Marin Blažević: “Aleksandra Zec” zauvijek nas je promijenila

Foto: Jovica Drobnjak

Na dan zagrebačke premijere predstave “Aleksandra Zec” u društvu redatelja Olivera Frljića posjetili ste neoznačenu lokaciju na Sljemenu gdje su 1991. ubijene majka i kći, Marija i Aleksandra Zec. Kakve dojmove nosite s tog mjesta?

Komemorativnu akciju na lokaciji ubojstva Marije i Aleksandre održali smo u suradnji s Inicijativom mladih za ljudska prava, Srpskim narodnim vijećem i Centrom za mirovne studije. Želja nam je bila da naš umjetnički rad izvučemo iz okvira kazališne iluzije i medijskog aktivizma te da mu pronađemo prostor i formu u zbilji. Točno mjesto zločina je neoznačeno, a pokušaj rekonstrukcije putem zapisnika očevida iz prosinca 1991. nije nas doveo do “jame” o kojoj govori Aleksandra na početku predstave, u naglašenoj referenci na poemu Ivana Gorana Kovačića. U blizini ostataka planinarskog doma Adolfovac, koji je navodno nestao u požaru, nalazi se proplanak s klupama i stolovima, uređen valjda za odmor Zagrepčana prilikom šetnje omiljenim vikend-izletištem. Grad Zagreb i Republika Hrvatska nisu, a prošlo je preko dvadeset godina od ubojstva, makar spomen-pločom obilježili mjesto na kojem je nasilno prekinut život dvjema građankama Zagreba i Hrvatske. No jesu li država i grad u kojima ubojstvo dvanaestogodišnje djevojčice može ostati nekažnjeno, štoviše u kojima pravda u tom slučaju može doslovno i očigledno koordinirano biti izigrana, uopće dostojni igdje javno zabilježiti njezino ime? O tome sam razmišljao na Sljemenu.

Čadežova kazališna nekompetencija

Nakon premijera u Rijeci i Zagrebu, jeste li ipak zadovoljni očekivanim: govorimo o društveno-političkim implikacijama predstave?

Riječ je o predstavi za koju želite da je nikada niste morali napraviti i da je nikada nitko nije morao gledati. Zato je “zadovoljstvo” zadnja riječ koja uz nju pristaje. Nastajanje predstave određivali su naši doživljajni, odnosno sudoživljajni potencijali. Redateljsko-dramaturške i glumačke ideje nadolazile su relativno brzo, a najviše smo radili na mjerama, ritmu i intenzitetima. Glumac Vili Matula je nakon zagrebačke izvedbe otprilike kazao da nas predstava vraća na početno iskustvo i motiv kazališta, primarnu, pa dakle i konstitutivnu traumu odnosno krizu zajednice izazvanu zločinom. Ta je interpretacija razrađena u kritici koju je potom objavila Nataša Govedić u «Novom listu»: «I upravo zato što se u slučaju ove predstave ne može utvrditi gdje su točno granice kazališta i političkog govora protiv zločina, inzistirala bih na tome da je Aleksandra Zec tragedija u najstarijem značenju te riječi, dakle prizor koji zajednica ni na koji način ne može asimilirati, čak ni oplakati, ali nužno je da se s njime suoči.» Mene je posebno pogodilo iskustvo rada s glumcima: Ivanom Roščić, Tanjom Smoje, Jelenom Lopatić, Igorom Kovačem, Nikolom Nedićem i Juricom Marčecom. Da bi uopće mogli izvesti ovakvu predstavu oni su ishodišnu tragediju morali utjeloviti, dakle “asimilirati” svojim empatijskim kapacitetom. Mislim da za sve nas koji smo radili na ovoj predstavi kazalište i život više neće biti ono što su dotad bili. Ako tako osjećaju i neki od naših gledatelja, onda smo postigli ono što smo morali.

