Prolazno nevrijeme

Ozbiljan povratak HDZ-a u političku utakmicu, podnošljiv poraz SDP-a, uzlet ORaH-a uz potop Hrvatskih laburista i Nacionalnog foruma, neki su od zaključaka izvučenih iz rezultata nedjeljnih izbora za Evropski parlament na kojima se, sudeći prema pristupu svih analitičara, nije glasalo o Evropskoj uniji, već o rejtingu političkih aktera godinu i pol dana prije domaćih parlamentarnih izbora. Da na taj način doživljava evropske izbore jasno je nakon ubacivanja glasačkog listića kazao i sam predsjednik Vlade i SDP-a Zoran Milanović, ocijenivši da se na njima mjeri “prolazno vrijeme”, i nije mu se činilo nimalo kontradiktornim da, žaleći zbog očekivanog slabog odaziva, u istom dahu doda kako se nada “da ljudi shvaćaju za što se danas glasuje”. Stoga je prvi zaključak koji se nakon nedjelje može izvući o značenju evropskih izbora onaj da je većina birača shvatila kako glasanje o “prolaznom vremenu” predstavlja gubitak vremena.

Nakon pljačke, povjerenje

Drugi zaključak je onaj da HDZ može opljačkati Hrvatsku svaki put kada je na vlasti jer ne postoji takva Hrvatska koju HDZ može dovoljno opljačkati, a da ga već četiri godine kasnije birači ne bi vratili na vlast. Štoviše, HDZ-ova koalicijska lista, s osvojenih 41,42 posto glasova i šest od 11 evropskih mandata, premašila je sve predizborne prognoze i postala uvjerljivi pobjednik mjerenja prolaznog vremena bez ikakva programa. Pritom detaljnija analiza rezultata pokazuje da konkurentski SDP ne treba biti zabrinut samo zbog vlastite slabosti, nego doista zbog povratka povjerenja birača u takav HDZ. Ovogodišnji odaziv na evropske izbore bio je veći za ravno 170 tisuća birača, pri čemu je HDZ-ova lista privukla 138 tisuća više nego lani, dok je SDP-ova dobila samo 38 tisuća više, i to zahvaljujući širenju liste imenima Ivana Jakovčića i Milorada Pupovca, bez kojih bi bilježila gubitke.

Dok Kukuriku koalicija gubi povjerenje zbog neuspjeha da u dvije i pol godine izvuče zemlju iz rasula u kojem ju je ostavio HDZ, stranka Tomislava Karamarka počela je vraćati povjerenje birača iako je potpuno nejasno za kakvu se ekonomsku politiku zalaže, do te mjere da Karamarko u nedavnom televizijskom intervjuu nije bio u stanju nabrojiti ni glavne ekonomske smjernice svoje stranke. Jedini program kojim raspolaže HDZ-ova lista je smjesa Karamarkovog antikomunizma, konzervativizma Marijane Petir i srbofobije Ruže Tomašić, kojoj je dovoljno da poruči kako su u ovoj zemlji svi osim Hrvata gosti pa da prikupi 107 tisuća preferencijalnih glasova, od 382 tisuće koliko je dobila cijela lista. Mada će HDZ zbog toga njenim pravašima morati dati ustupke prilikom slaganja lista za parlamentarne izbore, činjenica da je na ovim izborima pretekla sve HDZ-ove perjanice više govori o tome da je puki nacionalizam ono što najbolje motivira njegove birače. Ta slika postaje još strašnija kada se desnici pribroji 6,77 posto glasova liste Milana Kujundžića, s kojom prvi put od odlaska Ive Sanadera s vlasti zbrojeni glasovi desnice premašuju one ljevice.

