Hladan tuš za izbjeglice

Preporuka UNHCR-a da prestanak izbjegličkog statusa izbjeglicama iz Hrvatske stupi na snagu do kraja 2014. uzdrmao je srpsku javnost, a posebno razočarao sve one koji su 1990-ih izbjegli i prognani iz Hrvatske. Osim što je za to predložen rok do kraja godine, UNHCR ostavlja prostor svim državama koje su pružile utočište izbjeglicama da ga produlje do kraja 2017., kako bi proces bio što bezbolniji za one koje pogađa.

Za registriranih 49.056 izbjeglica iz Hrvatske koji žive u regiji, gotovo odreda etničkih Srba, to je još jedan u nizu udaraca. Međutim, kako UNHCR izbjeglički status ne dodjeljuje, ne može ga ni ukinuti, može samo zemljama koje su ga dale preporučiti da pokrenu proces nakon što je ocijenjeno da zaštita predviđena međunarodnim pravom više nije potrebna, kao u slučaju izbjeglica iz Hrvatske, u kojoj su se, smatra UNHCR, okolnosti koje su dovele do raseljavanja iz temelja i trajno promijenile. “Regionalna suradnja je intenzivirana, došlo je do dobrovoljnog povratka, različite grupe pokazale su kako je miran suživot moguć, a sve je očitiji i napredak na gospodarskom i političkom planu”, zaključeno je u UNHCR-ovoj preporuci, koju je komesar za izbjeglice Vlade Srbije Vladimir Cucić ocijenio kao hladan tuš i šamar cijelom dosadašnjem procesu i uloženim naporima.

– Preporuka i rokovi UNHCR-a, agencije u koju smo imali izrazito poverenje, neozbiljni su i neodgovorni i do njih je trebalo doći razgovorom, a ne ih objaviti diplomatskim putem, uz note verbale, čime je UNHCR prekršio sopstvena pravila da do takve odluke mora doći na inicijativu zemlje koja je primila izbeglice. Koliko znam, ni Bosna i Hercegovina ni Crna Gora nisu to zatražile, kao ni Srbija. Sve ono što smo dogovarali godinama nije se poštivalo i palo je u vodu, pa i uz “milosrdno” produljenje roka do 2017. godine – ističe Cucić.

Protiv ukidanja izbjegličkog statusa je i srpska zajednica u Hrvatskoj.

– To nije dobra i prihvatljiva preporuka. Prekidanjem statusa može se u potpunosti zaustaviti proces povratka, koji je ozbiljno doveden u pitanje. Izbjeglice iz Hrvatske i Srbije stavljaju se u diskriminatorni položaj. Rok do 2017. je solidan da se završi izbjegličko pitanje, ali ukidanjem statusa on se isto tako može učiniti besmislenim. Predložit ćemo visokom komesaru za izbjeglice UNHCR-a da krajem ove godine svoju odluku još jednom razmotri i da je ne donosi protivno mišljenju izbjegličkih organizacija, Vlade Srbije koja je primatelj izbjeglica i organizacija u Hrvatskoj koje se bave povratkom. Spremni smo za suradnju, ali ne i za administrativni prestanak izbjegličkog pitanja – kaže predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac.

Srpsku populaciju, kako izbjegličku tako i povratničku, iznenadila je i UNHCR-ova konstatacija da su se okolnosti koje su dovele do raseljavanja u Hrvatskoj “iz temelja i trajno promijenile”.

– Jednostavno, postoje pitanja koja se nisu odmakla od početka. UNHCR je na neki način amnestirao Hrvatsku da ne ispoštuje obaveze i dogovore koje je trebala, od Bečkog sporazuma, Sarajevske deklaracije, ministarskih konferencija… od toga gotovo ničeg nije bilo i sada mi je malo cinično da se ukida administrativni status izbjeglica. Jer povratak nije održiv, Hrvatska je kao članica EU-a zatvorila Poglavlje 23, a svi su problemi ostali neriješeni – kaže Milojko Budimir, predsjednik Asocijacije izbjegličkih udruženja Srba iz Hrvatske.

Dodaje da brojni međunarodni izvještaji, od rezolucije iz 2011. Savjeta ministara Evrope do izvještaja State Departmenta i Amnesty Internationala za 2013., opovrgavaju UNHCR-ove zaključke da se situacija u Hrvatskoj trajno promijenila.