Kad govorimo o temi predstave, koja po svojoj snazi nadilazi samu izvedbu, zbog čega ste reagirali na neke kritike, ako već niste na one suzdržane?

Reagirao sam na samo jednu. Uopće nije bitno što je ta kritika bila “pohvalna” ili što su neke druge “suzdržane”. Ne zanimaju me ocjene predstava, opći sudovi i dojmovi. Zanima me prije svega može li estetski doživljaj izvedbe predstave generirati recepciju u tekstu korespondentne literarne vrijednosti. U tom smislu nepomirljiv sam gavelijanac jer upravo Gavella poručuje da kazališni kritičar mora najprije biti “literarni stručnjak”. Potom možemo otvoriti raspravu u kojoj razmjenjujemo naša sukladna ili konfrontiramo različita mišljenja temeljena na znanju. Tu mislim na znanje iz kojeg nastaje predstava i iz kojeg se piše kritika. U tekstu na koji sam reagirao sudilo se o predstavi bez minimuma znanja o kazalištu, plasiralo teze bez minimalne argumentacije, iznosilo krive informacije i zbijalo šale o prezimenu ubijene djevojčice.

Ipak, zar kazališni kritičar nema pravo za dio predstave napisati da je kič, o čemu ste konkretno polemizirali s Tomislavom Čadežom?

Nisam polemizirao s Čadežom, već sam reagirao na njegov novinski prilog iz prethodno objašnjenih razloga. “Jutarnji list” objavio je moje reagiranje samo u tiskanom izdanju, a Čadežov odgovor ponovno u tiskanom i online izdanju. Potom je isti list odbio objaviti nekoliko mojih rečenica u kojima sam objasnio da njihov novinar nije upoznat s gramatikom i rječnikom hrvatskoga jezika, a ne samo s osnovnim kazališnim postupcima, kazališno-povijesnim činjenicama, kao ni s umjetničkim djelima iz testa opće kulture. Na to sam upozorio javnost u blogu na portalu Teatar.hr. S tim tekstopiscem nije moguća polemika jer su ti tekstovi mjesta manifestacije kazališne nekompetencije i neobrazovanosti bez presedana u posljednjih četrdesetak godina kazališne kritike u hrvatskim medijima. To odgovorno tvrdim iz perspektive dijela svoje profesionalne biografije. Kazališnom kritikom bavio sam se kao temom znanstvenog projekta, potom kao urednik u međunarodnom časopisu za izvedbene umjetnosti Frakcija i kao profesor na Odsjeku dramatirgije ADU, gdje sam koncipirao i nekoliko godina kao nastavnik izvodio u nas prvi seminar o kazališnoj kritici. Tomislavu Čadežu mogu predložiti termin konzultacija, ali reagiranje koje sam uputio novinama koje i dalje objavljuju njegove tekstove nije bilo početak polemike nego čin diskvalifikacije, makar simboličke. Mnogi kolege kažu da se bilo kakvim obraćanjem tome tekstopiscu, pa i novinama koje ga objavljuju, samo legitimiraju trač, skeč, vic i šund na koje svode pisanje o kazalištu, no ne slažem se sa suzdržanim kolegama. Reagirao sam u obranu digniteta struke, onog digniteta o kojem sam svojedobno učio, upravo kao mladi kazališni kritičar i znanstveni novak, od Nikole Batušića, Dalibora Foretića, Gige Gračan, Vjerana Zuppe, Borisa Senkera, a potom ga brusio u implicitnim ili eksplicitnim polemikama s generacijski bližim kolegama – Natašom Govedić, Goranom Sergejem Pristašem, Sibilom Petlevski, Ladom Čale Feldman i drugima. Naravno da kazališni kritičar mora imati pravo na bilo koji sud, kritički stav i mišljenje o predstavi. Ipak, on nema pravo preskočiti postupak argumentacije, pa svoj sud temeljiti na impresiji, glasini ili dezinformaciji. Naravno da kazališni kritičar može zastupati tezu da je nešto u nekoj predstavi “kič”, no potom valja tezu obrazložiti, prepoznati postupak i objasniti zašto taj postupak u toj konstelaciji ne funkcionira.

