Holivudska zapovijed

Film Noa Darrena Aronofskog

Malo je poznato, barem među katolicima, da je prema starozavjetnoj Knjizi postanka ljudska rasa prije Velikog potopa bila veganska. I životinje su bile vegani – dok je Jahve ljudima dao za hranu “sve bilje što se sjemeni (…) i sva stabla plodonosna (…)”, životinjama je namijenio “sve zeleno bilje”. Tek nekih 1700 godina kasnije, kad je Svevišnji zaključio da su ljudi, ali i ostala živa bića pokvareni, te ih odlučio izbrisati s lica Zemlje, doći će do obrata. Shvativši nakon potopa da su čovjekove misli ionako opake “od njegova početka”, dakle da je zlo imanentno ljudima, odlučio je da više nikad zbog toga ne uništi sva živa stvorenja. Umjesto toga, moglo bi se reći prilagodivši se bijedi čovjekova uma, dao je ljudima “sve što se kreće i živi” za hranu. Jedino ograničenje bilo je da se ne smije “jesti mesa u kojem je još duša” (ovo pobija među katolicima naširoko rasprostranjeno krivovjerje da životinje nemaju dušu).

Jedan od vodećih američkih kreativno ambicioznih sineasta, Darren Aronofsky, krenuo je od biblijskog predloška i nadogradio ga na upitan način. Kako bi dramatizirao današnjim recipijentima ne naročito uzbudljiv izvorni tekst, pomaknuo ga je u smjeru antičke tragedije. Dok u izvorniku Noa izravno prima upute od Boga i na korablju prepunu životinja ulazi sa svojom ženom, trojicom sinova i njihovim ženama, u Aronofskyjevoj verziji drama nastaje zbog tri glavna, u biblijskom tekstu nepostojeća, razloga. Naime, po Aronofskom, izabranica najstarijeg sina Šeta je jalova, drugi brat Ham žene uopće nema, dok je treći, Jafet, za ženu premlad; dakle budućnost ljudske rase, koja po Božjem planu ovisi isključivo o Noi i njegovima, na ozbiljnoj je kušnji zbog nedostatka (plodnih) žena. Osim toga, za razliku od biblijskog predloška gdje se reakcije drugih ljudi ne spominju, kod Aronofskog drugi su ljudi opaki “industrijalci” i mesožderi, te prijete u svoje ruke preuzeti korablju. Naposljetku, i najvažnije, u Aronofskyjevoj verziji Noa ne prima upute izravno od Boga, nego putem vizija koje sam tumači. Tako zaključi kako je volja Božja da se ljudski rod zatre s njim i njegovima, na čemu Aronofski gradi tragičku situaciju. Naime intervencijom Noina djeda Metušalaha, Šetova izabranica postaje plodna (još jedna “invencija” američkog filmaša), čime, po Noi, prijeti omesti Božji plan, te je patrijarh odlučan ubiti njezinu djecu (rodit će blizanke).

Time se nađe u tragičkoj situaciji međusobne sukobljenosti dviju opcija od kojih su obje ispravne – prva je slijediti Božju volju, a druga zaštititi vlastitu obitelj, odnosno ta situacija na svoj način anticipira onu Abrahamovu, samo što će Noa, za razliku od potonjeg, “pokleknuti” u ime obitelji. Usporedba s Abrahamom, čijeg je sina Izaka Jahve spasio vlastitom intervencijom i tako patrijarha nagradio za vjernost, sugerira da je Aronofskyjev Noa, kojeg Bog nije izbavio od moralne tjeskobe svojom intervencijom, zapravo fanatik koji Božju volju krivo interpretira. U tom svjetlu i njegovo veganstvo može se shvatiti kao dio “fundamentalističke agende”, međutim u sukobu vegana Noe te “industrijalca” i mesoždera Tubal-Kajina, Aronofsky nesumnjivo drži stranu Noi na način da njegovu koncepciju u konačnici ipak predstavlja dubinski humanom, a onu njegova antagonista prevladavajuće antihumanom i zlom.

Uglavnom, Aronofskyjev “Noa” izvornu je priču prilagodio kritičkoj afirmaciji današnje ekološke ljevice naspram štetnog neoliberalnog djelovanja, no učinio je to na poprilično kičast način i podilazeći logici holivudskog fantazijskog spektakla. Time je podsjetio na najslabiji film svog dosadašnjeg opusa, “Fontanu života” – “Noa” svojom (ne)kvalitetom preuzima njegovo mjesto.