Kronika
Identitet i sloboda
U Glini, na mjestu osnivanja glavne kulturne institucije Srba u Hrvatskoj, obilježena je sedamdeseta godišnjica SKD “Prosvjeta”
Djelovanje organizacija poput Prosvjete je od iznimne važnosti, prije svega za srpsku zajednicu u Hrvatskoj, ali i za cijelu Hrvatsku, rečeno je na obilježavanju 70. godišnjice osnivanja Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta”, održanom 10. maja u Glini, u Hrvatskom domu, sagrađenom na mjestu pravoslavne crkve u kojoj su ustaše 1941. pobili preko hiljadu mještana. Nakon pjesme o nedužnim žrtvama u glinskoj crkvi, predsjednik Društva Čedomir Višnjić održao je govor o historiji Srba u Hrvatskoj u 20. vijeku, osnivanju Prosvjete krajem 1944. i radu proteklih decenija.
Skupu su osim brojnih rukovodilaca, aktivista Prosvjete te drugih srpskih organizacija i manjinskih vijeća, prisustvovali visoki državni zvaničnici na čelu s predsjednikom Ivom Josipovićem, zatim vladike; dalmatinski Fotije i gornjokarlovački Gerasim, županijski i gradski rukovodioci, izaslanik predsjednika Srbije Oliver Antić, izaslanik srpske skupštine Miodrag Linta i članovi ambasade Srbije.
– Zajedno smo se podsjetili na neke teške strane povijesti i na probleme u međunacionalnim odnosima Hrvata i Srba. Naše zajedničke pobjede uvijek su bile puno važnije od zajedničkih poraza, a porazima smatram sva razdoblja sukoba. Ključ zajedničkog uspjeha su i dobri odnosi dvije države, rekao je predsjednik Josipović i najavio da će ploče s imenima ubijenih u glinskoj crkvi biti vraćene na mjesto na kome su bile. Predsjednik SNV-a Milorad Pupovac koji je za izuzetan doprinos radu “Prosvjete” dobio “Zlatnu značku” naglasio je značenje ove godišnjice.
– U ovih 70 godina ne možemo prešutjeti bezumlje koje se desilo na ovom mjestu, kao što ne možemo prešutjeti da to mjesto nema svoje obilježje. Naš je zadatak da to kažemo i pri tome govorimo jezikom sjećanja i jezikom pijeteta, kao što bismo govorili u svakoj drugoj situaciji, žrtvi i stradanju. Ljudi koji su imali zasluge za rad “Prosvjete” vjerovali su u ono što i mi danas, da narod koji više vjeruje u identitet nego u slobodu može postati neslobodan. Srbi u Hrvatskoj su u rijetko kojem historijskom razdoblju dopustili da im se to dogodi. Zato je važno da se prisjetimo na elemente našeg identiteta koje obilato dijelimo sa svojim sugrađanima i pripadnicima bratskog hrvatskog naroda, rekao je.
Vladika Fotije naglasio je da se odazvao pozivu da dođe na mučeničko mjesto kao što je Glina, dok je Oliver Antić podsjetio na dugotrajnu suradnju Hrvata i Srba u dvije države, zaključivši da je bilo mnogo više perioda suradnje i dobrih odnosa nego sukoba.
Gradonačelnik Gline Milan Bakšić ocijenio je da bi se “kulturne ustanove trebale više baviti kulturom nego poviješću” i da bi se “događajima iz 1941. trebali baviti povjesničari nego kulturna društva”. Tu je izjavu Milorad Pupovac komentirao nakon sjednice.
– Nismo očekivali da će se gradonačelnik osvrnuti na pjesmu o Glini, o kojoj se u Hrvatskoj šuti, koje se ne sjeća i o kojoj se ne čita. Dužnost “Prosvjete” jeste da slavi dostignuća ljudskog uma, da ih širi i upozori na bezumlje, a posebno na bezumlje koje je završilo takvim zločinom kakav je počinjen u Glini i glinskoj crkvi. Zato je bilo dobro da je gradonačelnik čuo što je ovdje rečeno, kao što je neophodno da čuju i drugi ili da Srbi čuju za svoje grijehe i za svoje zločine, rekao je predsjednik SNV-a.
Zlatna značka uručena je također predsjedniku Josipoviću te dugogodišnjem aktivistu i osnivaču lista “Prosvjeta” Miloradu Novakoviću, dok su Centralna biblioteka Srba u Hrvatskoj iz Zagreba, dječji časopis “Bijela pčela” iz Rijeke i Ansambl narodnih igara iz Vukovara dobili povelje “Milan Radeka”. Skup je završen koncertom velikog tamburaškog orkestra Radio televizije Vojvodine. Svi zainteresirani mogli su vidjeti izložbu o radu Prosvjete” od 1944. do osamdesetih godina 20. stoljeća.
– Izložba pokazuje bogat rad “Prosvjete” koja je u jednom momentu 50-ih imala 303 pododbora, ali čiji rad je jenjavao zbog političke situacije 70-ih, sve do zabrane 1982., rekla je
Ljiljana Vukašinović, koja je s Višnjićem uredila izložbu.
– U tom periodu po aktivnostima su se isticali karlovački i zagrebački pododbor, dosta pododbora po Slavoniji s folklornim radom i amaterskim glumačkim grupama, kao i onaj u Malom Gradcu o čemu je izdana i knjižica, rekla je.
Dvije godine mlađi od “Prosvjete”
– Sedamdeset godina “Prosvjete” mi mnogo znači jer sam dvije godine mlađi. Rođen sam u kraju gdje je rođena Prosvjeta, rekao je Milorad Novaković, dobitnik zlatne značke. U “Prosvjetu” se učlanio kad je krenuo u srednju školu u Zagreb. Pamti kad je društvo bilo zabranjeno, kao i kraj osamdesetih kad je poluilegalno pripremalo obnovu za 1990..
– Rad smo opet obnovili 1993. ali tada više od pola rukovodilaca i članstva nije bilo prisutno. Časopis “Prosvjeta” sam pokrenuo 1994. i on na sreću svih članova izlazi više od 20 godina, što je najduži period da glasilo društva izlazi bez prekida. Uvijek se može reći da se može više, ali ovdje možda i nije moglo. Nije ista situacija u Zagrebu i Osijeku ili u Kninu i drugim mjestima. Nema mladih, a na njima svijet ostaje. Očito da postoje novi uslovi, pa će trebati reducirati neke mega-planove, rekao je Novaković.
Nenad Jovanović
U gradiću na Baniji jedino radnici Lječilišta obilježili 70 godina ZAVNOH-a
Pukla bruka u Topuskom
Općinske vlasti niti jednom gestom nisu obilježile 70 godina od Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a, a nije se istaknula ni državna vlast
Općinski dužnosnici u Topuskom, na čelu s načelnikom Vladom Mužom, naviknuti da Sabor RH i Savez antifašističkih boraca Hrvatske već godinama organiziraju i financiraju obilježavanje III zasjedanja ZAVNOH-a u Topuskom, ove godine po tom pitanju nisu učinili ništa. Jubilarna 70. godišnjica obilježena u Zagrebu, pa se lokalna vlast niti jednom jedinom gestom nije potrudila da značajnu obljetnicu u Topuskom obilježi na bilo koji način, barem da polože vijence i cvijeće na mjestu povijesnih događaja.
