Kafka, malo ulijevo!

Gudževiću, reci razredu sve što znaš o Kafki!

Razred je prvi gimnazije, godina je 1970, mart ili april, mjesto je Novi Pazar. Rečenicu izgovara profesor srpskohrvatskog jezika Miro Točilovac.

– Kafka je igrao polutku za Dinamo, sad igra u drugoj ligi, za Orijent iz Rijeke.

– E, nemoj sad da se izmotavaš, nego lepo reci.

– Profesore, stvarno je tako, pogledajte “Sport” ponedeljkom.

– Dakle, Franc Kafka je igrao za Dinamo iz Zagreba.

– Jeste, profesore, Kafka je igrao za Dinamo, nekoliko utakmica, sigurno. I nije Franc već Zdenko.

– Malo se, ipak, izmotavaš, Gudževiću! Zdenko Kafka je bio neki bratučed Franca Kafke, neka propalica, mislim da je umro davno, negde u Americi. A sad od tebe čujem da je čak igrao za Dinamo.

Tu se uključuje moj klupski drug Mitko Brunčević:

– Profesore, stvarno je Kafka iz Dinama. A Dinamo ga je dao na kaljenje u drugu ligu, u Orijent, pa će ga opet vratiti. Dinamu treba polutka.

– Brunčeviću, vidim ja da biste i ti i Gudžević zbog polutke Kafke mogli u ovu kockicu u Dnevniku dobiti po polutku od dvojke.

Na velikom odmoru, profesor me zovne u zbornicu, u njoj profesori žamore kao đaci, a puše više. Odvede me do stola na kojem je nekoliko knjiga iz školske biblioteke, izvuče jednu: Franz Kafka, “Pripovijetke”, knjiga druga, izdala Zora Zagreb, onaj pijetao Zorin, s njemačkog preveo Zlatko Matetić. Čudno mi da se Franc piše Franz.

– Je l’ ti dosta mesec dana da ovo pročitaš? A do četvrtog razreda ćeš pročitati još Kafke. I ti i ovi drugi iz tvog razreda, a ne kao ovi duduci iz četvrtog, iznervirali su me jutros propisno, niko živ nije ništa pročitao od Kafke.

Knjigu sam pročitao u pet-šest dana, i svaki put kad bi profesor ušao u učionicu očekivao sam da me propita. Prolazi proljeće, Kafka nije bio u programu prvog razreda i nisam znao gdje da smjestim sav taj zadatak za čitanje. Tek pred kraj školske godine, jedne nedjelje, na izletu, iza manastira Đurđevi stupovi, dok silazimo niz strminu da na jednoj livadici odigramo utakmicu đaci protiv profesora, priđe mi, i s blagošću koju bi valjalo slušati, i kaže:

– I onda, nemoj sad da igraš protiv mene kao taj Dinamov Kafka za koga Brunčević reče da je otišao na kaljenje u drugu ligu.

U četvrtom razredu se Kafka čitao, ponavljao i pitao za ocjenu. I “Proces” i “Zamak” i “Kažnjenička kolonija” i “Preobražaj”, i čini mi se da nije bilo nikoga u razredu a da ga profesor Točilovac nije rešetao svojim Kafkom. Osim mene. Mene je pitao natanko o Camusovu “Strancu”, o Faulknerovoj “Svjetlosti u avgustu”, da i o Vasku Popi (kad sam to, petnaestak godina kasnije, pričao Popi, nasmijao se grohotom, i rekao “Ajde, ne izmišljaj!”), ali kod Kafke sam bio na poštedi.

Na maturskoj večeri, u Domu omladine, nakon prvih piva (meni su to bila prva u životu, još nadoknađujem zaostatak) profesor Miro mi mahne da priđem njegovu stolu. Sjednem, on se nagne k meni i skoro šapatom kaže: “Čuj, ono s Kafkom da mi oprostiš, važi? A da znaš, malo sam pratio po novinama, stvarno ima taj Zagrepčanin Zdenko Kafka, dobar igrač izgleda, gledao sam kako je dao dva gola Rapidu iz Beča. A plavokos, niko ne bi rekao da je svojta sa Kafkama! A znaj da znam i da si posuđivao svaku Kafkinu knjigu iz školske biblioteke. Drago mi je što si ga iščitao. Evo, i ja sam malo pratio onoga tvoga Kafku.” Ne znam šta sam promrmljao, svakako nešto nedovršeno i izgubljeno, ali me on onda zagrlio i zapjevao svoju omiljenu pjesmu (o kako je znao zapjevati!): “U ranu zoru, zoru, zoru/ Kad svane dan/ Ja idem kući sav nakresan.”