Iz Zagreba nas još nitko ne zove 

Kritičareva je teza i da je Aleksandra Zec ubijena jer je bila neželjeni svjedok ubojstva svoga oca Mihajla koji je imao tu nesreću da je navodno poslovao sa šefom bande, Munibom Suljićem?

Riječ je o jednoj od plitkih strategija relativizacije i pervertiranja cijelog slučaja. Oni koji je zastupaju ili svjesno izvrću dokaze dostupne u dokumentaciji očevida, istrage i sudskog procesa ili dokumentaciju nisu ni proučili. Pa da ih upozorim na samo jedan detalj: ako su u pozadini pokušaja uhićenja i potom ubojstva Mihajla Zeca i bili neki (ma koji) poslovni sukobi s Munibom Suljićem, zašto je na vrata kuće obitelji Zec te noći pokucala petorka u uniformama MUP-a RH, naoružana oružjem evidentiranim u MUP-u? Hoće li se izvrtanjem teza zapravo poručiti da je sasvim normalno bilo u sastav MUP-a uključiti i kriminalce, s obzirom na kriminalni dosje koji su već tada imali neki od petero ubojica i suučesnika ubojstva troje članova obitelji Zec? Predstava se ne bavi sudskim procesom, nalogodavcima ili dokumentarističkom rekonstrukcijom. Ta je dimenzija slučaja višekratno uprizorena u medijima. Predstava je zaokupljena afektivnim intenzitetima u ekstremnim situacijama, pa onda i najekstremnijim zločinom – činom ubojstva djeteta. Aleksandra Zec ubijena je nakon što je svjedočila ubojstvu vlastita oca i potom vlastite majke. Ja ne mogu zamisliti veću tragediju. I sva druga pitanja za mene su sekundarna ili čak irelevantna.

S kakvim ste se etičkim problemima kao dramaturg susretali u pripremi predstave ulazeći u intimu stradale obitelji, svjesni da ćete pokazati stvari koje će se različito interpretirati?

Za mene su postojala dva etička problema. Prvo, mogu li estetska forma i doživljaj izdržati etičku obavezu koju nosi tema i političku dimenziju u kojoj će se o njoj polemizirati, posebno napade desnice i kriptofašista. Drugo, što će o predstavi misliti Gordana i Dušan Zec, preživjeli članovi obitelji, Aleksandrini sestra i brat. Odgovor na prvo pitanje jedino i svatko za sebe mogu dati svaka naša gledateljica i gledatelj. Drugi odgovor ćemo, nadam se, jednom dobiti od Gordane i Dušana. Mislim da su oni krajnja mjera i sud predstavi o Aleksandri Zec. Nenad Šegvić, ravnatelj HKD Teatra i producent predstave, bio je u kontaktu s njima prije premijere u Rijeci, na koju smo ih i pozvali. Razumijem da nisu mogli doći.

Kakva je budućnost predstave: do izlaska ovog intervjua još će jedna izvedba biti u Rijeci, a dalje?

Na jesen nastavljamo s izvedbama u Rijeci, a već su dogovorena i gostovanja izvan Hrvatske. U Zagrebu ćemo gostovati ako nas netko pozove. Za sada, nitko ne zove. Da se razumijemo: izvedba u ZKM-u nije bila službeno gostovanje na poziv zagrebačkog kazališta. Predstavu su u Zagreb doveli HKD Teatar i Nenad Šegvić, koji je zakupio prostor ZKM-a u slobodnom terminu.

Posvećeno svakom djetetu

No neki mogu reći da ste prvobitno odbili raditi predstavu u Zagrebu, pa što da vas sada zovu?