Građani Topuskog u dobroj mjeri su ogorčeni na nemar i krajnju indolentnost ljudi čija su imena zaokružili na posljednjim izborima. Mnogi smatraju da je riječ o namjernoj sabotaži. Topuščanka Slavica Gregurić posebno je razočarana, ne samo iz ideoloških, već i običnih ljudskih razloga.
– Rođena sam 9. svibnja, doduše znatno kasnije od povijesnog zasjedanja ZAVNOH-a, ali proslave svih mojih rođendana bile su na dan kada je Hrvatska dobila prvog predsjednika Sabora Vladimira Nazora. Taj dan s obitelji i prijateljima uglavnom sam provodila u centru našeg gradića, uz zvuke glazbe, druženje sa znanim i neznanim ljudima, uz razvijene zastave, pjesmu i plesove folklornih družina. Dodamo li tome da sam zaista ponosna što je zasjedanje ZAVNOH-a održano nedaleko naše kuće, vjerujte da je malo onih koji su bolje od mene proslavljali desetljećima svoje rođendane. Ove godine sam razočarana. Sve je pusto i kao da su moji sugrađani zaboravili itekako važne dane iz povijesti ne samo Jugoslavije, već i današnje hrvatske države. Naš unuk je još malen, ali baka će njemu, kad-tad ispričati što se ovdje odigralo – kaže Slavica Gregurić, a njen suprug Želimir kraći je i određeniji: “Ovo se nije smjelo dogoditi, pa niti travu nisu pokosili kako treba. Sramota!”
Bit će još polemika o tome da li je jubilarna, 70. obljetnica Trećeg zasjedanja ZAVNOH- a trebala biti održana u Topuskom, a ne u Zagrebu, ali odnos lokalnih moćnika prema ovom događaju odluku Sabora RH ipak stavlja u drugi plan. Ma kakvi razlozi bili u pitanju.
– Treće zasjedanje ZAVNOH- a održano je u noći između 8. i 9. svibnja 1944. u svojevremeno najljepšoj zgradi u Topuskom koju su, u stilu historicizma, 1860. izgradili austrougarski graditelji. Sasvim sigurno, od Topuskog do Zagreba ljepšeg zdanja nije bilo.
Pedesetak godina kasnije, zgrada je obnovljena i nadograđena u stilu secesije, što joj je dalo potpuno nov, jedinstven i prepoznatljiv štih. – objašnjava karlovački arheolog Lazo Čućković.
Nažalost, ovo prelijepo zdanje, čija fotografija je bila otisnuta na mnogim razglednicama ondašnje Austrougarske, doživjelo je tužnu sudbinu. 14. rujna 1991. kada su hrvatske jedinice napuštale Topusko. Nekoliko pojedinaca u odorama tadašnjeg ZNG-a minirali su ovu evropsku ljepoticu, pod izlikom da “ne bi pala u neprijateljske ruke”. Prava je sreća da se nitko od rušitelja nije sjetio srušiti hotele i minirati izvore termalne vode, a očevici tvrde da je i za taj čin malo nedostajalo.
Zgrada je bila u vlasništvu Sabora RH i već dugo priprema se njena obnova. Spomenik Vanje Radauša žrtvama fašističkog terora, preživio je zahvaljujući jednom dovitljivom Topuščaninu koji je na partizanskoj kapi brončanog partizana, preko zvijezde nacrtao šahovnicu, pa spomenik usred Topuskog stoji još i danas.
Na službeno neobilježenu obljetnicu, djelatnici Lječilišta Topusko i Top – Termi spasili su čast jubilarne obljetnice i svoga grada. Ravnatelj Lječilišta Gordan Žurga organizirao je malo predavanje svojim mladim suradnicima o značaju i ulozi ZAVNOH-a. Na mjestu gdje je stajala zgrada ZAVNOH-a položen je buket cvijeća, a ispod Radauševog spomenika zapaljena su dva velika lampiona. Premda su gorući lampioni već sutradan ukradeni, ostaje činjenica da se netko ipak poklonio se uspomeni na važan dio povijesti.
– U Lječilištu i Top – termama zaposleni su članovi svih stranaka u Hrvatskoj, rame uz rame rade Hrvati, Srbi i pripadnici drugih nacija, a kako antifašizam nije političko, već ljudsko i humano opredjeljenje, nitko nije imao ništa protiv da obilježimo važnu obljetnicu, što smo jedini u Topuskom i učinili, objasnio je ravnatelj Žurga.
Voditeljica knjižnice Jelena Roknić, revoltirana što je važna obljetnica u Topuskom zaboravljena, kratko je izjavila: “Ne znam što bih rekla, zgranuta sam!”
Najodgovorniji za prilično traljav odnos prema jubilarnoj obljetnici Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a, svakako je općinski načelnik Vlado Muža.
– Nitko me nije kontaktirao. Čuo sam da se u Zagrebu organizira svečanost na kojoj će obljetnica biti obilježena, no o tome nisam obaviješten i nisam bio pozvan. Zvao sam i Sisačko – moslavačku županiju. Tamo su rekli da nitko ništa ne zna, a ja nisam želio trčati pred rudo – rekao je Muža, zaboravljajući pri tom da u obližnjoj cvjećarnici ima svijeća i cvijeća, koji općinski proračun ne bi oštetili za više od 200 KN. Cvijeće se nisu dosjetili poslati niti iz Hrvatskog Sabora.
ZAVNOH-om mahali za priznanje Hrvatske
Član predsjedništva Saveza antifašističkih boraca iz Petrinje Đuro Kalanj zaprepašten je ignoriranjem obljetnice.
– Ovo nije nikakav gaf, činovnički previd ili besparica. Ovo je nacionalna sramota prvog reda. Pa s dokumentom sa Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a i Ustavom iz 1974. mahali smo ranih devedesetih, prilikom raspada SFRJ pred članovima Badinterove komisije u studenom 1991. i pred očima ondašnjeg generalnog sekretara UN Boutrosa Boutrosa Galija. To su nam bili važni aduti za priznavanje granica. Ali, evo, neki Topuščani su to brzo zaboravili – razočaran je Đuro Kalanj.
Vladimir Jurišić
Dan pobjede, Evrope i ZAVNOH-a – tri proslave u jednoj, ali nijedna poštena
Država u rezervnom sastavu
Najviših rukovodilaca države koja se navodno zasniva na antifašizmu, u “Lisinskom” nije bilo pa su ih predstavljali izaslanici
Hrvatska država nije se pretrgla u obilježavanju 70-godišnjice Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a.
Nekog velikog skupa, bilo u Zagrebu, bilo u Topuskom nije bilo, a zgrada u kojoj je zasjedanje održano nije obnovljena. Odbor za izgradnju, odnosno obnovu Spomen-doma ZAVNOH-a osnovan je u aprilu 2009. ali bez nekih opipljivih rezultata.
Što se države tiče, sve se svelo na svečanu akademiju u maloj sali koncertne dvorane “Vatroslav Lisinski” u kojoj su zvaničnici i antifašisti 10. maja u istom trošku obilježili ZAVNOH, Dan pobjede i Dan Evrope. Najviših rukovodilaca države koja se navodno zasniva na antifašizmu nije bilo pa su ih predstavljali izaslanici. Sportskim rječnikom: rezerve su odigrale ovu važnu utakmicu; Dragica Zgrebec u ime šefa Sabora Josipa Leke, Milanka Opačić u ima premijera Milanovića i antifašist Rudolf Kahlina u ime predsjednika Josipovića.
