HAVC u drugoj brzini

Film je jedina grana koja se izdigla iz tužnog prosjeka domaće kulturne proizvodnje. Većina je te proizvodnje kolabirala ili je na granici kolapsa, tvrde mnogi; filmska nema takvu perspektivu. Film ima odličnu organizacijsku bazu, ostale kulturne djelatnosti nemaju, i tu prestaje svaka gruba usporedba. Hrvatski audiovizualni centar, javna ustanova čiji je sistem po (uglavnom) danskom modelu stvorio pokojni Albert Kapović a razradio ravnatelj Hrvoje Hribar, djeluje sedmu godinu i bilježi uspjehe, raste i širi dobre javne vibracije koje većinu ohrabruju i vesele, a (ne)zanemariv dio iritiraju. Zašto je tako? Možda zato što se domaći film poistovjećuje isključivo s HAVC-om, a uspjesi i institucija HAVC-a s njegovim ravnateljem? Ili zbog nerealnih očekivanja uspješnosti domaćeg filma, manije rangiranja i krivih pretpostavki u baždarenju kvalitete proizvoda?

U HAVC-u – instituciji kojoj je zadatak “promicanje audiovizualnog stvaralaštva u RH” i koja se financira najvećim dijelom iz državnog proračuna, iz prihoda audiovizualnih djelatnosti HRT-a, drugih TV nakladnika na nacionalnoj i regionalnoj razini, kabelskih i telekomunikacijskih operatora – zadovoljni su vlastitom radom, o čemu svjedoči detaljan izvještaj za 2013. godinu. “Pola milijuna gledatelja domaćeg filma, nominacija za europskog Oscara, digitalizacija 28 javnih kinematografa diljem države”, piše Hribar u uvodniku koji slijedi dobra statistika: riječ je o prvoj godini od 1990. u kojoj je domaći film stekao takvu gledanost u kinima, tolika sudjelovanja na međunarodnim festivalima i tako dalje i preciznije.

Kako situaciju s filmom vide filmski profesionalci? Kamo dalje? HAVC je izuzetno inkluzivan, razgranat tijelima, odjelima i vijećima, što se od prije nekoliko dana (!) može proučiti na njihovoj novoj web-stranici. Velik broj filmskih profesionalaca uključen je u rad HAVC-a, a tako uključeni u proizvodnju ne osjećaju se “dovoljno objektivnima” da javno govore o prednostima i manama tog procesa. Što je s drugima, onima koji nisu uključeni i zašto takvima uporno ne bivaju, drugačiji je, možda i nedokučiv problem. Simptom male zemlje s malim pogonom čini se dostatnim objašnjenjem, ali mnogima takva simptomatika ide na živce, banalizira dijagnozu.

Nikica Gilić, profesor filmologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, smatra da je “HAVC sjajan koncept prilagođen europskim pravilima i običajima, ali najslabije i istodobno najjače mjesto sustava jest ravnatelj HAVC-a. Hribarovo javno petljanje u proces prijava na natječaj za organizaciju Dana hrvatskog filma znakovito je i opasno, a upravo je komičan pripadajući mit o tome da nitko osim njega ne bi mogao voditi HAVC”, kaže Gilić.

– Opasnost vidim i u tome što nitko egzistencijalno ovisan o HAVC-u ne govori otvoreno, kao da bi im se netko osvećivao, u što, dakako, odbijam povjerovati. Podjednako je opasno i to što ministrica kulture misli da je ovo što opisujem i normalno i liberalno, a pritom mi je jako žao što smo zaboravili dogmu u koju smo svi vjerovali kad je Antun Vrdoljak žario i palio kinematografijom: ne smije jedan čovjek odlučivati o svemu, pa makar taj jedan bio najpametniji i najbolji od svih. Pitam se stoga što radi Upravno vijeće HAVC-a kad Hribar obrazlaže preporuke koje donosi Umjetničko vijeće (na kojem on nema pravo glasa), nije li posao Upravnog vijeća da pazi na takve prekršaje? Pitam se i zašto Hrvatsko audiovizualno vijeće uporno šuti o svim ključnim pitanjima kinematografije – govori Gilić.

Najsvježiji povod “kleša” ravnatelja HAVC-a i filmskih profesionalaca, pri čemu je stradala jedino zbunjena javnost, jest organizacijska zavrzlama oko Dana hrvatskog filma, 23. po redu, koje je Hribar nazvao “malom seoskom priredbom”, valjda zbog općega festivalskog dojma u zagrebačkome Studentskom centru. DHF je održan iako mu je HAVC uskratio financijsku potporu, no to je otvorilo neka pitanja domaće filmske scene.