Suvišni Kujundžić

Evropski su izbori, bez obzira na izazivače s lijeve i desne strane, pokazali i žilavost koalicija okupljenih oko dviju vodećih stranaka, pa je Karamarkova pobjeda upotpunjena i porazom Kujundžićeve liste u izravnom srazu oko jednog mandata desnice. Iako Kujundžić i sada tvrdi da je dobivenih 63 tisuće glasova sjajan rezultat jer je postignut kretanjem od nule prije samo nekoliko mjeseci, zapravo je riječ o teškom porazu zbog kojeg je sudbina te koalicije neizvjesna. HDSSB, Hrast, HSP i nekoliko manjih stranaka s te liste na lanjskim su izborima odvojeno dobili oko četiri tisuće glasova više nego što su u nedjelju dobili zajedno s Kujundžićevom Hrvatskom zorom, što znači da je sinergijski učinak okupljanja potpuno izostao, najviše zato što je HDZ postavljen toliko desno da mu nikakva alternativa u tom smislu nije potrebna.

Opomene Milanoviću

Kukuriku lista, s druge strane, nije imala snage da se odupre vlastitim izazivačima, mada može biti zadovoljna što se nije ostvario najgori scenarij iz predizbornih prognoza, onaj po kojem bi konkurenti s centra i ljevice među sobom raskomadali njeno biračko tijelo. SDP-ova lista sa 30 posto glasova i četiri osvojena mandata nije doživjela toliko ozbiljan poraz da bi Karamarko mogao s uvjerljivošću tražiti prijevremene izbore i može se tješiti da se kroz “prolazno vrijeme” provukla bez velikog kažnjavanja, zasad samo s ozbiljnim opomenama. Glasanje za ORaH Mirele Holy dijelom je bilo opomena koaliciji, dok je preferencijalno glasanje za Tonina Piculu dijelom bilo opomena Milanoviću, a ni jedno ni drugo nije bilo neočekivano s obzirom na probleme koji proizlaze iz vladajuće pozicije.

No Zoran Milanović i Vesna Pusić imaju razloga za brigu, prva zbog Radimira Čačića, drugi zbog jačanja unutarstranačke opozicije koja mu je počela nanositi ozbiljnu štetu, do te mjere da je zazivanje njegova odlaska poprimilo oblik papagajskog pitanja koje televizijski novinari postavljaju svojim sugovornicima, što već prilično podsjeća na atmosferu svojevremeno kreiranu oko Čačića ili, još gore, oko vlade Jadranke Kosor. Izborni rezultat nije toliko loš da bi unutarstranačka opozicija mogla zapaliti otpor i odmah proizvesti Milanovićevo svrgnuće, ali je dovoljno loš da taj otpor nastavi tinjati uzgajajući ambicije ljudi poput Picule, Slavka Linića ili Zlatka Komadine i prijeteći da se u povoljnom trenutku rasplamsa. Taj pritisak neće nestati, a Milanovićeva pozicija tim je teža što će za razliku od Karamarka, koji očigledno ne mora nuditi ništa osim nacionalizma i praznih fraza, svojim biračima morati ponuditi opipljive rezultate kako bi se održao na vlasti, a pitanje je da li je za to sposoban.

Birači napuštaju Laburiste

Nešto opipljivije od praznih fraza birači su očito tražili i od Hrvatskih laburista koji su doživjeli težak izborni poraz u trenutku u kojem su se, sa svojih šest saborskih i jednim evropskim zastupnikom, transformirali u stranku dovoljno snažne organizacije i infrastrukture za vođenje medijski vidljive predizborne kampanje. Izgubivši nevinost svježe alternative, izgubili su četvrtinu od 43 tisuće glasova koliko su ih lani privukli na evropskim izborima, a nije izvjesno da će ostavka Dragutina Lesara pomoći da se zaustavi trend. Birači su Laburiste počeli napuštati čim se na “političkom tržištu”, kako to voli reći Mirela Holy, pojavilo nešto modernije i atraktivnije. Laburisti su htjeli biti alternativa SDP-u, no suočili su se s bolnom spoznajom da su zapravo alternativa ORaH-u i da možda neće imati puno rezona da ponovo samostalno nastupe na parlamentarnim izborima.