– Politika koja je proganjala i u logore zatvarala ljude samo zato što su bili druge vjere ili nacije ili zato što su joj se suprotstavljali nikad nije bila prihvaćena od hrvatskog naroda, izrazila je stav potpredsjednica Sabora, ističući da postoje tendencije da se rehabilitiraju NDH i ustaški pokret, iako su suprotni Ustavu.
Vicepremijerka Opačić je u govoru naglasila da djeci u školama treba govoriti o borbi protiv fašizma i da otvoreno treba reći da podignuta desna ruka u zraku nije nikakav hrvatski, nego fašistički pozdrav i zato ga treba osuditi. No “proslavila” se tvrdnjom da se “Hrvatska 1991. ponovo srela s fašizmom, nešto drugačije vrste, koji je ubijao nedužne ljude samo zato što su branili svoju domovinu”, zaboravivši da su te 1991. i s hrvatske strane počinjeni brojni zločini i da je uništeno na hiljade obilježja antifašizma, među kojima i ono u Topuskom.
Potpredsjednik SNV-a Saša Milošević ocijenio je da se u svakodnevnom životu u Hrvatskoj slabo osjeća duh ZAVNOH-a ili ga nema.
– Tako je u imenu valute, u brojnim simbolima, u nametanju novogovora, u uništavanju spomenika NOB-a i u uništavanju tekovina NOB-a, u stidljivom i beživotnom slavljenju antifašizma, u školskim programima. Na kraju – tako je u potpunom negiranju klasnog i u potpunom negiranju jugoslavenskog elementa antifašizma u Hrvatskoj, pa je zato i formirana Liga antifašista.
– U zemlji se često razvijaju ratne zastave, ponovno se nose uniforme, a ti u uniformama imaju prevelik utjecaj na politiku. U zemlji sa sve manje rada, a sve više zastava, legitimne su usporedbe s mračnim tridesetima, rekao je Milošević, dodavši da “fašizma ovdje još nema jer je ovo parlamentarna demokracija, ali ima opasno nagriženih rubova i mnogo vukova, koji bi je oderali čim bi im se ukazala prilika”. Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić rekao je u korijenu treba zatrti sve što miriše na retrogradnu ideju.
– U novijoj demokratskoj Hrvatskoj ni jedna opcija koja bi zagovarala te ideje ni na jednim izborima nije imala nikakav uspjeh, rekao je Bandić, a prenijeli mediji koji su, valja zato što je bila subota, ponešto i ovom događaju objavili, za razliku od obilježavanja oslobođenja Zagreba 8. maja, kad su o skupu u zagrebačkoj Gradskoj vijećnici, također s pristojnim brojem uglednih ličnosti izvijestili samo Radio Sljeme i dva internetska portala. Stoga se, nadovezujući na Bandićevu izjavu, može komentirati da opcije koje promoviraju retrogradne ideje, prešućuju i revidiraju ono što se dešavalo, ne moraju pobjeđivati na izborima, kad to dovoljno dobro radi i establišment.
Nenad Jovanović
Antifašističke komemoracije u Istočnoj i Zapadnoj Slavoniji
Počast žrtvama Dudika
Od jula 1941. do februara 1943., Dudik je bio mesto stradanja nevinih stanovnika 61-og mesta Slavonije i Srema
U organizaciji Udruženja antifašističkih boraca i antifašista (UABA) grada Vukovara, u spomen-parku Dudik održana je komemoracija u znak sećanja na 455 žrtava koje su na tom mestu ubijene za vreme Drugog svetskog rata i vladavine tzv. NDH.
– Od 31 .jula 1941. kada su pale prve žrtve u obližnjoj Boboti do 9. februara 1943., Dudik je bio mesto stradanja nevinih ljudi, stanovnika iz 61-og mesta Slavonije i Srema, podsetio je u svom govoru predsednik udruženja Lazo Đokić.
Na još uvek neobnovljeno spomen obeležje vence su i ove godine, uz organizatore, položile brojne delegacije: Saveza antifašističkih boraca, Ministarstva branitelja, Vukovarsko-sremske županije, Grada Vukovara i Generalnog konzulata Srbije u Vukovaru. To su takođe učinili savetnik šefa konzularnog odeljenja ambasade ruske federacije Vladimir Poljanin, delegacije Zajedničkog veća opština, Zajednice UABA Vukovarsko-sremske i Osječko-baranjske županije, VSNM-a grada Vukovara i opštine Borovo, SUBNOR-a Bijeljine, Vrbasa, Laćarka, Šida, Distrikta Brčko i Bijeljine, predsednik Udruženja Prve proleterske briugade Zdenko Duplančić, delegacije grada Zagreba, opštine Borovo, UABA Požege, Borova i Trpinje, penzioneri Negoslavaca, delegacija SDSS-a, vukovarskog SDP-a, SNS-a, Srpskog narodnog foruma, Udruženja porodica nestalih Protiv zaborava i Udruženja građana “Jadovno 1941.”. Nakon komemoracije, u Ružičkinoj kući je održana javna tribina i otvorena izložba fotografija koja svedoči o stradanjima u Dudiku. U programu svečane akademije učestvovali su Vukovarsko srpsko pevačko društvo Javor i recitatori vukovarske Gimnazije.
U Zapadnoj Slavoniji, u Voćinu je 9. maja obilježena 71. godišnjica prvog oslobođenog mjesta u Slavoniji. Obilježavanje treću godinu organiziraju VSNM Virovitičko-podravske županije i Voćina zajedno sa županijskim Udruženjem antifašista. O oslobođenju Voćina je okupljenima govorio Vlado Jurić, predsjednik antifašista, rekavši da su Voćin oslobodile jedinice XVI i XVII slavonske brigade. Vijenac su položili predstavnici županijskog VSNM-a Mladen Kulić i Milenko Obradović.
D. B., N. J.
Selo u Bjelovarsko – bilogorskoj županiji spalo na brojku od četvero stanovnika
Tužna sudbina bilogorskih Cjepidlaka
Cijele Donje Cjepidlake zarasle su, a šikara se proširila na mjestima gdje su nekad bile kuće. Bez struje i vode, bez igdje ikoga, teško je živjeti
Na ulasku u malo mjesto Donje Cjepidlake, smješteno na obroncima Bilogore, s desne strane nalazi se zapušteno mjesno groblje kao vidljiv znak da se u ovo selo nije dugo ništa ulagalo. Situacija se preslikava gotovo na sve segmente. Prometna infrastruktura gotovo da i ne postoji. Umjesto asfalta – makadam. Prije rata ovdje su se nalazile 42 kuće, a tijekom ratnih događanja sve su minirane ili spaljene. Danas Donje Cjepidlake broje sedam obnovljenih kuća, a u njima žive samo dvije obitelji, ukupno četvero stanovnika u čitavom selu.
