Lamatanje bez smisla
Nora u zagrebačkom HNK-u u režiji Saše Božića
Kazalište u Hrvatskoj već je kronično krajnje hirovita biljka: upravo kada se ponadamo da su uobičajeno slabašne predstave potisnute nečim kreativnijim, eto nas opet kako se dosađujemo na nekom slabokrvnom teatarskom događaju. Ono što u domaćem kazalištu, nažalost, nije moguće jest zona očekivano dobrih predstava, koje nikada neće pasti ispod određene razine kvalitete (kao primjerice u samo sto kilometara udaljenoj Ljubljani), nego su i dobro i loše povezani stotinama nevidljivih niti: negdje ima dobrih ideja ali nema novca, negdje postoji interes glumaca ali je redatelj loš, negdje je redatelj odličan ali ansamblu nije stalo, a ponegdje sijevne neočekivano dobra predstava, iako nitko ne zna kako se to dogodilo… Stoga se često ne možemo pouzdati ni u tzv. autore koji obećavaju, jer već u sljedećem zavoju mogu iznevjeriti naša očekivanja. Rukopis kazališnog redatelja Saše Božića dobar je primjer takve cik-cak linije hrvatskog teatra: nakon loše “Glorije” u Teatru &TD, u istoj je kući uslijedio odličan “Dezerter”, da bismo nedavno u zagrebačkom HNK-u prisustvovali katastrofalnoj “Nori”, a za nekoliko dana u ZeKaeM-u očekujemo njegovu predstavu “Spremni”…
Sve lamentacije o Ibsenovom komadu kao o prvoj pojavi feminizma u teatru (sto godina prije feminizma), o oslobađanju žene u središtu konzervativnog morala i o problemu ljudskih prava sredinom 19. stoljeća padaju u vodu pred beskrvnošću HNK-ove izvedbe. Prvo, uvođenje plesnih elemenata u dramsko tkivo predstave, iako dobro zamišljeno, djelovalo je potpuno nakaradno. Da bi glumci u isto vrijeme plesali, izgovarali tekst i ponašali se u duhu svojih likova potrebna je ozbiljna vještina, koja je ovdje tragično nedostajala. Glumci su na momente lamatali rukama i nogama, želeći time pojačati doživljaj radnje i likova (Norine unutarnje borbe, odnos s mužem i okolinom), ali su to činili toliko mlako i smušeno da su time samo naštetili i radnji i plesu. U hrvatskom i slovenskom teatru tzv. koreodramom uspješno se bavi Damir Zlatar Frey, ali “Nora” je od toga miljama daleko. Drugo, neki bi glumci morali naučiti elementarnu vještinu scenskog govora da bi se uopće mogli pojavljivati u predstavama poput ove. Dodamo li tome ekspresivno prilično nezanimljive Luku Dragića i Dušana Bućana, Ivanu Boban kao nevidljivu sluškinju i jedno dijete koje se besposleno motalo scenom, dobivamo izvedbu u kojoj smo samo naslućivali da bi se nešto važno moglo dogoditi, ali nas se to važno nije uopće ticalo. U takvoj atmosferi, uz solidnu Lanu Barić, punokrvna igra Darie Lorenzi Flatz kao Nore djelovala je odsječeno od svijeta, vremena i problema.
Temeljni međuljudski odnosi i položaj žene u obitelji i društvu, koji ovaj komad čine toliko značajnim, u ovoj su predstavi djelovali gotovo apsurdno. Tako završna scena, kada Nora priopćava mužu da ga konačno napušta (jer želi biti sretna i slobodna, a ne s njegove strane manipulirana), djeluje toliko neuvjerljivo da se zgranuti pitamo: “Pobogu, Noro, zašto ostavljaš poštena čovjeka i troje male djece?” Loša praksa nastavit će se i dalje, pa – s obzirom na to da je HNK te večeri bio pun srednjoškolaca – već vidimo beskrvne satove književnosti na kojima će se o važnim pitanjima govoriti na temelju jedne loše predstave.
HNK-ova “Nora” otužan je primjer da se kazalište ne temelji samo na glumačkom talentu (čega u Hrvatskoj ima više nego dovoljno), nego i na osnovnom scenskom obrazovanju, ozbiljnom radu s glumcima i vrhunskoj organizaciji, čega kod nas nema ni blizu u dovoljnoj mjeri.