Ljevica, demokracija, socijalizam

Izbori za članove Evropskog parlamenta održati će se ovu nedjelju, 25.5.2014., i time će još jedna prilika da se ispljevi političko žito od kukolja, a sve u okvirima političke klase, biti iskorištena. To pljevljenje podjednako je (ne)zanimljivo i na nivou cijele EU i u našim evropski „integriranim“ državicama. Koga je zanimalo pratio je sučeljavanja kandidata velikih evropskih stranačkih klubova, kojih su dio i naši ljudi na evropskom terenu. Ovdje nećemo analizirati stavove pojedinih kandidata – po pitanju Evropske ujedinjene ljevice to smo dijelom već učinili u prijašnjim nastavcima  – već ćemo pokušati razviti problematiku glavnih ideologema, koji s jedne strane zavode i krivo omogućuju, a s druge, s time u najužoj vezi, i stvarno onemogućuju prodorniji nastup prave, autentične, suvremene ljevice na evropskoj stranačkoj sceni.

Od kojeg god pojma da u nas u toj namjerno i „spontano“ proizvedenoj semantičkoj zbrci krenemo, brzo naletimo na granice nove neprozirnosti. Izaberimo zato sada ovdje samo nekoliko takvih osnovnih pojmova – npr. ljevica, demokracija i socijalizam – i vidjeti ćemo kako se njima, rječnikom kartaške igre, ne samo u nas, na jedan način igra, na drugi piše, a na treći pamti.

Što je to ljevica, sigurno nije neko jednako iskustvo diljem EU. Tako npr. u današnjoj Njemačkoj, gdje je taj kišobran-pojam u širokoj svakodnevnoj primjeni, on obuhvaća stranački život, pa je SPD mnogima lažna, a Die Linke npr. prava ljevica, dok su Zeleni, od kada u njih prevladava „realizam“ blago rečeno centristička skupina. Tu su, na ljevici, još i Pirati i slične manje stranke. A cijeli taj njemački stranački život nama nije, uz svu razliku nivoa elaboracije tema i načina djelovanja ondje i ovdje, više toliko stan i neshvatljiv. Razlog tome je jednostavan: naša stranačka scena u dobroj mjeri kopira njemačku! Da, da, vidimo to i na temama Evropskih izbora: SDP puše u rog evropskog socijalističkog kluba, a HDZ pučanskog. Treba li reći kako hrvatski narod nije otac izuma krivog predstavljanja, već u imenu stranaka. Cinik bi još dodao da u nas još postoji retrogradno i reakcionarno „poštenje“ H-rvatskih i S-rspkih razloga za stranačje. Za razliku od toga, ali sa tim u debeloj vezi, dva najveća stranačka EU kluba – službeno Progresivni savez socijalista i demokrata i Evropska pučka stranka; desni centar – mjesta su dva najveća, a time, posredno i najmoćnija, lažna predstavljanja u današnjoj Evropi. Tako prvi sigurno ne promiču progresivne i socijalističke tendencije u politici. A drugima nije ništa dalje od stvarnog interesa evropskog puka. Čije eventualno i samo postojanje je uostalom potpuno nejasno. Lako je zaključiti čemu su onda brana dva najveća kluba zastupnika u Evropskom parlamentu. Pa baš onome što u imenu zloupotrebljavaju: socijalizmu i vlasti naroda. Nastavimo li s proučavanjem pojma ljevice, sada, kad se odmaknemo od stranaka, između nas i Njemačke na red dolaze razlike. Lako je uvidjeti da je naše civilno društvo hegemono desno i liberalno, dok je u Njemačkoj ono dobrim dijelom i lijevo. Cinici koji prate implementaciju njemačkih modela na ove krajeve to su saželi u anegdotu: najprije su došli dželati (Zaklada Friedrich Ebert), a onda i njihove žrtve (Zaklada Rosa Luxemburg). Razlika postaje još puno dramatičnijom kada se uporedi njemačka sa ovdašnjom kulturnom sferom. Masovna reakcionarnost naše duhovno obnovljene inteligencije – pa i one koja napučuje tzv. lijeve stranke – usporediva je samo sa ekscesnim pojedinačnim primjerima u inače pretežno lijevo-liberalnoj njemačkoj kulturnoj javnosti. I što onda znači kada se tu i tamo izgovori ista riječ: ljevica? Malo što toga zajedničkog. Iako postoji i još jedna bitna analogija. Oni imaju nasljeđe DDR-a, a mi socijalističke, nesvrstane Jugoslavije, koje se može bez kraja i konca upropaštavati, revidirati, potiskivati i „oslobađati“. A samo vrlo iznimno – i na samoj ljevici – stvaralački primjenjivati u današnjem evropskom i globalnom kontekstu. S time je najuže u vezi onda i blokada ideje komunizma, kao nosive ideje i komunističke i socijal-demokratske povjesne ljevice. Današnja evropska ljevica, zamjeraju joj to samo još preživjeli dinosauri misaono plodonosnije evropske prošlosti, poput filozofa Alaina Badioua, uopće ne tematizira, pa niti negativno, pojam revolucije. On čak tvrdi da ga naši suvremenici ljevičari, pa i on sam, sve slabije mogu i razumjeti. „Što bi bila revolucija u Francuskoj danas?“, pita se on u svojim javnim nastupima, kada je nejasno i što je ona bila npr. zadnji puta 1968. g.? Tada je, misli Badiou, riječ revolucija bila posvuda, ali ona se nije dogodila. A tko se u nas sada pita takva pitanja? Pa još k tome na način da ona imaju filozofsku i političku težinu? Koji će naš ljevičar koji pretendira na članstvo u Evropskom parlamentu, stari ili mladi svejedno, tamo postaviti pitanje praksisovca Gaje Petrovića o mišljenju revolucije? Tko su onda naši ljevičari? Pa i mi smo imali „staru“ partijsku i „novu“, alternativnu, šezdesetosmašku ljevicu! Je li to tijesto od koga je napravljena naša današnja socijalna demokracija? A ako nije, je li ono potpuno ishlapilo? Što znači nastajanje slovenske, hrvatske, srpske nove ljevice, kako pokušaje mladih ljevičara nazivaju promatrači, ali i oni sami sebe, naročito obzirom na tradiciju jugoslavenske ljevice? Imamo li mi sada snagu predlagati sedam nacionalnih koncepata socijalističkog razvoja, od kojih je prvi, onaj slovenske Udružene ljevice, kojega je dio i Inicijativa za demokratski socijalizam, već dio ovih evropskih izbora?