U prvoj od dvije naseljene kuće živi Stevo Cetinja sa suprugom Nevenkom. U samom mjestu nije bilo rata, ali su kuće devastirane. Ovim supružnicima kuća je opljačkana, a farma od koje su živjeli uništena, kao i ostalim suseljanima. Stevo i Nevenka prvi su se vratili u selo kada im je kuća 2004. godine obnovljena, nakon dugotrajnog i kompliciranog postupka dobivanja rješenja za obnovu kuće zbog neriješenih imovinsko – pravnih odnosa, odnosno suvlasništva nad kućom.
Nadali su se da će isto učiniti i ostali. No tu su problemi tek počeli. Godine bez ijednog stanovnika u selu ostavile su traga. Cijelo mjesto zaraslo je, a šikara se proširila na mjestima gdje su nekad bile kuće. Bez struje i vode, bez igdje ikoga, teško je živjeti. Da bi nešto zaradio za život Cetinja je vrijeme provodio po terenu vozeći kamion, a supruga Nevenka ostala je sama kod kuće gotovo dvije godine. Još ni danas ne zna kako je to preživjela.
– Slabo se živi, od danas do sutra. Nemamo nikakva primanja, nemamo mirovinu. Imao sam veliku želju vratiti se u Donje Cjepidlake. Nekad smo imali veliku farmu, peradarnik, a danas uzgajamo pedesetak ovaca da bi preživjeli. Kad bih mogao, sve bih prodao i otišao, ne osjećam se dobro ovdje. Nitko nas ne pita kako smo – kaže Stevo Cetinja.
Mjesto je prije rata imalo i školu s obzirom na to da je imalo najviše djece u okruženju. Danas je škola pusta, crijep sa krova je poskidan, mjesni dom i spomenik antifašističkoj borbi također su uništeni. Infrastruktura je u lošem stanju, a mještani kažu da cesta nije nasipavana gotovo pet godina. Groblje nije uređeno niti ograđeno, kanali uz cestu nisu održavani, a otvorenih bunara kroz selo ima posvuda. Bilo je i primjera pokušaja uzurpiranja privatnog zemljišta. Teške uvjete života potvrđuje i Stevin sin Ranko koji živi u Bosni i Hercegovini. Ranko često sa suprugom Nevenom i njihovo dvoje djece, Vukom i Vasiljem posjećuje roditelje:
– Ne osjećamo se dobrodošli ovdje. Izgubili smo status naroda kojeg smo prije imali, a sada smo novonastala manjina što je uvreda za nas. Struja je u ovo selo uvedena tek 2007. godine u 11. mjesecu. Ljudi su za vrijeme Nikole Tesle imali struju, a ovdje je došla tek prije nekoliko godina – priča Ranko Cetinja.
Obitelj Cetinja prije dvije godine pisala je predsjedniku republike Ivi Josipoviću o problemima s kojima se susreće. Smatraju kako vlast na državnoj razini ima više razumijevanja za životnu situaciju mještana Donjih Cjepidlaka, od lokalne samouprave koja je zapostavila selo. Kažu da su im obećali svašta, ali nisu od toga ništa izvršili. Cestu, odnosno put su sami morali napraviti. Izuzetak je bivši načelnik općine Đulovac Milan Grahovac koji im je izašao u susret.
Najbliža trgovina nalazi se na nekoliko kilometara udaljenosti u Đulovcu, a kada trebaju rješavati administrativne stvari, moraju do Daruvara. Pokretna trgovina išla je selom do prije nekoliko godina, ali sada više niti nje nema. Mještani kažu da su cijene bile previsoke, a budući da su svi bez primanja, nitko nije proizvode mogao kupovati. Sada potrepštine nabavljaju sami ili im pomažu mještani iz okolnih sela, a čovjek iz Grubišnog Polja dostavlja im kruh. Kako vodovoda nema, vodu vade iz bunara.
Posljednjih dana voda zadaje probleme dugom kućanstvu u kojem živi 82-godišnja Milka Pijetlović s 45-godišnjim sinom Nikolom. Starica inače vodu donosi iz susjedne obnovljene kuće, ali nedavno se pumpa pokvarila. Problem je ubrzo riješen postavljanjem improvizirane slavine u dvorištu. Tople vode nema, pa ju zagrijava na peći. Baka Milka i njezin sin su tek prije tri mjeseca uselili u svoju kuću. Dok nije dobila obnovu, živjeli su u Koreničanima kod susjeda i to nekoliko godina. Drugi sin Krsto pomogao joj je oko dokumentacije za obnovu kuće u Donjim Cjepidlakama. Mirovinu također nema, a ona i Nikola preživljavaju od pomoći za uzdržavanje koju starica dobiva zbog sina koji ima zdravstvenih problema.
No unatoč svim problemima starica je optimistična i kaže da njoj ništa ne treba, da ima sve. Vrijeme krati pletenjem čarapa, a uveseljavaju ju kućni ljubimci koji su joj ponekad i jedino društvo. Ostale obnovljene kuće u selu nisu trajno naseljene, a poneki starosjedioci koji bi se i vratili ne mogu još uvijek dobiti papire za obnovu svojih domova.
Mještani su svjesni da ako se situacija uskoro ne promjeni, odnosno ako u selo ne dođe obitelj s djecom, ubrzo više neće biti nikoga u Donjim Cjepidlakama. Smatraju da se malo toga čini da se ljude privuče u ovaj kraj. U nekoliko okolnih sela već niz godina nema niti jednog stanovnika, a priča o održivom povratku tako pokazuje da nema temelja.
Danijela Havranek
Pripadnici ukrajinske manjine u Hrvatskoj sve u bolje organizirani
Ćirilica Ukrajinaca ne smeta u Vukovaru
Smatramo da se zakon mora poštivati. Uz ćirilicu se vezuju brojni narodi, ona je i ukrajinsko pismo i nikako ne može biti simbol agresije – kaže Marija Semenjuk-Simeunović
Ukrajinci u Hrvatskoj, jedna od najstarijih ukrajinskih dijaspora u svijetu, s velikom pažnjom prate što se događa u domovini njihovih predaka. Okupljeni oko Stožera za istinu o Ukrajini u Zagrebu su organizirali i prosvjede protiv politike Vladimira Putina. Po popisu stanovništva iz 2011. godine, u Hrvatskoj živi oko dvije tisuće Ukrajinaca, a prema procjenama Ukrajinske zajednice u RH, oko četiri tisuće osoba je ukrajinskog porijekla. Najviše, oko 500, živi ih u Vukovarsko-srijemskoj županiji gdje su okupljeni u Vijeće ukrajinske nacionalne manjine, najbolje organizirano ukrajinsko udruženje u zemlji.
– Vijeće je osnovano 2003. godine i već u trećem mandatu djelujemo na zaštiti interesa naše nacionalne manjine. Imamo svoje političke predstavnike na regionalnoj razini i kulturno-umjetničko društvo čijim djelovanjem čuvamo nacionalni identitet i promoviramo svoju kulturu i običaje. Mnogo toga smo postigli u Vukovaru. Obnovljena je grkokatolička crkva, pokrenuli smo izgradnju Ukrajinskog doma, imamo nastavu po modelu C. Svake godine održavamo veliku manifestaciju “Dani ukrajinske kulture”, a kulturno-umjetničke aktivnosti njegujemo u vrlo brojnoj udruzi, objašnjava nam predsjednica Vijeća Marija Semenjuk-Simeunović, koja pripada šestoj generaciji hrvatskih Ukrajinaca.
