Život nije kabare

Kako smo preživjele u Zagrebačkom kazalištu mladih

Nakon nesumnjivog uspjeha predstave “Rođeni u YU”, u kojoj glumci iznose vlastita sjećanja na život u Jugoslaviji, sa zanimanjem se očekivala nova predstava redatelja Dine Mustafića “Kako smo preživjele” u Zagrebačkom kazalištu mladih, po svemu svojevrsni nastavak prethodne. Inspirirana esejima Slavenke Drakulić (“Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali” i drugima), predstava se – ponajviše kroz osobna iskustva osam glumica – želi prisjetiti Jugoslavije, rata i tranzicije, pitajući se možemo li se uistinu suočiti s onim što nam se dogodilo.

Nažalost, “Kako smo preživjele” samo je kopija ranijega Mustafićevog uprizorenja, koja ni u estetskom ni u spoznajnom smislu nije otišla dalje od svoga scenskog predloška, štoviše, od njega je bitno slabija. Ponajprije, pitamo se zašto Mustafić u slikanju nedavne prošlosti koristi isti postupak, osobna iskustva glumaca, kao i u prethodnoj predstavi? Zašto se ponovno bavi istom temom i na isti način? Drugo, redatelj i dramaturginja Željka Udovičić ta iskustva linearno slažu, kao po tekućoj traci; čemu služe sva ta nabrajanja općih mjesta, od radničkog samoupravljanja do liberalnog kapitalizma, za koja smo već nebrojeno puta čuli? Treće, prikazujući naše živote u posljednjih 30-ak godina tek kao seriju satiričkih anegdota, Mustafić je propustio priliku opisati puno važniju, gotovo u metafizičkim razmjerima, povijesnu spiralu ljudskih sudbina. Život nije kabare, premda bi nam ponekad bilo lakše da jest. Redatelj insistira na osobnom iskustvu i na promjeni zamjenice “mi” u “ja”, ali taj postupak u ovoj predstavi definitivno nije bio moguć; sat i pol slušali smo osam protagonistkinja koje gotovo u isti glas ispaljuju ironične parole na temu naših prošlih ili sadašnjih života.

“Kako smo preživjele” na neki način kasni u fazi: od komunizma je prošlo trideset godina, a od ratova dvadeset i sva ta iskustva, već sto puta prežvakana, djelovala su na ZeKaeM-ovoj pozornici pomalo otužno i dosadno. Primjerice, predstava koja se na hrabar ironijski način bavila preživljavanjem u svom vremenu bila je urnebesna i lucidna “Partizanska pozornica” Studentskog teatra Lero iz Dubrovnika: vođa te skupine Davor Mojaš nije propuštao priliku tijekom osamdesetih, kada je igrana, da se svake godine izvede 13. maja, na dan jugoslavenske Službe sigurnosti.

Destiliranjem svih političkih mirisa i simbola vremena u intimnu kontemplaciju nad zagonetkama života dobila bi se predstava koja bi nas se zaista ticala, ali to se s “Kako smo preživjele” nije dogodilo. Istina je da je ljudsko trajanje ovisno o političkim prilikama, ekonomskoj situaciji i socijalnim nedaćama, ali u času kada čovjek mora podvući temeljnu crtu svoga života, ne pita se tko mu je bio premijer, nego je li životnu bitku odigrao dobro ili nije. U ovoj predstavi ima pitanja o komunizmu i socijalizmu, o Srbima i Hrvatima, o teretanama, kremama za lice i pravilnoj prehrani, ali najintimnijih ljudskih dilema – nema.

Osam glumica – Katarina Bistrović Darvaš, Nataša Dorčić, Jadranka Đokić, Doris Šarić Kukuljica, Ksenija Marinković, Urša Raukar, Lucija Šerbedžija i Nina Violić – više nego solidno odrađuju posao, glumeći radnice u kutama i borosanama koje se u novom dobu pretvaraju u neurotične poslovne žene, ali to kabaretsko nabrajanje povijesnih epoha i socijalnih stereotipa bilo je za Kerempuh, a ne za ZeKaeM. U tom smislu i gromoglasni aplauz nakon izvedbe valja pripisati atmosferi društvene razbibrige, a ne temeljnim ljudskim zebnjama koje u ovoj predstavi, nažalost, nisu propitane.