Konoplja za spas SDP-a

Koliko se može iščitati usporedbom lanjskih i ovogodišnjih rezultata, stranka Mirele Holy, označene kao zvijezde nedjeljnih izbora, otela je dio birača Laburistima i Kukuriku koaliciji, no te brojke nisu dovoljno visoke da bi objasnile ni polovicu od njenih 87 tisuća birača, pa se čini da joj je uspjelo postići i nešto više od sabiranja protestnih i razočaranih glasova, naime, okupiti oko sebe zelene čiji su se glasovi dosad rasipali, a moguće i birače mlađe generacije, možda čak i one koji nikada ranije nisu izlazili na izbore jer se nitko nije sjetio predložiti legalizaciju industrijske konoplje. Ako rezultat ORaH-a nije značio samo preslagivanje glasova na lijevom centru, nego i širenje stranačkog zahvata u dosad neaktivno biračko tijelo, to nije toliko loša vijest ni za budući koalicijski potencijal SDP-a, pod uvjetom da do sljedećih izbora bude u stanju i dalje predstavljati ozbiljnu političku snagu.

Krah Gabrićevog projekta

Nikica Gabrić, čija se vizija EU-a svodila na punjenje hrvatskih staračkih domova evropskim penzionerima, pokazao se nakon izborne propasti koalicije svoga Nacionalnog foruma i HSLS-a Darinka Kosora kao loš gubitnik, žaleći se na medijsku urotu i nedostatak svijesti kod birača, a od svega što je nalupetao najviše je pogodio zaključivši da se Hrvatska ne može izvući iz podjele na lijeve i desne. Da mu je to prije sinulo ne bi očekivao da će zabijanjem glave u pijesak pred svim vrućim društvenim raspravama dobiti izbore. Uspjeh ORaH-a, a ne recimo Gabrićeve centrističke koalicije i domoljubno ispravnih Laburista, govori i o tome da je SDP propustio kapitalizirati zaoštreniju lijevo-desnu podjelu koju nameće Karamarko, umjesto čega se Milanovićeva stranka predala zamagljivanju te podjele, šaljući primjerice Ivu Baldasara da se klanja ustašofilima. Rezultat koji su Karamarko i Kujundžić nakon toga ostvarili u Splitu, gdje je Baldasar na birališta jedva izvukao 12 tisuća ljudi, može Milanoviću biti još jedna opomena, kao i činjenica da je na SDP-ovoj listi iza Picule najviše glasova prikupio “gostujući” Milorad Pupovac, bazirajući kampanju na antifašističkim porukama.

Izgubio, a nije ni sudjelovao

Za Kukuriku koaliciju Gabrićev je poraz utoliko dobra vijest, ali je loša vijest za predsjednika Ivu Josipovića, koji je tu stranku umrežene i samozainteresirane poslovno-političke elite lansirao kao svoj rezervni projekt, distancirajući se od SDP-a i pokušavajući se postaviti u samo središte centra. Josipović je jedini gubitnik evropskih izbora koji na njima nije ni sudjelovao, što mu ipak nije smetalo da bude najprisutniji političar tijekom kampanje, jer veliki HDZ-ov uspjeh pojačava šanse da će ta stranka za predsjedničke izbore krajem godine biti u stanju proizvesti kandidata koji će moći ugroziti dosad neprikosnoveni Josipovićev položaj. Rejting Kolinde Grabar Kitarović, čiji se odgovor na Karamarkov poziv uskoro očekuje, i prije objave kandidature primakao se podršci birača od 30 posto, a ona se centru može približiti s desnice isto onoliko koliko Josipović s ljevice. Karamarku to omogućuje da daljnjim zaoštravanjem te podjele nastavlja mobilizirati HDZ-ove birače, dok istovremeno centru nudi umiveno lice, gurajući tako Josipovića, iza kojeg više ne stoji stranka u usponu, natrag u poziciju kandidata ljevice.