Njeni prabaka i pradjed živjeli su u Bosni i Hercegovini. Ukrajinci su to područje naseljavali jer im se povoljno nudila zemlja, a tijekom burnih povijesnih razdoblja, najčešće iz ekonomskih razloga, prelazili su u Hrvatsku. Nakon Domovinskog rata broj Ukrajinaca u Vukovaru se prepolovio jer su mnogi iselili, najviše u Ameriku i Australiju. Ali ima i onih koji su došli živjeti na istok Hrvatske.
Tetjana Kočnjeva iz grada Venohradiv u Zakarpatju, u Vukovar je doselila 2006. godine zbog ljubavi. Njen suprug je hrvatski Rusin, u Ukrajinu je došao tražiti svoje korijene i familiju, a vratio se s Tetjanom.
– Ovdje sam odmah počela tražiti svoje Ukrajince. Rado su me prihvatili i tako sam počela pjevati u zboru, kaže nam na dobrom hrvatskom jeziku.
Na pohvalu da odlično govori naš jezik odmahuje rukom i naglašava kako zbog izrazitog naglaska kojeg se ne može riješiti, malo-malo nekom zapne za uho pa ju priupita odakle je. Ističe da su Ukrajinci u Vukovaru uspjeli očuvati izvorni ukrajinski jezik, a posebno joj je zanimljivo kako se hrvatski implementirao u ukrajinski i kako su neke hrvatske riječi dobile svoje ukrajinske inačice. Zbog toga je ovdje nedavno bila i ekipa ukrajinskih stručnjaka koja među dijasporom u svijetu, a njenih pripadnika ima gotovo 20 milijuna, istražuje jezik i običaje za knjigu i dokumentarac.
Tetjana je jedna je od tridesetak članova Ukrajinskog narodnog zbora, koji djeluje u okviru vukovarskog Ukrajinskog kulturno-prosvjetnog društva Ivan Franko. U sobi jedne privatne kuće u Petrovcima, u predgrađu Vukovara, mjestu gdje živi najveći broj Ukrajinaca, narodne pjesme vježbaju podjednako mladi i stariji. Osim njih u društvu djeluju još dvije sekcije, Ukrajinska dječja skupina Sunašce i Ukrajinske narodne rukotvorine.
Kuća se nalazi točno preko puta mjesta gdje je započela gradnja Nacionalnog doma Ukrajinaca u kojemu će se odvijati sve buduće aktivnosti. Osim dvorane za vježbanje i priredbe bili bi tu uredi, knjižnica i muzej.
– Zamišljeno je da ovdje bude sjedište naše zajednice, ali trenutno smo stali s izgradnjom i sjedište je privremeno smješteno u Zagrebu. Dom je financiran uglavnom iz državnog proračuna putem Savjeta za nacionalne manjine, ali puno su nam pomogli Vukovarsko-srijemska županija, Svjetski kongres Ukrajinaca, Fond za obnovu i razvoj Vukovara i velikim dijelom naši članovi koji su skupili početna sredstva za kupnju zemljišta za gradnju na kojem je bila ruševna kuća. Naši članovi su dobrovoljnim radom uklonili taj objekt i pripremili prostor za izgradnju, kaže predsjednik društva Vasilj Voras.
U Vukovaru djeluje i Udruga za tjelovježbu Hopak, nazvana po tradicionalnom ukrajinskom plesu. Predsjednik joj je nagrađivani badi bilder Željko Mazurek, koji u svom fitness klubu promovira zdravi način života, ispravnu prehranu i zdravo vježbanje. Dvorana je sva u žuto-plavom, kao Ukrajinska zastava. Iz zvučnih kutija dopiru zvuci ukrajinske glazbe. Pod ukrajinskim maršem mladići i djevojke iz čučnjeva dižu tegove. Neki dosežu i do 250 kilograma.
– Prakticiram isključivo fitness bez upotrebe ikakvih stimulativnih pomagala nego isključivo prirodnim metodama vježbanja i ishrane – govori nam Mazurek.
Na vratima budućeg doma, baš kao i na ulazu u kancelariju manjinskog vijeća, uz nazive na hrvatskom stoji – ćirilica. Ukrajinska! Nitko je nije dirao svih ovih godina niti je ikome smetala, a ploče nisu dirane i u vrijeme nedavnih divljanja nacionalističkih skupina.
– Gradske strukture su tražile od nas da se očitujemo o ćirilici, a mi smatramo da se zakon mora poštivati. Uz nju se vezuju brojni narodi, ona je i ukrajinsko pismo i nikako ne može biti simbol agresije – kaže Marija Semenjuk-Simeunović.
Obnovili ratom porušenu crkvu
U Vukovaru postoji Ukrajinska ulica, a u njoj grkokatolička crkva Krista Kralja, u kojoj se mise služe na ukrajinskom i rusinskom jeziku. Jedinstvena je po mozaiku kakvog nema, kažu nam ovdašnji Ukrajinci, u cijeloj istočnoj Europi. Gradnja crkve počela je šezdesetih godina prošlog stoljeća, a tek što je pred rat dovršena, potpuno je srušena. Obnovljena je nakon mirne reintegracije zahvaljujući donacijama ukrajinske i rusinske dijaspore.
Goran Gazdek
Stišani prigovori bjelovarskih udruga zbog obnovljenog obilježja u Gudovcu
Tenzije brzo spuštene
Ćirilične ploče na spomen – području u Gudovcu nisu hir VSNM-a Bjelovara već posljedica poštivanja konzervatorskih pravila
Tek što su vraćene spomen- ploče žrtvama ustaškog terora u Gudovcu, reagirala je Udruga hrvatskih branitelja liječenih od PTSP-a grada Bjelovara. Zasmetalo im je ćirilično pismo kojim su ispisana imena 195 civila ubijenih na tom mjestu 27. travnja 1941. godine.
– Mi kao udruga nismo protiv zaborava prošlosti. Svaki zločin se mora kazniti i ne smije se zaboraviti, ali želimo ukazati da su sve ploče na spomen području Gudovac, koji je nedavno dijelom obnovljen, napisane ćiriličnim pismom i postavljamo pitanje zašto? Ako nisu na službenom pismu, a to je koliko znamo latinica, zašto nisu barem napisane dvojezičnim znakovljem?, kazao je novinarima predsjednik Željko Nesek, zamolivši sve mjerodavne institucije da nešto poduzmu “jer uskoro bi se mogle tražiti i ćirilične table na ulasku u Gudovac”.
Ubrzo se sastao i Zbor braniteljskih udruga, ali je žešća reakcija izostala jer su institucije koje je Nesek pozvao, smirile tenzije pravovremenim objašnjenjem da ćirilične ploče nisu nikakav hir VSNM-a Bjelovara koje je počelo obnavljati cijelo spomen-područje već posljedica poštivanja konzervatorskih pravila po kojima spomenik mora izgledati onako kako je izgledao 1955. godine kada je postavljen.
– Objasnili smo braniteljskim udrugama da se ovdje zaista ne radi ni o kakvoj političkoj konotaciji jer ove ploče nemaju veze s pravom na ćirilično pismo kako je to u Vukovaru i u drugim mjestima gdje postotak srpskog stanovništva veći – kaže predsjednik VSNM-a Bjelovara Gojko Ćuruvija.