Oliver je otkazao projekt već dogovoren u Dramskom kazalištu “Gavella” zbog zabrane plakata za predstavu “Fine mrtve djevojke”, dakle zbog cenzure koju je proveo Milan Bandić i na koju je pristalo kazalište koje, nažalost, nosi Gavellino ime. Nakon Frljićevog građanskog protesta, niti jedno drugo zagrebačko kazalište nije ga pozvalo da ondje realizira projekt. Pozvali su ga grad Rijeka i gradonačelnik Vojko Obersnel, pročelnik za kulturu Ivan Šarar i Nenad Šegvić. Na to gledam kao na čin građanske i političke hrabrosti. No iz Zagreba su potom krenuli napadi s tezom da Rijeka hoće postaviti predstavu mimo javnog natječaja. Ima li smisla i to komentirati?

Što mislite o stavu Mirka Duspare, gradonačelnika Slavonskog Broda koji je Frljića pozvao da položi cvijeće na spomenik djevojčici ispred tamošnje Osnovne škole “Hugo Badalić”, iz koje je bila većina od 28 djece ubijene tijekom rata u tom gradu?

Nisam vidio taj poziv, no želim vjerovati da je upućen stoga što je gradonačelnik svjestan da je ubijena Aleksandra također bila malodobna građanka ove zemlje, kao i da iza ubojstva svakog djeteta uvijek nalazimo iste ljude – ubojice, zapravo neljude. Ako poziv proizlazi iz takve svijesti, sigurno bismo mu se odazvali, kao što ćemo i predložiti da našu predstavu izvedemo u Slavonskom Brodu jer ona je posvećena svakom djetetu, napose djeci žrtvama rata. Drugo je pitanje zašto se proziva Frljića koji je režirao predstavu u spomen na Aleksandru Zec, ali ne i većinu predstavnika hrvatskoga glumišta koji su, uz nekoliko izuzetaka – Damir Bartol Indoš, Branko Brezovec, Ivana Sajko, Borut Šeparović, Anica Tomić i Jelena Kovačić te još poneki – sustavno ignorirali traumatične teme iz dana Domovinskog, kao i iz doba Drugoga svjetskog rata ili im pristupali kao promotori kulturno-obnoviteljskog programa HDZ-a. Za neke druge pak bilo bi bolje da se tih tema nikada nisu ni dotakli jer ih svojim umjetničkim radom nisu, riječima Bartola Indoša – ni “zaslužili”. Namjeravamo pristupiti predstavnicima udruga koje okupljaju žrtve i veterane Domovinskog rata te, ukoliko budu željeli, za njih i njihove obitelji izvesti predstavu. Nakon toga možemo razgovarati i vjerujem da ćemo se razumjeti.

Za riječki HNK kao istinsko narodno kazalište

Suradnik ste Olivera Frljića kao upravo izabranog novog intendanta HNK-a u Rijeci. U kojem smjeru namjeravate ići u programskom dijelu koji ste zajedno napisali i po čemu namjeravate biti drugačiji od ostalih konvencionalnih kazališnih kuća?

Naš program broji tridesetak stranica koje je teško sažeti u jedan odgovor. Osim toga, dogovorili smo se da povodom HNK-a, kad god je moguće, istupamo zajedno jer riječ je o zajedničkom, suradničkom projektu, pa tako i u budućem upravljanju kazalištem. Mi ne smatramo da možemo i moramo sve znati i na tome imaginarnom kazališnom sveznanju temeljiti centralizirano i strogo hijerarhizirano ravnateljstvo. Druga ključna riječ koju ističemo od prvog dana kandidature jest odgovornost: etička, umjetnička, produkcijska, društvena i politička. Evo samo jednog primjera iz našeg programa: “Neka riječki HNK atribut narodno iz svoga naziva potvrđuje kao mjesto okupljanja svih građana, bez obzira na društveni status, nacionalnu pripadnost, obrazovanje, dob, vjeru, rodne i seksualne identitete – kao People’s Theatre.”