Poslije Juge potop

U trima državama regije ista slika: u Hrvatskoj poplavljena Slavonija, u Bosni i Hercegovini silni gradovi i sela, baš kao i u Srbiji. U Hrvatskoj su poplave odnijele dvije žrtve, u BiH je stradalo više od 20 ljudi (u utorak je proglašen dan žalosti), u Srbiji je, prema službenim izjavama, zasad 14 mrtvih samo u Obrenovcu, pa je u utorak, dok nastaje ovaj tekst, proglašena trodnevna nacionalna žalost. Pored svega, zasad još ništa nije gotovo ni u jednoj od triju zemalja, jer je još neizvjesno gdje će se obraniti savski nasipi a gdje neće, kao što je neizvjesno i koliko će porasti Dunav i hoće li se razliti i negdje drugdje, kao što je već podivljao u Malom Zvorniku.

Valja sačekati da se izračunaju štete, a javnost svih zemalja i dalje najviše potresaju slike ljudi u spasilačkim čamcima koji su u nemalom broju slučajeva izgubili apsolutno sve, (ponovljeni) prizori iz izbjegličkih centara, apeli da se pomogne s čime i koliko tko može. I to treće je apsolutno identično u svim državama: ljudi se odazivaju, pomažu nepoznatim stradalnicima, dobrovoljci uskaču oko održavanja ili gradnje nasipa, da bi se spriječile nove ili još veće katastrofe. I političari su nam gotovo isti: netko je ovih dana zaključio u Srbiji da ova vlast ne zaslužuje ovaj narod, a to bi se moglo izreći kao jedinstvena ocjena za sve.

Kada se usporede hrvatski i srpski premijer, mora se priznati da je Zoran Milanović ipak u prednosti pred Aleksandrom Vučićem. Nakon kratkotrajne predizborne kampanje za Evropski parlament Milanović je svratio do poplavljenih u Slavoniji: barem se ne miješa u ono što mu nije posao, ali bi mu posao bio da sjedi u Vladi i pomaže u onome što može i što mu je u opisu posla. U pravu je i u tome što slikanje s poplavljenima smatra demagogijom i na to bi se mogao ugledati i Vučić, na kojega bi se u puno većoj mjeri nego na Milanovića i njegove ministre mogla primijeniti izjava Milana Bandića da “nema naočala tamnih i vožnje amfibijom po jezeru k’o Sean Connery“.

Licemjerna je i odluka SDP-a, HNS-a, IDS-a i HSU-a o prekidu marketinških aktivnosti u posljednjem tjednu izborne kampanje za Evropski parlament, kako bi taj novac dali kao pomoć poplavljenim područjima: očito je pala tek pošto je netko primijetio bijes javnosti zbog svega što se događa. Nije tu ni oporbeni HDZ ništa bolji: dok voda guta Slavonski Brod, Županju i ostala mjesta, dok se – kao jedina dobra vijest – nakon više od dva desetljeća pojavila iskrena solidarnost između građana cijele regije, Tomislav Karamarko bulazni o “lažnoj socijaldemokraciji, koja nije ništa drugo nego jugofilija i jugonostalgija”.

Bosna i Hercegovina, kao i u mnogočemu drugome, poseban je slučaj, ili su, bolje rečeno, ondje stvari dovedene do puno vidljivijih apsurda. Dosadašnji podaci kažu da je milijun ljudi bez vode, četvrtina stanovništva neposredno je pogođena poplavama, registrirano je više od 2.000 klizišta, ali to nije motiviralo Vijeće ministara BiH da odmah po početku katastrofe održi izvanrednu sjednicu i proglasi izvanredno stanje. Sastali su se tek nakon šest dana katastrofe i iznjedrili zaključak da su to “već učinile entitetske vlade”, kako reče predsjedavajući Vijeća ministara Vjekoslav Bevanda, iako su i one kasnile s odlukom. Ministar vanjskih poslova Zlatko Lagumdžija lakonski je pak izjavio: “Što kažu, ako treba odgovarati, spremni smo odgovarati. Međutim, mislim da je ovo pokazalo da ima jako puno lekcija koje nismo naučili i koje moramo naučiti.”