Predsjednik Mjesnog odbora Gudovac Dario Hrebak odmah se uključio u rješavanje problema plašeći se nepotrebne politizacije, a bjelovarski gradonačelnik Antun Korošec svjestan je da je slučaj možda uvjetovan politikom, sve je pozvao na razum i toleranciju jer “Hrvatska s na ovakvim slučajevima ne smije dijeliti”.
– Vjerujem da za nikoga nije sporno da je 1941. godine napravljen zločin zbog fašističke i ustaške ideologije. Neosporno je i da je napravljen kulturocid, jer je zbog potpuno iracionalnog razloga spomen-groblje devastirano u Domovinskom ratu. Uništene su spomen ploče, kosturnice i vrhunsko umjetničko djelo, Bjelovarčanina i hrvatskog kipara svjetskog glasa Vojina Bakića. Zato će put uređenja spomen područja biti nastavljen jer antifašizam je opredjeljenje koje nije u koliziji s vrijednostima Domovinskog rata – kaže gradonačelnik Korošec.
U nizu sastanaka i razgovora dogovoreno je da na ulazu u spomen područje, u dogovoru s konzervatorima, bude postavljena ploča na kojoj će latiničnim pismom biti objašnjeno što se na tom mjestu tijekom povijesti događalo. Ovakav rasplet događaja zadovoljio je sve strane: braniteljske udruge, antifašiste, manjinsko vijeće i lokalnu upravu.
– Vjerujem da ćemo brzo osmisliti tekst i prikupiti novac za postavljanje ploča – nada se Ćuruvija.
Goran Gazdek
Glas manjina u EU
U sklopu predizborne kampanje za Evropski parlament Milorad Pupovac je u nedjelju posjetio Karlovac, Pulu i Ogulin. U Karlovcu je pojasnio da iza njegove kandidature pored SDSS-a stoje najznačajnije srpske institucije u RH (SNV, Prosvjeta, Privrednik, ZVO, hrvatski antifašisti, veliki dio nevladinih organizacija, civilnog sektora kao i manjinskih zajednica te SDP, HNS, IDS i HSU. Prihvatio je posljednje, 11. mjesto na toj zajedničkoj listi jer računa na tzv. preferencijalne glasove i to posebno od organizacija i institucija koje su ga podržale kao kandidata. Pupovac smatra da bi morao osvojiti 25 hiljada glasova, ali za siguran prolaz trebalo bi mu oko 35-40 hiljada glasova, jer će sve ovisiti o izlaznosti.
– U vrijeme kada se drastično širom EU i Evrope smanjuju manjinska prava, trebamo imati svog predstavnika u parlamentu EU bilo bi izuzetno korisno kad bi se glas manjina u tom tijelu ipak čuo, kazao je Pupovac.
– Također želimo da u Evropskom parlamentu bude što više glasova koji će govoriti protiv narastajuće nejednakosti građana, kako među narodima tako i među ljudima koji se sve više bogate dok velika većina postaje sve siromašnija. Treba čuti glas protiv surovosti kapitalizma. Sve nam se uvjetuje iz Bruxelesa (budžet, brodogradnja, izručivanje građana…), 75 posto odluka donosi Bruxeles, dok samo jednu četvrtinu naš Sabor pa i zato želimo da se čuje naš glas tamo, rekao je Pupovac.
M. C.
Počast u Veljunu
Petnaesti put zaredom od 2000. godine, predstavnici srpske zajednice u Karlovačkoj županiji održali su komemorativni skup u Veljunu u znak sjećanja na 525 nevinih žrtava ubijenih na Đurđevdan 1941.godine. Parastos za žrtve je održao Željko Vidaković, paroh sa Kolarića, zapaljene su svijeće i položeni vijenci na Spomen-kosturnicu i na Spomenik žrtvama terora. Prvi put sudjelovali su i službeni predstavnici vlasti grada Slunja: zamjenik gradonačelnika Josip Gračan sa nekoliko vijećnika.
– Veljun je bio drugi masovni zločin u državi koja nije stigla obilježiti ni mjesec dana svog postojanja, objesiti zastave na državne institucije, niti usvojiti sve zakone, kazao je Milorad Pupovac, predsjednik SNV-a, dodavši da se, nakon Gudovca gdje je ubijeno 195 muškaraca, u Veljunu dogodio još veći i teži zločin po istom modelu.
Udruženja antifašista i pripadnici Prvog kordunaškog korpusa položili su vijence i zapalili svijeće na postolju srušenog centralnog partizanskog spomenika u bivšem karlovačkom Perivoju slobode, povodom obljetnice oslobođenja ovoga grada. Skromnoj komemoraciji prisustvovali su saborski zastupnik SDP-a Josip Benčić i dogradonačelnik Karlovca Dubravko Delić, dok je o 69-toj godišnjici govorio Mirko Miladinović, predsjednik Gradske i Županijske organizacije antifašista.
Milan Cimeša
Srpski centar u Puli
U Puli je otvoren “Srpski kulturni centar u Istri”. Otvaranju su prisustvovali predsjednik Ivo Josipović, Jasmina Mitrović Marić kao izaslanica predsjednika Srbije, istarski župan Valter Flego i gradonačelnik Boris Miletić. Centar veličine 150 kvadratnih metara nalazi se u gradskoj jezgri i uređen je kao multifunkcionalan prostor u kojem će se odvijati različiti kulturni sadržaji. Čast da ispred Koordinacije Srba u Istri uz predsjednika Josipovića službeno otvori centar, pripala je Radomiru Jankoviću, najstarijem i najaktivnijim članom srpskih organizacija u Istri.
R. I.
Osnivačka skupština Aktiva žena Samostalne demokratske srpske stranke
Primer svim ženama
Cilj Aktiva je veća zastupljenost žena u predstavničkim i izvršnim telima jedinica lokalne i regionalne samouprave te u telima državne uprave
U Puli je u nedelju, 11.maja održana osnivačka skupština Aktiva žena Samostalne demokratske srpske stranke. Cilj ove stranačke podorganizacije je značajnija uloga žena članica SDSS-a u oblikovanju i ostvarivanju ukupnog političkog delovanja ove stranke, promovisanja prava žena te jednakosti žena i rodne ravnopravnosti kao osnovnih društvenih vrednosti.
Cilj je takođe veća zastupljenost žena u predstavničkim i izvršnim telima jedinica lokalne i regionalne samouprave te u telima državne uprave. Za predsednicu je izabrana Mirjana Galo iz Pule koja je i pokrenula tu inicijativu.
– Ovo je sigurno jedan istorijski događaj. Mislim da na potez koji smo napravili možemo biti ponosni svi mi, ne samo u SDSS-u već i u srpskoj zajednici uopšte. Žene su prepoznale važnost jačanja svoje uloge u društvu i mislim da će puno pametnije i razboritije voditi politiku u interesu svih građana i građanki, posebno naše srpske manjine. Raduje me da su kolege u našoj stranci prepoznale važnost svega toga i maksimalno nas podržale. Nema puno stranaka koje ženama daju takvu podršku, kazala nam je Mirjana Galo.
