženje je nastavljeno uz domjenak u belomanastirskoj Gimnaziji u čijem se holu sa panoa smeše generacije gimnazijalaca od 1963. do 2014. godine. Bila je to jedinstvena prilika da se mnogi uz razgledavanje starih fotografija prisete druženja, učeničkih nestašluka i neponovljivih maturalnih ekskurzija.

Zoran Popović

Stogodnjak (215)

9. 5. – 16. 5. 1914: “Kao opunomoćenici hrvatsko-srpske sveučilišne omladine u Zagrebu molimo vas da u ime iste tražite od časničkog zbora mostarskoga vitešku zadovoljštinu za nekvalificirane  uvrede nanesene hrvatsko-srpskom narodu prigodom njemačke kazališne predstave u Mostaru…” To je samo dio brzojava studentske podrške, upućenog iz Zagreba u Mostar, a u povodu brutalnog nasrtaja vojske i policije na grupu srpskih i hrvatskih djevojaka i mladića koji su se usprotivili kazališnim predstavama na njemačkom jeziku u lokalnom kinu Central. Neke su zagrebačke novine o mostarskom incidentu opširno izvijestile na svojim stranicama, opisavši do u pojedinost cijeli dramatični događaj u kinu: “Za vrijeme predstave, na kojoj je pored njemačke publike, bio i lijepi broj Srba i Hrvata, počelo je nekoliko đaka iz gimnazije i trgovačke škole zviždati, a kad je na svršetku čina počeo aplauz, đaci baciše na pozornicu nekoliko jaja i zapjevaše ‘Oj, Slaveni’. ‘Kulturna’ se publika uzbuni, a vojnici i oficiri s golim sabljama potekoše na galeriju, najpogrdnije psujući ‘lude bošnjake’. Na najbrutalniji način počeše ispražnjavati galeriju, tukući đake i omladinu sabljama ili tko je čim uhvatio, bacajući ih niz stepenice. Dolje, na izlazu, dočeka ih druga grupa oficira i vojnika i, psujući im bosansku, srpsku i hrvatsku majku, nastavi ih tući i zlostavljati. Ovako, propuštani iz ruke u ruku, ranjeni i isprebijani, padoše omladinci u ruke policije koja ih strpa u zatvor…”

* umro je poznati srpski književnik Jovan Skerlić koji je bio rado čitan i u Hrvatskoj i koji se upravo spremao na njezin književni obilazak. Tim povodom će zagrebački Srbobran u nekrologu napisati i ovo: “Ako ikome, Skerliću je zaista smrt došla kao jedna gadna perfidija. Prije tri dana, vrativši se s Njegoševe proslave u Pragu, osjetio je bolove u stomaku, a noćas umrije od tih bolova, prouzrokovanih nekom žlijezdom za čije postojanje teško da je znao, ali sigurno joj je manje pažnje davao, nego kakvoj štamparskoj pogrešci u svome listu… U huktavom životu Beograda i Srbije, a i čitavog srpskog naroda, dugo će se još osjećati njegova blagotvorna živa sila.” U času smrti Skerlić je imao samo 37 godina.

* u Zagrebu je započeo po svemu neobičan sudski proces. Na optuženičkoj klupi našla se grupa uglednih hrvatskih Srba – advokat Pajo Teodorović (51), potpukovnik Aćim Krbavac (61), posjednica Milka Gavella (56) i bivši upravitelj Srpske štamparije u Zagrebu Jovan Podupski (45) – koje je, u građanskoj parnici, tužila Jelena pl. Minelli, pokćerka pokojne zagrebačke Srpkinje i bogatašice Jovanke Popović, tvrdeći da je – kao njezina zakonita nasljednica – ostala bez dijela imovine “jer su optuženi falsificirali oporuku njezine pomajke i tako je razbaštinili…” Na suđenju će biti saslušana 33 svjedoka. Gotovo četiri godine ranije protiv istih osoba postupak je bilo pokrenulo i Državno odvjetništvo, ali ubrzo nakon toga i odustalo od sudskog progona zbog nedostatka dokaza.

Đorđe Ličina