Diana Nenadić, filmska kritičarka i voditeljica nakladničke djelatnosti Hrvatskog filmskog saveza, kaže kako “nedavna javna prepiska oko dvaju nacionalnih festivala na relaciji HAVC – mediji pokazuje da uređena festivalska politika ne postoji”.

– Ravnatelj Hribar zbog svoje hirovite naravi daje javnosti povoda da se više bavi njegovom osobom i neuspjelim ostapbenderovskim kombinacijama, nego uspjelim projektima – napominje Diana Nenadić, koja HAVC-u ne odriče očite uspjehe, ali u njih uvodi metodičku sumnju.

Slabo mjesto HAVC-a za nju je “briga o filmskoj baštini, koja je u ovom trenutku svijetu jednako zanimljiva, ako ne i zanimljivija od recentne produkcije. Filmove koji su nam 1960-ih i 1970-ih donosili danas nedostižne nagrade, iz mjeseca u mjesec traže festivali, galerije i muzeji diljem svijeta, a mi ih uporno šaljemo i prikazujemo na lošim kopijama ili surogatnim formatima”.

Filmski kritičar Nenad Polimac jednako tvrdi da je “veliki problem što HAVC Hrvatsku kinoteku nije doveo u svoje okrilje, ona je i dalje u sastavu Hrvatskog državnog arhiva, a HAVC financira njezine projekte i programe”. Nadalje, više je nego sumnjičav prema kondiciji HAVC-a i statusa filma u domaćoj kulturi.

– Nisam baš siguran da se film izdigao iznad tužnog prosjeka. HAVC je još uvijek nova institucija. Nije loše što se projekt počinje financirati još u fazi scenarija i poslije, nakon dovršenja, podržava slanjem na međunarodne festivale. Ipak, sve je to samo prva faza, od koje se dalje nije došlo. Znatan dio vrlo zanimljivih nezavisnih filmova nastaje mimo HAVC-a, gdje u dobivanju projekata dominira tzv. srednja generacija, i to uvijek ista imena, svi drugi su isključeni. HAVC je ostao negdje u drugoj ili trećoj brzini, a za nešto više nema pogona – kaže Polimac.

Dean Šoša, filmski kritičar i glavni urednik Trećeg programa HTV-a, misli pozitivnije.

– Situacija se značajno popravila u smislu organizacije i ukupne količine novca koja ulazi u industriju. Film se u tom pogledu uzdigao i tu je Hribarova zasluga golema. Ono što ga utapa u prosjek jest činjenica da su scenariji dugometražnih filmova još uvijek slabi ili vrlo slabi, osim kad je riječ o adaptacijama ranijih predložaka – misli Šoša.

Polimac s tim malčice polemizira, kaže da je “problem scenarija relativan”.

– Što je scenarij u filmu “Vis-à-Vis”? Ili u “Pismu ćaći”? U nas nema dovoljno dobrih script-doktora, iako su neka iskustva bila jako dobra, primjerice kako je Ognjen Sviličić adaptirao “Metastaze” Ive Balenovića. Etablirani redatelji ne puštaju u svoje projekte script-doktore jer ne vide da u njima nešto nedostaje, a producenti i HAVC im se ne petljaju u posao. Tu trenutačno nema pomoći. Zato bi trebalo ograničiti broj projekata koji prolaze na natječaju i dopuniti to natječajima na zadane teme – tvrdi Polimac.

Šoša pak poantira: – Dok god redatelj za režiju jedne reklame može zaraditi veći honorar nego romanopisac za sve romane koje će u životu napisati, imat ćemo sve bolje organiziranu kinematografiju sjajnih kratkih formi i problematičnog dugog metra.

Gilić je u ocjeni trenutačne filmske produkcije optimističan: – Teško mi je reći je li perspektivniji igrani ili animirani film, a dokumentarni im diše za vratom, postižući i umjetničke i populističke uspjehe: prisjetimo se samo Nebojše Slijepčevića – kaže.

Diana Nenadić upozorava na kratki metar, iako “ispada da je neigrani i kratki film, koji se u nas sustavno financira tek od 2000. godine, manje važan”. Šoša je na sličnom tragu kad kratko kaže: – Sve kratke forme bolje su od dugih. Animacija je meni najzanimljivija. U najgorem je stanju “krovni” žanr, dugometražni igrani film.

Motiv statističke uspješnosti igranoga dugometražnog filma ne fascinira naše sugovornike. Polimac izričito tvrdi da je recentna povećana gledanost hrvatskog filma privid.

– U pitanju je usmjeravanje na komercijalne projekte, od kojih je samo jedan, “Svećenikova djeca” Vinka Brešana, respektabilan u međunarodnim okvirima. Svi drugi naslovi i dalje su jako slabo gledani, u prosjeku od 100 do 3.000 gledatelja. Taj je prosjek u Sloveniji i Srbiji puno viši. Ove će godine rezultati biti mizerni, jer ne vidim takvih komercijalnih projekata – smatra Polimac.