Izrazila je uverenje da će Aktiv žena SDSS-a biti pravi primer svim ženama kako se treba zalagati za ravnopravnost i jednakost spolova, manjina i svih ranjivih grupa. Dodala je da će prioritet u radu Aktiva biti edukacija žena koje ne žele biti tek brojka već žele biti sposobne za preuzimanje odgovornih funkcija u politici i društvu. Za potpredsednice Aktiva žena izabrane su Dragana Jeckov iz Negoslavaca, Mirjana Olujić Voloder iz Siska i Anja Rašković iz Ervenika. Predsednik SDSS-a Vojislav Stanimirović je istakao da predrasude koje inače vladaju u našim sredinama o tome da žene trebaju biti samo domaćice i majke moraju biti prevaziđene.
– Ako krenemo od najvišeg zakodavnog tela RH gde je samo 20 posto žena, vidimo kakva je zapravo situacija u Republici Hrvatskoj po zastupljenosti žena i možemo zamisliti kakva je onda na nekom nižem nivou, u županijama, gradovima i opštinama. Zbog toga te predrasude moramo odbaciti i moramo se početi pridržavati zakona jer je nedopustivo da populacija koja čini 50 posto u ukupnom stanovništvu ne odlučuje sama o sebi već o njenoj sudbini odlučuju muškarci. Moramo to prevazići, a ovo što smo napravili u SDSS-u je jedan korak ka tome, istakao je Stanimirović.
Osim stranačkih kolega, saborskih zastupnika Milorada Pupovca, Mileta Horvata i Dragana Crnogorca, skupštinu Aktiva žena SDSS-a pozdravile su gošće iz SDP-a Istarske županije, Pule i Buzeta, Zelene stranke iz Pule te predstavnik Roma u Istri.
D. Bošnjak
Petar Mamula, zamjenik župana Primorsko-goranske županije
Kontrola sredstava
Primorsko – goranska županija će se financijski uključiti u realizaciju izgradnje Srpskog kulturnog centra u Rijeci, kao jednog od najvećih manjinskih projekata na području županije
Moje uobičajeno prvo pitanje je da se sagovornik najprije predstavi našim čitaocima. Tko je Petar Mamula?
Imam 37 godina, diplomirani sam inženjer agronomije iz Gomirja. U politici sam od 2011. (SDSS) kada sam izabran u VSNM grada Vrbovskog i za potpredsjednika VSNM-a Primorsko-goranske županije (PGŽ). Na lokalnim izborima 2013., kao kandidat koalicije oko SDP-a, izabran sam za zamjenika župana iz redova srpske zajednice. Činom kandidature na listi SDP-a izašao sam iz SDSS-a, a odnedavno sam i član SDP-a.
Zbog čega ste promijenili stranačku pripadnost?
Osnovna činjenica koja me ponukala na ove poteze je stav je da se interesi Srba u PGŽ mogu puno kvalitetnije zastupati u sklopu vladajuće koalicije za što u županijskoj organizaciji SDSS-a nije bilo i trenutno nema kapaciteta. I, inače mislim da politika koju SDSS zastupa na ratom poharanim područjima RH nije nešto za što postoji plodno tlo u Primorsko-goranskoj županiji i to se pokazalo na prethodnim manjinskim izborima. Ratni vihor je prošao, i na ovim područjima na kojima nije bilo direktnih stradanja, progona i razaranja vrlosu brzo postali aktuelni egzistencijalni problemi koji muče građane u cjelini, kao i najveći problem Srba i ostalih nacionalnih manjina, a to je asimilacija, odnosno problem kako očuvati svoj nacionalni identitet.
Mnogi se žale da jedinice lokalne i regionalne uprave i samouprave nedovoljno financiraju rad manjinskih vijeća. Kako je to u PGŽ?
Što se tiče financiranja manjinskih potreba moram reći da sam i sam iznenađen čitajući izvještaje o provedbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina za 2012. po kojem ispada da je PGŽ odmah iza grada Zagreba po financiranju vijeća i predstavnika nacionalnih manjina na svojem području. Mjestu na toj rang listi svakako doprinosi i činjenica da smo županija sa velikim brojem manjina, ali i govori o tome da smo daleko ispred drugih po financiranju zakonskog standarda manjinskih prava. Osim tih sredstava moram napomenuti da redovito godišnje financiramo i programe ostalih manjinskih udruženja za što upravo traje novi natječaj. Primorsko – goranska županija će se financijski uključiti u realizaciju izgradnje Srpskog kulturnog centra u Rijeci, kao jednog od najvećih manjinskih projekata na području županije.
Kako ocjenjujete položaj Srba na području vaše županije?
Postoje problemi ruralnih i urbanih Srba. Postoji značajna srpska zajednica u gradu Vrbovskom, od kuda i sam dolazim, gdje Srbi imaju pravo na primjenu odredaba Ustavnog zakona o dvojezičnosti. No, glavni naš problem je egzistencija. Mladi odlaze na studije i školu u Rijeku i Zagreb, tamo pronađu posao i više se u Gorski kotar ne vraćaju, a time se gubi i biološka osnova za zadržavanje i održavanje naše zajednice, a onda time za održavanje našeg identiteta. Urbani Srbi, a u Rijeci ih živi oko 8500 i tu postoji znatan kapacitet za djelovanje u našim institucijama na očuvanje nacionalnog identiteta, trenutno imaju problem po mom mišljenju, međusobne komunikacije i prevelikog uplitanja politike u rad organizacija koje se bave njegovanjem kulture i očuvanjem identiteta. To je dovelo do narušenih međuljudskih odnosa. Trebalo bi imati, sa obzirom na velika dobivena sredstva, puno bolje mehanizme raspodjele i kontrole utroška sredstava u lokalnim sredinama. Inače, Srba u PGŽ po posljednjem popisu ima oko 15 hiljada, a organizirani su kroz osam vijeća i tri predstavnika izabrana na izborima 2011. Imamo pravo na manjinskog zamjenika župana i zamjenika gradonačelnika u Vrbovskom. Svakako bih pohvalio odličnu komunikaciju sa županom Zlatkom Komadinom.
M. C.
U Belom Manastiru održane manifestacije “Različitost je bogatstvo” i “Sajam udruženja Baranja”
Različitost u zajednici
Ovogodišnji program manifestacija ponudio je različite sadržaje koji su, u suncem okupanom subotnjem danu, privukli brojne posetioce
Čime se bave nacionalne manjine i baranjska udruženja, kojih ima oko tristotinjak, a samo u Gradu Belom Manastiru preko sto, već godinama pokazuju manifestacije “Različitost je bogatstvo” i “Sajam udruženja Baranja”. I ove godine bogatstvo različitosti bila je zajednička poveznica manifestacija koje su održane istoga dana, 10. maja, čime je ostvarena dodatna vrednost.
Manifestacija “Različitost je bogatstvo”, koju organizuje Grad Beli Manastir u saradnji s četiri nacionalne manjine (srpskom, mađarskom, romskom i nemačkom), prvi put je održana 2012. godine u jedinom baranjskom gradu u kojem pripadnici nacionalnih manjina čine respektabilnih 40% od ukupnog broja stanovnika. I ove godine, po treći put zaredom, nacionalne zajednice predstavile su javnosti svoje običaje, tradiciju, folklor i kulturu kroz različite kulturne, etnografske sadržaje i bogatu gastro ponudu nacionalnih kuhinja. Osvrnuvši se kako su manjine naše bogatstvo, jer od ukupno 22 priznate manjine u Hrvatskoj na ovom području ih je 20, obe manifestacije otvorio je belomanastirski gradonačelnik Ivan Doboš, a prisustvovali su i njegovi zamenici Predrag Stojanović, Zoran Kranjčec i Marko Bogatić, predsednica Gradskog veća Jadranka Sabljak te generalni konzul Srbije u Vukovaru Živorad Simić. Ovogodišnji program manifestacija ponudio je različite sadržaje koji su, u suncem okupanom subotnjem danu, privukli brojne posetioce, koji su mogli razgledati brojne štandove na kojima je bilo izloženo etnografsko bogatstvo i gastro ponuda nacionalnih kuhinja.