– Na koje to okolnosti aludira UNHCR? Srbi iz Hrvatske još ne mogu ostvariti svoja osnovna ljudska prava. Po rezultatima UNHCR-ova istraživanja, samo je 38 posto povratnika ostalo na svojim ognjištima, a zbog biološkog sata i loših uslova života među povratnicima je velika smrtnost, čak 17 posto. Ti podaci ne idu u prilog UNHCR-ovoj preporuci, kao ni činjenica da više od 40.000 izbjeglica nije povratilo svoje stanarsko pravo, da nije obnovljeno preko 10.000 srpskih kuća srušenih u gradovima u kojima nije bilo rata i više od 8.000 onih na područjima zahvaćenima ratom. Hrvatska je oduzela više od 800.000 katastarskih čestica poljoprivrednog zemljišta, nije poništila ugovore o razmjeni kuća koji su sklopljeni za vrijeme rata, pod pritiscima i prijetnjama; uz to, nakon rata mnogo je kuća otkupila Agencija za promet nekretninama. Hrvatska nije sprovela Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, nije isplatila zaostale a neisplaćene penzije, dinarsku i deviznu štednju… Ne zaboravimo da je i Ured pučke pravobraniteljice najveći broj prijava za diskriminaciju primio upravo za onu temeljenu na etničkoj pripadnosti, što pokazuje da Hrvatska s tim pitanjem još ima velik problem i da strah izbjeglica od diskriminacije nije iracionalan. Neriješeni problemi ostali su ne samo onima koji imaju status izbjeglica, nego i onima koji su uzeli državljanstvo Srbije ili neki treće zemlje, kao i povratnicima u Hrvatsku – nabraja Budimir.

Da nije došlo ni do gospodarskog napretka na područjima koja nastanjuju Srbi, kao što to tumači UNHCR, smatraju i nevladine organizacije. Centar za mirovne studije tako je izradio kratku analizu stanja u 15 većinski srpskih općina (temeljenu na podacima prikupljenima kroz popis stanovništva 2011.), koja pokazuje da ondje daleko manji postotak stanovništva od županijskog i državnog prosjeka ima prihode od stalnog rada.

– Isto tako, zamjetna je bitno niža stopa ekonomske aktivnosti stanovništva, kao i natprosječan broj stanovnika koji su u potpunosti bez prihoda. Nadalje, premda gotovo svagdje u Hrvatskoj sto posto kućanstava ima pristup električnoj energiji, čak je šest posto kućanstava bez struje upravo u tih 15 općina, iako je u njima svega jedan posto svih hrvatskih kućanstava. Svi ti podaci pokazuju da su većinska srpska područja ekonomski zapuštena i nerazvijena te da se sustavno zanemaruju. Pitanje povratka ne može se isključivo svoditi na obnovu nekretnina, ako se povratnicima ne osigura i kakva-takva mogućnost održivog života, pod čime se ponajprije podrazumijevaju osiguranje egzistencije, osobna sigurnost i sloboda od diskriminacije – ističe Sandra Benčić, programska voditeljica Centra za mirovne studije.

Smatra da će najteže posljedice UNHCR-ove preporuke osjetiti izbjeglice koje nisu s područja posebne državne skrbi (PPDS) i izbjeglice koje imaju izbjeglički status a nisu dobile državljanstvo u nekoj od zapadnih zemalja.

– Postoji niz iznimaka na koje se neće primjenjivati odredbe za prestanak izbjegličkog statusa, a to su svjedoci ratnih zločina, osobe koje bi se nakon povratka mogle suočiti s ozbiljnom diskriminacijom i izbjeglice koje su tokom rata preživjele jake traume. Iznimke od prestanka izbjegličkog statusa mogu se i trebaju široko tumačiti, no pitamo se koja je svrha mjera kojima će se ljudi prebacivati iz jedne u drugu kategoriju da se zadovolje administrativne potrebe, čime se stvara opasnost da neki ostanu izvan sustava – naglašavaju u Centru za mir i nenasilje.

U UNHCR-u se nadaju da će izbjeglice iz Hrvatske koje su pronašle utočište u susjednim zemljama prestanak izbjegličkog statusa i regionalni procesi ponukati na to da ubrzaju odluku o tome gdje žele dalje živjeti, a smatraju da to može biti i faktor koji će utjecati na države da konačno nađu stalna rješenja.

– Šta ćemo sada za te ljude kazati da su nesposobni da se izbore za svoje stanarsko pravo? Onaj ko je bio sposoban da ga uzme, treba biti sposoban i da ga vrati. Da su imali inicijativu, hrabrost, pare, bilo šta… ko bi lutao 20 godina po kolektivnim centrima? Nisu problem samo ljudi u kolektivnim centrima, još su veći problem oni u privatnom smeštaju, koji svakoga prvog u mesecu moraju da izdvoje 150 evra za stanarinu, plus režije, plus hranu… Očekujemo da ćemo moći da pomognemo toj preostaloj grupi ljudi da se opredele – ko hoće državljanstvo Srbije, ko hoće povratak. Ako u izbegličkom statusu ne mogu da ostanu, ostaju njihova pitanja na koja Srbija nema odgovora: kako ću kada nemam penziju, nema obnove… – nabraja Vladimir Cucić probleme izbjeglica, koji su se na svojoj koži osvjedočili da ulazak Hrvatske u Evropsku uniju nije ubrzao procese normalizacije i rješavanja otvorenih pitanja. Pa kako bi to onda mogla ubrzati UNHCR-ova preporuka?

