Svašta nas može iznenaditi

Stanje na poplavljenim područjima Slavonije polako se smiruje, ali je i dalje izuzetno teško. S povlačenjem vode ukida se izvanredno stanje, no ostaju šokantni prizori koje je prirodna nepogoda ostavila iza sebe. Uništeni domovi, bespomoćni ljudi, uginula stoka u raspadnutom stanju, ustajala voda, nesnosan smrad… slike su koje se teško zaboravljaju. Nakon obrane od poplava, slijedi borba za zdravlje jer prijete zaraze: velika količina vode, temperature od 30 stupnjeva i najezde komaraca pogoduju epidemijama koje, kao ni voda, ne poznaju granice.

Je li se ovakva katastrofa mogla spriječiti? Tri je dana Hrvatska izgubila ne čineći ništa, dok su poplave harale Bosnom i Hercegovinom i Srbijom, uz rijeke koje su dio savskog sliva. Dva dana prije nego što su poplave zahvatile istok Hrvatske, hrvatsko područje Posavine posjetio je djelatnik Hrvatskih voda iz Vinkovaca, uvjeravajući mještane da mogu mirno spavati i da se nemaju zašto brinuti, jer do poplave neće doći. Osim totalno pogrešne procjene, izostala je i kvalitetna koordinacija različitih stožera koji su djelovali na terenu kada je već počelo poplavljivati. U tom su kaosu ljudi bili prepušteni sami sebi: preko Facebooka su se dogovarali što im je činiti, gdje su vreće za pijesak, kako nabaviti hranu, a i nasipe su utvrđivali bez ikakve stručne pomoći. Probijanjem nasipa kod Rajeva Sela, u širini od 120 metara i dubini od čak 12,5 metara, ionako kritična situacija potpuno je izmaknula kontroli. Kada su nadležni konačno postali svjesni situacije, počela su međusobna prepucavanja i prebacivanje krivnje.

Proglašavajući katastrofu na području Vukovarsko-srijemske županije, ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić ustvrdio je da lokalni stožer, prema zakonu nadležan rukovoditi operacijama, nije u stanju osigurati zaštitu i spašavanje te stoga onaj na državnoj razini preuzima kontrolu stanja i rukovođenje operativnim snagama.

– Nedopustivo je da, ako dođe do promjene stanja na terenu, kao što je došlo probijanjem nasipa, županijski stožer nije poduzeo potrebne mjere, pa smo izgubili vrijeme – zamjerio je Ostojić vukovarsko-srijemskom županu Boži Galiću, koji po funkciji obnaša i dužnost predsjednika županijskog stožera za zaštitu i spašavanje.

– Ne mogu prihvatiti napade na županijski i lokalni stožer i optužbe za loše organiziranje posla. Naše je kapacitete nadišlo puknuće nasipa – odgovara na optužbe župan Galić.

– Država se trebala uključiti i ranije proglasiti katastrofu. Dobro je da se uključila. Djelujemo na tri razine i mislim da će takva vertikalna suradnja dobro i kvalitetno funkcionirati. Suradnja s vojskom i policijom na terenu je bila dobra, ali ih nije bilo dovoljno s obzirom na novonastalu situaciju i pravodobnu reakciju, a mi drugih snaga nismo imali. U početku je, s obzirom na dužinu nasipa, bilo premalo ljudi iz Hrvatskih voda. Na sjednici stožera rečeno nam je kako se očekuje vodostaj od 920 cm, a on je bio puno veći. Bez obzira na to, mislim da se moglo intervenirati brže i uključiti više ljudi. Što se tiče evakuacije stanovništva, odluke smo donijeli na vrijeme i imali smo velikih poteškoća jer ljudi nisu htjeli ići iz svojih kuća, posebice u Gunji – dodaje Galić i ističe nezadovoljstvo posjetima premijera Zorana Milanovića i nekih ministara.

– Neprihvatljivo je da premijer i ministar poljoprivrede dolaze u obilazak terena, a da se ne sastanu sa županijskim stožerom za zaštitu i spašavanje, stožerom Grada Županje i stožerima općina na pogođenim područjima – ističe Galić.

Da je reakcija na prirodnu katastrofu zakasnila smatra i stručnjak za sigurnost i kolumnist portala Obris.org Igor Tabak.