Cijela situacija u Bosni i Hercegovini pokazala je da vlast na svim razinama u državi kasni za realnošću 48 sati, kaže Dragan Bursać, novinar portala Buka za Radio Slobodnu Evropu. “To je kombinacija nekompetentnosti i diletantizma sa jedne strane. Sa druge strane, u podsvijesti tih ljudi je izborna godina i šta god da se desi, oni će to gledati bar na podsvjesnom nivou tako. Koliko god se oni, navodno, distancirali i ograđivali od toga, sve će biti kroz rakurs predstojećih izbora”, ocjenjuje Bursać. Kazao je i da je posebna priča činjenica da su se TV kamere i mikrofoni koristili u svrhe osobne i stranačke promocije. A slikali su se, od federalnog premijera Nermina Nikšića, koji je nakon nekog vremena zaključio da mu je mjesto u Sarajevu i da treba da postoji neki “sistem i red” u organizaciji pomoći, do Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske, uobičajeno bezobraznog prema novinarima, koji je u Bjeljini (koja je među najžešće stradalim gradovima u BiH) novinarki BN Televizije, na pitanje je li mu važniji Beograd od Semberije, odbrusio: “Vi nećete utvrđivati moje prioritete!”

U Srbiji su još nepoznati razmjeri katastrofe. Službeno je dosad evakuirano više od 30 tisuća ljudi, stradali su Obrenovac (kompletno iseljen), Krupanj, Paraćin i još mnogi gradovi i sela, Smederevska Palanka i još neka mjesta danima su već bez vode, Mali Zvornik je odsječen od svijeta, rudarski kopovi Kolubare natopljeni su vodom, ugrožene su termoelektrana “Nikola Tesla” u Obrenovcu i termoelektrana u Kostolcu, Vojvodina i Šabac tek čekaju što će se dogoditi kada vodeni val iz Hrvatske stigne u Srbiju… Nesposobna i nekompetentna vlast, kako se čini, tragediju je učinila još većom, o čemu svjedoči slučaj Obrenovca, koji je jedna od općina Grada Beograda. Nekoliko dana pred katastrofu, Republički hidrometeorološki zavod je najavio da će vodostaji na Kolubari prijeći granicu redovne obrane već 14. svibnja, a granicu izvanredne 15. svibnja, ali ni gradske ni republičke institucije ništa nisu poduzele. Građani su već 15. svibnja oko 19 sati primijetili da je popustio nasip i apelirali da se započne s evakuacijom, nekoliko sati kasnije jedan je građanin Obrenovca predložio da se uključe sirene za uzbunu, ali je predsjednik općine (Vučićev naprednjak) tvrdio da bi to “izazvalo paniku”. Gradonačelnik Beograda Siniša Mali poziva pak Obrenovčane da ostanu u svojim kućama i ne izlaze iz njih… Za to vrijeme, voda nadire i u samo središte grada, koji ostaje bez struje i vode i tek se u subotu, 17. svibnja u pet ujutro, oglašava sirena za uzbunu i počinje ozbiljna i dramatična evakuacija.

Dramatično je bilo i u Šapcu, gdje je postojala opasnost da Sava probije nasipe. Vučić je zbog toga pozvao dobrovoljce da krenu put Šapca i pomognu puniti vreće s pijeskom: javio se velik broj ljudi, neki su i uspjeli i doći, ali sve je bilo u kaosu – ni dovoljno lopata, ni vreća, ni organizacije. Tu se, međutim, krije politička začkoljica: u Šapcu na vlasti nije SNS, pa je valjalo potaknuti smjenu “nesposobnih” lokalnih čelnika jer, po Vučiću, za sve su krive lokalne vlasti. Ta se špranca ponavlja u još nekim gradovima – Paraćinu, Svilajncu, Smederevskoj Palanci, Krupnju, u kojima na vlasti nisu naprednjaci.