Gilić upozorava na komplementarnu činjenicu filma kao vječito “nove umjetnosti” u domaćem obrazovnom sistemu, (dobrodošle) popularizacije i prelaska na sljedeću razinu filma kao umjetnosti.

– Sad kad se svi slažemo da film mora biti i kulturna industrija, trebalo bi više raditi na tome da se ne zaboravi na činjenicu filma kao umjetnosti. Umjetnost, naime, ne mora imati veliku publiku – govori Gilić.

U tom smislu, a to radimo još od vremena Ante Peterlića, dumamo što je presudno za dobar hrvatski film. Što je uopće pokazatelj dobroga hrvatskog filma, a što njegove industrije, gdje treba strateški raditi? Za Šošu nema dileme, to je “kvalitetan scenarij”. Polimac upozorava na pragmu.

– Hrvatski film trenutačno se solidno probija van, no njegov je doseg festivalska scena srednje kategorije. Za nešto više zasad nema potencijala. Čak i ono što bi moglo bolje odjeknuti, krivo se plasira, pa se i tu dosta gubi. Za jači proboj treba strpljenja. Naš film zasad nije izvozni proizvod i još dugo neće biti. U smislu filmskog turizma, to nije bog zna što, jer nemamo uvjeta za postprodukciju stranih projekata u Hrvatskoj. Na tome bi trebalo poraditi, to je jedina logična smjernica – kazao nam je Polimac.

Diana Nenadić razmišlja komparacijom, i to s rumunjskim primjerom.

– Za razliku od nas, Rumunji su, unatoč još jačoj tranzicijskoj krizi kinematografije koja je bila na vrhuncu početkom milenija, uspjeli kapitalizirati i svoju komunističku povijest i svoju tranzicijsku situaciju. Priče ili etički problemi, poput onoga o kojem govori nedavna rumunjska festivalska uspješnica “Poza djeteta”, bile su nam pred nosom (sjetimo se slučaja dviju pregaženih Makaranki i kontroverzne presude vozaču), ali ih se nitko nije sjetio. A Hrvatska je riznica takvih priča i književnost je na njih osjetljivija od kinematografije. Pitanje je mogu li se one nekim vanjskim mehanizmom ili poticajem istjerati van – navodi ona.

I kamo sreće da se to pitanje što prije shvati kao čista mehanika, a ne metafizika “velikog hrvatskog” romana ili filma.

Konačno, temeljni nesporazum ravnatelja HAVC-a i, čini se, većine filmskih profesionalaca sastoji se u strateškom pogledu na filmsku festivalizaciju. Naši sugovornici nemaju dileme: smotre tekuće filmske proizvodnje neophodne su za zdravi razvoj filma i točka. Ili kao što sažima Gilić: – Pula je ključna za domaći cjelovečernji igrani film, Dani hrvatskog filma su ključni za sve ostalo što proizvedemo.

Nenadić objašnjava: – Događa se da ministrica kulture, napamet ili pod sugestijama “šaptača”, otpisuje Dane hrvatskoga filma kao loš i besmislen festival, a dopušta da joj se miješaju u ingerencije kad je riječ o Puli, sugerirajući joj privremenu obustavu festivala. To su nepotrebna proklizavanja unutar prilično dobro postavljenog sustava.

– Pulu treba oživjeti, a ne ubiti – kaže Šoša, zagovarajući još više Harryja Pottera i Supermana koji u Puli funkcioniraju “kao nekad partizanski spektakli, dovlače u Arenu publiku koja će nakon njih možda pogledati neki ‘mali’ hrvatski film koji inače nikad ne bi vidjela”. Diana Nenadić predlaže “što širu regionalizaciju festivala, jer se model skupog nacionalnog festivala potrošio”, a jaku regionalizaciju sugerira i Polimac, jer bi tada Pulu posjećivali i autori tih filmova. Budući da “Pulski festival posljednjih godina skupi i po 70 tisuća gledatelja po jednom izdanju, bilo bi zanimljivo koliko bi gledatelja ostalo kad bi se uvele komercijalne cijene ulaznica”.

Razgovor zaključuje Gilić: – Pulski festival potreban je kao najvažnije mjesto promocije i prezentacije domaćeg igranog filma u zemlji. Ako domaći autori to ne vide i ako se slažu s tezom da Pulu treba ukinuti dok traje recesija, na to imaju pravo. No mislim da i oni vide da domaći igrani film nigdje nije tako važan kao što je važan na Puli. Ali neka mi se oprosti malo cinizma – možda bi najbolje bilo i o tome pitati Hribara.