– Ovako ozbiljne mjere trebalo je proglasiti kada je voda počela rasti, a ne kada se već počela spuštati. Jedan od prvih Vladinih odgovora bilo je organiziranje izvanredne sjednice u Županji. Nedvojbeno je da se time htjela dati važnost kriznoj situaciji, ali to je uslijedilo tek sedam-osam dana nakon prvih poplavnih valova, u vrijeme kada Slavonski Brod već ukida izvanredno stanje. Dugo se čekalo i da se nadležnim službama daju ovlasti za preuzimanje kontrole u ugroženim područjima. Nije se smjelo dopustiti da građani odbijaju evakuaciju, a da se nekoliko sati kasnije cijeli sustav mora upotrijebiti za njihovo spašavanje. To je problem koordinacijskog i organizacijskog djelovanja na terenu i nadležnih – ističe Tabak.

No na koga pada odgovornost za nastalu štetu? Pavle Kalinić, stručnjak za sigurnost i pročelnik Ureda za upravljanje hitnim situacijama Grada Zagreba, vjeruje da je glavni propust puknuće novog nasipa, ali da je bespredmetno govoriti o odgovornosti u sustavu punom nelogičnosti.

– Nemamo zakon o civilnoj zaštiti, a upravo bi on služio za podizanje svih komponenti zaštite u prirodnim katastrofama. Pored toga, institucija koja provodi obranu od poplava jesu Hrvatske vode, a odgovornost za obranu od poplava je na lokalnoj razini gradonačelnika, načelnika, župana. Sasvim je sigurno da je reakcija države zakasnila. Čujemo da je na terenu dosta konfuzije i oko dijeljenja pomoći, organizacija snaga, volontera itd. To je definitivno katastrofa koja traži aktivaciju i uigranost svih stakeholdera, od lokalnih stožera zaštite i spašavanja do operativnih snaga, zdravstvenih ustanova, ministarstava, Vlade, dobrovoljaca – navodi Kalinić i dodaje da je pored konfuzije na terenu prisutna i zakonska konfuzija.

Naime, članak 4. Zakona o zaštiti i spašavanju govori da Vlada proglašava katastrofu, a Državni stožer zaštite i spašavanja preuzima rukovođenje operativnim snagama, dok članak 9. kaže da kod katastrofa njima rukovode načelnik općine, gradonačelnik ili župan.

– Zakonski je čak nejasno što je to katastrofa. Je li katastrofa izvanredno stanje, kako je zamišljeno u Ustavu ili nije? Hoće li država iskoristiti svoje ovlasti da donese uredbe sa zakonskom snagom koje bi ubrzale obnovu? Vidjet ćemo, no već dugo upozoravamo da nemamo zakon o civilnoj zaštiti. Sve bi te nejasnoće takvim zakonom bile riješene – upozorava Kalinić i ističe da se s ozbiljnim sustavom obrane od poplava cijelog savskog sliva katastrofa zasigurno mogla izbjeći.

– Budući da takav sustav nemamo, nepotrebno je govoriti o tome. Nagradno je pitanje koliko je nasipa sagrađeno u posljednjih 20 godina i kamo ide novac iz Hrvatskih voda – dodaje Kalinić i upozorava da Hrvatska ne samo da nema osnovni plan obrane, nego još nije prihvaćena metodologija po kojoj bi se taj plan radio.

– O zakonu o civilnoj zaštiti nema smisla više govoriti, svi mjerodavni znaju da ga nema. Grad Zagreb ima oko 4.500 pripadnika civilne zaštite općih i 540 pripadnika specijalističkih jedinica. Koliko pripadnika ima u ostatku Hrvatske, vidjeli smo za spašavanja u istočnoj Slavoniji: na terenu su bili vojska i policija upravo zato što civilna zaštita ne postoji. O njihovoj opremljenosti nekom drugom prilikom – govori Kalinić.

Činjenica da posljednjih godina prilikom svih elementarnih nepogoda na teren među prvima izlazi vojska Igoru Tabaku potvrđuje da u sustavu sigurnosti i zaštite nešto ne štima.

– I kod poplava i kod snježnih padalina i kod požara, u sustavu kakav je ustrojen u Hrvatskoj vojska ne bi trebala biti prvi izbor u odgovoru na krizu. Vojska bi trebala doći na red kada se debelo iskoriste sve ostale mogućnosti i sredstva. Najveći je problem što se u kritičnim situacijama vrlo brzo poseže za tim krajnjim sredstvom. Ne mogu se oteti dojmu da su nam sve ostale razine odgovora na krize preslabe i da se njihovo djelovanje prebrzo prelije na oružane snage, kojima takvi zadaci nisu primaran posao. To dovodi do zaključka da zakazuje cijeli sustav zaštite i spašavanja, državnih poduzeća, prije svega Hrvatskih voda i čitavog niza komunalnih službi – smatra Tabak.