– Čak i kada je prijetila opasnost da Hrvatska ne uđe u Evropu, ništa nije učinjeno na poboljšanju povratka, pa ne znamo zašto bi je sada na to natjerala ova preporuka. Hrvatska je učinila sve da kupi vrijeme, čime si je osigurala članstvo u EU-u. Sada samo treba da se administrativno zatvori izbjegličko poglavlje, pa da se ne riješi ništa – uvjeren je Budimir.

Da članstvo u EU-u ne može biti opravdanje za prestanak izbjegličkog statusa smatra i Milorad Pupovac.

– Hrvatska ima obavezu u svom pristupnom ugovoru riješiti izbjegličko poglavlje, pod tom je pretpostavkom i postala članica EU-a. Da se rukovodilo kriterijem rješavanja izbjegličke problematike, Hrvatska bi na članstvo čekala do 2017., kada se očekuje rješenje izbjegličke situacije. U posljednje dvije godine smanjen je novac za obnovu, za stambeno zbrinjavanje, za razvoj povratničkih sredina – podsjeća Pupovac.

U Centru za mirovne studije, kojem je poznata izbjegličko-povratnička golgota, smatraju da je jedini način stvaranja pretpostavki za zatvaranje izbjegličkog statusa taj da se u potpunosti izjednači pravo na obnovu i stambeno zbrinjavanje za sve izbjeglice, bez obzira na to jesu li izbjegli s PPDS-a ili iz drugih dijelova Hrvatske, da se kreiraju ekonomsko-socijalni programi integracije u hrvatsko društvo koji će pratiti stambenu obnovu i smještaj, da se kroz fondove EU-a osiguraju sredstva za komunalnu, poslovnu i socijalnu infrastrukturu u povratničkim područjima te da implementacija postojećeg pravnog okvira zaštite od diskriminacije i osiguranja prava nacionalnih manjina bude potpuna.

Kako ništa nije vječno, pa tako ni izbjeglička agonija, oni o čijoj se koži radi tvrde da će se na izbjeglički status moći staviti točka tek kada se riješe sva njihova prava. Dotad, ljudima koji su 1990-ih odlazili iz svojih domova sa svega nekoliko vrećica u rukama ostat će gorak okus u ustima. Jer mnogima je i nakon 19 godina imovina iz tih vrećica jedino što posjeduju…

UNHCR tvrdi da Regionalni stambeni program neće stati

Iako u UNHCR-u ističu da okončanje izbjegličkog statusa treba biti provedeno tako da se ne ugroze prava izbjeglica na stambeno zbrinjavanje, odštetu, povrat imovine ili mirovinu (sva su ta prava neovisna o izbjegličkom statusu), bivše i sadašnje izbjeglice iz Hrvatske ne slažu se s takvim stavom, jer se boje da s ukidanjem statusa više neće biti ni osnove po kojoj će Hrvatska i Srbija iz svojih budžeta izdvajati sredstva za Srbe iz Hrvatske, te da će prestati međunarodne donacije i podrška Regionalnom stambenom programu (RSP) koji su zemlje regije dogovorile 2011., a međunarodna zajednica smatra ga ključnim elementom izbjegličkog procesa, jer mu je cilj do 2017. osigurati stambena rješenja za 27.000 izbjegličkih obitelji i interno raseljenih ljudi u regiji.

– Brisanjem izbjegličkog statusa mogu se ugroziti dva procesa predviđena do 2017., Regionalni stambeni program i održivi povratak, odnosno slabljenje odgovornosti Hrvatske da riješi izbjegličku problematiku. Može se dogoditi da vlasti u Zagrebu kažu da je to za njih završena priča i da je to sada problem Srbije – upozorava Pupovac.

Međutim, strahove Srba iz Hrvatske ne dijele predstavnici UNHCR-u koji ističu da se dugoročan proces uspješne integracije bivših izbjeglica nastavlja i nakon prestanka izbjegličkog statusa.

– UNHCR ima važnu ulogu u sveobuhvatnom regionalnom procesu iznalaženja trajnih rješenja i dalje će igrati aktivnu ulogu u njegovu unapređivanju, neovisno o prestanku izbjegličkih statusa. Posebno nas raduju čvrsta uvjeravanja svih država i donatora koji sudjeluju u toj inicijativi da će se i dalje angažirati u tom procesu – garantiraju u UNHCR-u i napominju da je Evropska unija kao najveći donator RSP-a sredinom aprila odobrila dodatnih 26 milijuna za taj fond, a SAD, kao najveća pojedinačna država-donator, najavio da će i dalje podupirati taj program, bez obzira na prestanak statusa za izbjeglice iz Hrvatske.