Miro je bio rodom iz Muhova, susjednog sela moga rodnog Graba. Bio je otišao u Prizren u bogosloviju. Od rođaka sam jednom čuo kako se Miro “izgleda školuje za kaluđera”. Jednoga ljeta sam ga gledao kako kosi na padini naspram moga sela. Nakon što bi načinio otkos, nizbrdo, stavio bi kosu na rame, iz džepa izvadio knjigu i čitao hodajući uzbrdo do početka otkosa. Tu bi knjigu vratio u džep, i započeo novi otkos. Imao je na nogama neku čudnu obuću, ni sandala, ni opanak, ni čizma, iz daljine se nije moglo poznati. Moj vršnjak Ramiz je rekao da su to neke bakandže iz bogoslovije, koje kad obuješ, kosiš ka zmaj.

Nije se zakaluđerio Miro, iz Prizrena je otišao u Prištinu i ondje završio filozofski fakultet. Kad sam se upisivao u pazarsku gimnaziju, sreo me je na hodniku i rekao da će mi predavati srpskohrvatski i da se jako raduje što najzad ima nekog svoga u razredu.

Miro Točilovac je poginuo u noći sa 24. na 25. novembar 1975., kod Bojanića, u Ibarskoj klisuri. Autobus kojim je krenuo iz Pazara za Beograd sletio je s puta u rijeku Ibar. Vozač je bio školski drug Mirov, Murat Bihorac. Miro je bio na sjedalu do svoga školskog druga, ali se premjestio na broj 14, jer je na tome sjedalu nekoj trudnici pozlilo. Trudnica je prošla bez ozljeda. A nesreću su preživjeli i putnici Nurčo i Ulfeta Gudžević, brat i sestra. O tome kako je sa 37 godina umirao čarobni profesor Miro neka ovdje ne bude riječi.

Ni moj klupski drug Mitko Brunčević nije više na ovome svijetu. Umro je u Pazaru, sa 39 godina, od raka pluća, na dan 20. maja 1993.

Nedjelja je, osamnaesti maj u svijetu, godine 2014. Sa balkona Nogometnog kluba iz Orešja u Svetoj Nedelji, dvadesetak ljudi gleda utakmicu domaće Sloge i Mladosti iz Klinča Sela. Dolje uz ogradu je još njih pedesetak. Iza istočne strane igrališta vidi se površina jezera Orešje, prekrivena zelenim lokvanjima, poneki već procvjetao. Dva labuda promiču iza breza na obali. Kraj mene, s rukama na balkonskoj ogradi stoji čovjek sa sunčanim očalima, prilazi mu jedan stariji od njega i kaže: “Bok, gospon Kafka.” Bok, kaže gospon Kafka. Nakon tri-četiri minute, ubacujem se s desnog krila:

– Oprostite mi, Vi ste Zdenko Kafka?

– Je, taj sam!

– Drago mi je, Kafka, što Vas srećem. Prije sam čuo za Vas no za Franza.

– A to nije baš dobro.

– A Vi ste negdje nestali nakon igranja u Orijentu.

– O da, tad sam dobil žuticu i godinu dana nisam igral. Onda sam igral u Zagrebu u dva navrata.

– Ali ste eksplodirali u Dinamu, ono kad ste Rapidu dali dva gola.

– Ne, kriva informacija, dal sam jedan! Znam da je bilo dosta golova, završilo je nekak 3:2.

– Ne, bilo je 2:2 u Zagrebu, a 0:0 u Beču.

– Eto, tko će se svega sjećati.

U 18.21 ulazi igrač broj 15 kod Sloge, Christian Kafka, sin Zdenka Kafke! Crnokos, možda bi sad pokojni profesor Miro rekao, e ovaj bi mogao biti od praških Kafka. Po koraku mu se vidi da je školovan igrač, trener ga danas ostavio na klupi, htio da pruži priliku igračima koji su manje igrali ovoga proljeća. Sad, kad je zagustilo, Mladost smanjila na 1:2, uvodi Kafku. Prekasno, gosti izjednačuju na 2:2, prijete da preokrenu. Na golu Sloge stoji Zeno Gudžević, moj sin. Desetak minuta je kao na streljani, udarci slijeva i zdesna. Slobodan udarac za goste, Gudžević namješta zid, čujem ga: “Kafka, malo ulijevo!” Udarac, lopta o zid, završava neriješeno.

Pred ponoć, telefonom razgovaram s kćerkom Aljom, studenticom u Bologni. Pričam joj kako sam danas napokon upoznao svoga prvog Kafku, i kažem joj, zamisli, njegov sin igra zadnjeg veznog u istom klubu s tvojim bratom golmanom. A kako se zove taj Kafka, tata? Christian, piše se sa Ch i nema j. Pa znam ja njega, tata, on je išao s nama u Desetu gimnaziju, nije bio naš razred, bio je s Monikom u razredu, znaš Moniku. Znam Moniku, dušo.