– Posao Hrvatskih voda bio je da procijene situaciju i prate stanje, jer je sustav zaštite i spašavanja bez prognoza i upozorenja kao slijep čovjek. Zahvaljujući medijima, nekoliko dana prije katastrofe kod nas gledali smo slike užasa iz Bosne, pa se u kombinaciji sa specijalnim podacima moglo pretpostaviti što će se dogoditi. Ne mogu zaboraviti da se javnost nekoliko dana prije porasta Save zabavljala s vicevima o jednom pjevaču novokomponirane pjesme u kojoj se spominju mostovi koje nosi Miljacka, a onda smo doista vidjeli da to čini i ta rijeka i rijeka Bosna, no samo smo čekali… To se medijima i građanima može oprostiti, ali ne i nadležnima koji su plaćeni iz državnog proračuna – upozorava Tabak.

Iz Hrvatskih voda, koje mnogi vide kao glavne krivce za razmjere stravične katastrofe, odgovaraju kako su radili svoj posao, ali da nitko ne može jamčiti stopostotnu sigurnost; opravdavaju se time da je bila riječ o ekstremnoj, milenijskoj vodi. Zoran Čavlović, voditelj Centra obrane od poplave Hrvatskih voda, objašnjava da je vodeni val premašio projektiranu snagu nasipa sagrađenog prije četiri godine kod Rajeva Sela, što je sada i predmet istrage.

– Nasipi kod Rajeva Sela i Račinovaca u statičkom i funkcionalnom smislu građeni su dimenzionirano, na pojavu stogodišnje vode uz nadvišenje od metra. Na nesreću, na dva su mjesta probijeni, pa su poplavljeni određeni prostori uz rijeku Savu. U toj smo situaciji od Slavonskog Broda do Županje proglasili izvanredno stanje i prije nego što su se po našem i državnom planu za to ostvarili uvjeti. Dakle ranije smo s njim krenuli i danonoćno pratili vodostaje. Tijekom izvanrednog stanja poduzeli smo sve što je trebalo i nema nikakvog govora o tome da nešto nismo napravili u skladu s našom službom – tumači Čavlović.

Hrvoje Lucić, načelnik najpogođenije općine, Gunje, za učinjene pogreške i propuste ne želi nikoga prozivati, ali ističe da su se poplave i katastrofa mogle spriječiti.

– Ne bih o tome zašto je došlo do problema u koordinaciji i organizaciji obrane od poplava, ali mislim da su svi u tome zakazali. Sve 1.604 obiteljske kuće na području općine su nastradale, sve su poplavljene vodenim valom visokim od metra do pet metara. Spriječiti same poplave vjerojatno se nije moglo u potpunosti, ali da je sve bilo bolje organizirano, siguran sam da bi štete bile puno manje – kaže Lucić i tvrdi da će za povratak u normalan život biti potrebna i puna godina.

Kako se katastrofa ovakvih razmjera ne bi ponovila pred nadležnima su brojni zadaci. Hrvatske vode smatraju da se hidrometeorološki uvjeti ne mogu u potpunosti predvidjeti i da se u sustavu obrane od poplava mora nešto promijeniti.

– Nešto se globalno u klimi mijenja, što dovodi do ovakvih nesreća. Od 2010. u Hrvatskoj redovito imamo po dvije poplave godišnje, uz česte velike kiše i bujice. Ove smo godine, osim ove, već imali dvije poplave. Struka mora raditi na cijelom sustavu, na poboljšanju dimenzioniranja objekata obrane od poplava, a sve to još valja uskladiti i prilagoditi novim klimatskim promjenama – kaže Čavlović, ostavljajući nas bez konkretnog odgovora što to sve treba usklađivati.

Bilo kako bilo, javnost će se još dugo pitati jesu li za ovoliku katastrofu krivi nepredvidljivi vremenski uvjeti, ljudski faktor, struka ili nadležni i pritom, gotovo jednoglasno, odavati priznanje i zahvalnost onima na terenu, koji su danonoćno i junački gradili zečje nasipe, bez kojih bi razmjeri katastrofe bili još dramatičniji.