U prostoru belomanastirskog Centra za kulturu ljubitelji fotografije mogli su uživati u odličnoj izložbi Ane Lakatoš i Dragana Đurića, a na pozornici koja je bila postavljena u blizini štandova, pevali su i plesali članovi kulturno-umetničkih društava SKUD Jovan Lazić i MKUD Pel Monostor. Ono što su građani s nestrpljenjem očekivali bilo je posluženje zajedničkog ručka za sve, a za odličan grah koji je skuvan u ogromnom kotliću kao i uvek tražio se tanjir više.
“Sajam udruženja Baranja” već devetu godinu za redom organizovala je Mirovna grupa Oaza iz Belog Manastira, a ove godine partneri u organizaciji su bili udruženje osoba sa alergijama i problemima disanja Alerga iz Belog Manastira i Grad Beli Manastir. Sajam udruženja financiralo je Ministarstvo socijalne politike i mladih u sklopu Oazinog projekta “Volontirajmo za zajednicu”, a cilj sajma bilo je pokazati čime se bave baranjska udruženja te afirmirati volonterski rad za dobrobit društva u celini. Kulminacija manifestacija održana je u večernjim satima u Mađarskoj kući gde je upriličena izložba i degustacija starih jela iz bakinih kuhinja pod nazivom “Okusi kojih se sećamo”.
Zoran Popović
SKD Prosvjeta učestvovala na 37. smotri folklornih amatera grada Zagreba
Zaigrali kao Šumadinci
Ansambli tek četiri nacionalne manjine u Zagrebu, među kojima “Prosvjete” predstavile su se na koncertu upriličenom 27. aprila u dvorani Pučkog učilišta u Dubravi u okviru 37. smotre folklornih amatera grada Zagreba. “Prosvjeta” se predstavila “Igrama iz Šumadije”, u koreografiji Ivana Kačurova, plesanim uz pratnju nedavno oformljenog orkestra u kome svira i voditeljica Nada Komljenović, sve uz zdušno bodrenje i aplaudiranje publike, što su doživjeli i ostali učesnici.
Starije članice plesne grupe Židovske općine “Or Hašemeš” pod vodstvom Nede Visler predstavile su se melodijama i plesovima o ljepoti Izraela koju su s radija od sredina prošlog vijeka slušali doseljenici u kibucima. Folklornu grupu “Bosana”, Bošnjačke nacionalne zajednice Zagreba i Zagrebačke županije, predstavljala su djeca sa svojim brojalicama i plesovima, dok je češka folklorna grupa “Jeteliček” nastupom obilježila 15 godina rada. Svoja su umijeća, ovaj put francuskim plesnim nasljeđem pokazali i članovi grupe za međunarodni folklor Studenskog kulturno-umjetničkog društva “Ivan Goran Kovačić”.
Na ovogodišnjoj smotri koja se održava od 26. aprila do 15. Juna učestvuje ukupno 68 KUD-ova i ansambala sa 7.000 izvođača.
N. J.
Stogodnjak (216)
16. 5. – 23. 5. 1914: predstavnici više od 200 srpskih zemljoradničkih zadruga iz cijele Monarhije okupili su se na kongresu u Lipiku da bi razgovarali o svojim budućim planovima. Zanimljivo je, međutim, da novine više pišu o šarenilu narodnih nošnji i dojmu kojeg su sudionici kongresa ostavili na goste u lječilištu, nego o stvarnim problemima s kojim su zadrugari suočeni. Tako će Srbobran napisati: “I strani gosti, njih više od 1000, koji se nalaze u Lipiku na liječenju s nasladom promatraju ozbiljnost ponašanja i govora naših zadrugara, te ne mogu ni da shvate ovu harmoniju narodne inteligencije i ratara. Osobito promatraju narodne nošnje, gledajući kršne Ličane, naše Banovce, Slavonce, Sremce, Bačvane i Banaćane…”
* stanoviti Nikola Klicin, bivši policijski detektiv iz Vršca, protjeran je iz Srbije u Austro-Ugarsku pod sumnjom da se bavi špijunažom. Ništa posebno, ni osobito novo da novosadski list Zastava iza svega, uz ostalo, ne vidi komplot zagrebačkog Srbobrana, za kojeg tvrdi: “To je smišljena afera u režiji samostalaca i njihovih podrepaša, kako bi se naškodilo našem listu.” Iz Zagreba im odgovaraju: “Zašto ‘Zastava’ od nas traži da šutimo o špijunaži Nikole Klicina po Srbiji? Čime su nas to radikali obavezali na takvu ljubaznost ili nazarenstvo?” Pravi odgovor ne dobivaju ni od koga već ga nalaze sami, u činjenici da je dotični Nikola Klicin ustvari rođeni brat urednika Zastave – Mile Klicina! Zato bi se, kažu, moralo o svemu šutjeti, novinarske solidarnosti radi. A pritom se zaboravlja da je ta ista Zastava, nastavlja zagrebački list, “prije dvije-tri godine infamno lagala da Milan Pribićević protežira u Srbiji austrijske špijune…” Zašto Zastava nije šutjela tada? Ovo pitanje doduše nitko nije izravno postavio, ali sam kontekst ga je izravno nametnuo.
* pokopan je književnik Jovan Skerlić. Novine objavljuju da je pogreb bio veličanstveniji nego ijedan drugi što ih je Beograd dotad vidio. Počeo je u dva časa, a završio tek u sedam uveče. U prolazu pokraj Dvora kralj je sa prozora odao počast mrtvom tijelu velikog naučnog i nacionalnog radnika, a pri povratku povorke iz crkve kralj se opet pojavio na prozoru i ostao sve dotle dok se pratnja nije izgubila na Terazijama.
* na suđenju četvorci, optuženoj za krivotvorenje oporuke bogate zagrebačke Srpkinje i posjednice Jovanke Popović, ostala je – trojka! U međuvremenu je, naime, umro drugooptuženi Aćim Krbavac, potpukovnik u miru, pa je silom prilika sudski postupak protiv njega obustavljen.
* Srpska đačka omladina u Zagrebu priredila je svoju tradicionalnu priredbu s igrankom u dvorani srpske škole u Bogovićevoj ulici. Uz prisustvovanje velikog broja Srba i Hrvata na priredbi su, uz ostale, nastupili i poznato Srpsko građansko pjevačko društvo, zatim mladi čelist u usponu Vladimir Stilinović, te amaterska kazališna družina koja je izvela Nušićeva “Običnog čovjeka”. Poslije koncerta i kazališne predstave uslijedila je igranka na kojoj je svirala vojna muzika 53. pješačke pukovnije.
Đorđe Ličina