Ni Srpska pravoslavna crkva nije ostala izvan priče o poplavama: patrijarh Irinej poplave je protumačio kao “Božju opomenu da se sklonimo sa puta poroka, zlobe i bezakonja”, precizirajući na kakav porok misli: najavljenu Paradu ponosa koja je, po patrijarhu, “veliko bezakonje i mrski porok”. Obrecnuo se Vučić na SPC, pa je to valjda imalo za posljedicu da i Patrijaršija prikuplja humanitarnu pomoć, što nije bila česta slika posljednjih desetljeća.

Već rekosmo da se u sve tri države ovom prigodom pokazala solidarnost građana: vijesti o pomoći Hrvatske Srbiji po portalima su se uglavnom komentirale s “hvala, susjedi”, nema uobičajeno ružnih komentara o Crnoj Gori, koja je također odmah priskočila u pomoć. Pomoć, onu međusobnu, građansku (jer građani se sami organiziraju u svim državama, kako znaju i umiju), hvale i neki nadležni, od Predraga Marića, načelnika Sektora za izvanredne situacije, koji kaže da su neke informacije koje su pred koji dan u Moroviću dobili od hrvatskih kolega “bile dragocjene”, do komandanta Pokrajinskog štaba za izvanredne situacije Gorana Ješića. On kaže da, nažalost, ne postoji međudržavni sporazum između Srbije i Hrvatske o razmjeni informacija u ovakvim izvanrednim situacijama, ali da komunikacija itekako postoji: “Vodoprivreda Hrvatske je jedna od najboljih u Evropi, kao i vojvođanska vodoprivreda, možda je samo holandska bolja. Srećom, poznaju se ljudi iz Hrvatske i Vojvodine, pa tako razmenjujemo informacije.” I to dokazuje da politici nema mjesta u ovakvim katastrofama i da stručnjake treba pustiti da rade.

Politički ne bi trebalo shvatiti ni Novaka Đokovića, koji ovih dana apelira za pomoć i na Facebooku piše “živeli svi narodi bivše Jugoslavije”, odričući se pritom u korist stradalnika svoje najnovije novčane nagrade, one iz Rima. Ne bi tako trebalo shvatiti ni potez studenata iz zemalja regije koji su u Budvi, na manifestaciji zvanoj Građevinijada, spojili sve zastave zemalja bivše Jugoslavije i objavili tu fotografiju. Vjerojatno je u pravu, s druge strane, Miljenko Jergović, koji kaže da je solidarnost kratka vijeka; ali ono što kod tzv. običnih građana Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije vidjesmo, ne može da, barem na neko vrijeme, ne povrati vjeru u ljudskost. Za sve koji su – usprkos granicama, prošlosti, vlastitom siromaštvu… – masovno priskakali u pomoć, ne postoji dovoljno veliko priznanje, osim one satisfakcije koju će sami zbog toga možda imati.

A političari? O srpskima dovoljno govori sljedeće: novinar Nenad Milosavljević (drugastrana.net) objavio je u ponedjeljak svoj blog pod naslovom “Državo, ne bismo te zadržavali”, koji je u utorak rano poslijepodne prestao postojati – adresa pogrešna, stranica ne postoji! U tekstu kritizira vlast u izvanrednoj situaciji i kaže da nam “ne treba vladajuća stranka koja vlast ne vrši jednako za sve građane, već ih deli na ljude prvog i drugog reda, zavisno od toga za koga su glasali”. Za vlast ima samo poruku “Sram vas bilo!” nakon koje nastavlja: “Zbog politizacije ljudske nesreće, zbog nesposobnosti i zbog toga što ste seli u fotelje za koje niste predviđeni ni znanjem ni strukom ni savešću, ne razmišljajući da li to može da ugrozi živote ljudi. Da ne znam da nemate ni trunke savesti, možda bih rekao i kako bi trebalo da podnesete ostavke svi do jednog. Ovako ostaje samo – sram vas bilo! Pitanje je da li ste i toga dostojni.”

Teško da, osim solidarnosti, građani svih triju država, i oni koji su poplavljeni i oni koji su ostali na suhom, ne dijele slična osjećanja, cenzuri usprkos.