Tako dolazimo do drugog pojma koji se u političkom životu, pa tako i na ovim Evropskim izborima, nejasno propituje. Nakon pojma ljevice, to je i pojam demokracije. Još uvijek je vladajuće mišljenje hladnoratovskih pobjednika kako je „jednostranačje“ bilo totalitarno, dok je višestranačje po sebi garancija demokratičnosti. U toj mjeri da je izraz građanska demokracija naprosto tautološki višak. Pa kakva bi bila demokracija nego građanska? Ne bi valjda ponovno nekakva socijalistička, kad smo vidjeli da takve nema? Nema veze što je u međuvrmenu svima postalo jasno kako je raspon političke idejnosti – starim dobrim rječnikom rečeno, idejne borbe – bio veći unutar institucija socijalističkog društva (ne samo partije), nego li što je danas unutar jednoumlja kapitalo-parlamentarizma. Uzmimo samo polje ekonomske politike, na koje se pokušava reducirati politički život u EU, i vidjeti ćemo kako je „socijalistička politička ekonomija“ bila sposobna i za komandni plan centralnog planiranja, ali i za fleksibilne kombinacije tržišta i plana. A onda i za keynesijanizam, pa i neoliberalizam, kada je postalo jasno da ovome, pa onda niti partiji, socijalizam više ne treba.

Ne brka li današnja Evropska ujedinjena ljevica – i time zaključno dolazimo do pitanja mogućnosti postojanja trećeg pojma, onoga socijalizma – problem i potrebu uništenja buržoaske države, s jedne, i odumiranja socijalističke države, s druge strane? Istina je da su tzv. socijalna država na Zapadu i tzv. realni socijalizam na Istoku, a onda i jugoslavenska singularnost „u sredini“, bili različiti oblici modernističkog, fordističkog društva, koji, naročito obzirom na naknadnu pamet proizašlu iz kasnijih događaja, sada jako liče na pravi socijalizam, što su na momente i bili. No, u međuvremenu se posvuda u Evropi, kako u EU tako i izvan nje, dogodila kontrarevolucija. Stvorena je nova – u kontinuitetu sa starom Evropskom zajednicom, ali i protiv njega – građanska naddržava, koja ne samo da ne misli odumrijeti, već koja i aktima stvaralačke destrukcije u korist frakcija vladajućih klasa nedemokratski jača. A na račun većine svoga stanovništva koje „odumire“. Teorijski postaje općeprihvatljivo konstatirati da je EU organ klasne vladavine, koji klasne suprotnosti ne razriješava, već ih produbljuje. S druge strane postaje politički „nemislivo“, pa i na Evropskim izborima, uništenje aparata državne vlasti u kome je utjelovljeno ovo sve radikalnije „otuđivanje“.